Karijera

Prvi dio
l.
Savjet za ugljarske i metalurgijske radove kao obino nazvan skraeno S.U.M.R.  nalazio se u jednom velikom uoljivom zdanju od siva kamena, na obali, nedaleko od Vrtova Westminstera, ugodno smjeten izmedu Ministarstva trgovine i Odsjeka za rudarstvo, a oboje su ga, naizmjenino, zaboravljali i estoko vojevali za pravo vlasnitva nad njim.
Jednog svjeeg i svijetlog jutra, 14. augusta, Andrew, zadrigao od zdravlja i pun oduevljenja, ustra uz stepenice zdanja, a u oima mu je plamtio izraz ovjeka koji kani da osvoji London.
Ja sam novi zdravstveni inspektor, ree uniformiranom vrataru Savjeta.
Izvolite, gospodine, izvolite, odgovori mu vratar poneto oinskim tonom. Andrevvu je to godilo, jer mu se uini kao da mu se nadaju. Vi elite, bez sumnje, da se sastanete s naim gospodinom Gill Jonesom. Odvedite naeg novog doktora u sobu gospodina Gilla!
Lift se polako dizao i uz put otkrivao zeleno poploene hodnike i mnoge katove, gdje su se opet viali dostojanstveno posaeni vratari u istim uniformama. Andrewa uvedoe potom u jednu prostranu, sunanu odaju u kojoj se rukova s gospodinom Gillom, koji je, u znak dobrodolice, bio ustao iz svog
naslonjaa i odloio broj Timesa to ga je upravo itao.
Malo se kasno javljam na dunost, izjavi Andrew ivahno. Oprostite! Prispjeli smo tek juer iz Francuske  ali ja sam potpuno oran da odmah stupim na posao.
Odlino! Gill je bio omalen, veseo ovjek sa zlatno uokvirenim naoarima, gotovo sveenikim ovratnikom, u tamnoplavom odijelu, s kravatom iste boje, provuenom kroz plosnatu zlatnu kariku.
Promatrao je Andrewa s izrazom odobravanja.
Izvolite sjesti! Hoete li alicu aja, ili moda au vrelog mlijeka? Oko jedanaest ja obino popijem au mlijeka i... da, da... uskoro e biti vrijeme  
Oh, pa   odgovori Andrew s ustruavanjem, pa zatim dodade ivo: Moda ete moi da mi kaete sve o poslu koji me 
ovdje eka, dok budemo  .
Pet minuta zatim momak u uniformi donese alicu aja i au vrelog mlijeka.
Mislim da e vam biti po volji, gospodine Gill. Mlijeko je provrelo.
Hvala, Stevens. Momak otie, a Gill se okrene Andrewu s osmijehom. To vam je valjan momak, vidjet ete. Taj vam umije da napravi izvrsne prenice na maslacu. Ovdje je, inae, vrlo teko doi do dobre kancelarijske posluge. Mi smo vam ovdje, tako rei, sitni, odlomci svih moguih odsjeka  Ministarstva unutranjih poslova, Odsjeka za rudarstvo, Ministarstva trgovine... to se, pak, mene tieGill se iskalja u znak lake oholosti  ja lino pripadam Admiralitetu.
Dok je Andrew srkutao vrelo mlijeko i nastojao da sazna neto o poslu koji ga je oekivao, Gill je ljupko avrljao o vremenu, Bretanji, penzionom osiguranju inovnika graanskog reda i uspjenom dje
lovanju pasterizacije. Zatim ustade i povede Andrewa u njegovu sobu.
Bila je to tiha, sunana odaja, zastrta tekim ilimom, s velianstvenim izgledom na rijeku. Jedna krupna plava zujara saneno je i nostalgino zujala na prozorskom oknu.
Ja sam vam izabrao ovu kancelariju, ree Gill ljubazno. Malo smo je preuredili. Ovdje imate kamin za ugljen  vidjet ete, zimi je vrlo prijatno. Nadam se da e vam se svidjeti.
Pa, to je prekrasna odaja, ali  .
A sad u vam predstaviti vau sekretaricu, gospoicu Mason.
Gill kucnu pa odmah otvori irom vrata susjedne odaje, i Manson ugleda jednu stariju djevojku prijatna izgleda, urednu i pribranu, koja je sjedila za malim pisaim stolom. Ustavi, gospoica Mason odloi svoj broj  Timesa.
Dobar dan, gospoice Mason!
Gospoice Mason, ovo je doktor Manson.
Drago mi je, doktore Mansone.
Andrewu se gotovo zavrtjelo u glavi od svih tih pozdrava, ali se odmah pribra i uze uea u razgovoru.
Pet minuta zatim, prije nego to se ljubazno udaljio, Gill ree Andrewu u znak ohrabrenja:
Poslat u vam nekoliko dosjea.
Stevens unese s njenom revnou svenje akata. Pored dara za spremanje prenica, kao i poznavanja mljekarstva, Stevens je bio i najbolji raznosa akata u itavoj zgradi. Svakog sata on je ulazio u Andrewovu kancelariju s punom koaricom akata, koju je zaljubljeno stavljao na pisai sto, u okovanu pliticu s natpisom Nerijeeno, dok je pogledom lakomo traio ne bi li ta odnio iz one druge s natpisom Rijeeno. Kad bi ta plitica bila prazna, Stevensu bi srce
malne pucalo od ojadenosti. U takvom alosnom sluaju on bi se izmigoljio iz odaje prosto ucviljen.
Izgubljen, zbunjen, razdraen, Andrew je mahnito prelistavao svjenjeve akata: zapisnike prolih sastanaka S.U.M.R, dosadne, suhoparne i beznaajne. Onda se, u nevolji, obrati gospodici Mason. Ali ona mu je objasnila da je upuena iz Odjeljenja za ispitivanje smrznutog mesa i pokazala se kao vrlo slab i ogranien izvor obavjetenja. Ree mu da je kancelarijsko vrijeme od deset do etiri i izvjesti ga o uredskom hokejtimu, kome je ona bila potkapetan. Zatim ga upita eli li, moda, njen broj Timesa. Njen pogled ga je preklinjao da se okani suvinog uznemiravanja.
Ali Andrew nije mogao da se smiri. Bio je doao svje i odmoran s ljetovanja, pa je eznuo za radom. Promatrao je razdraljivu, ivahnu sliku rijeke po kojoj su krstarili remorkeri, a ugljanice u dugom nizu parale vodu plovei protiv struje. Najzad ode da porazgovara s Gillom.
Kad imam da ponem s radom?
Ali, dragi moj ovjee, vi ste me sasvim prenerazili. Ja sam mislio da sam vam dao toliko akata da e vam biti dosta za itav mjesec dana, odgovori mu Gill pa pogleda na svoj sat. A sad hajdemo. Vrijeme je da se rua.
Jedui prenu tabinju, Gill je odmjereno objanjavao Andrewu, koji se borio s jednim kotletom, da se slijedei sastanak Savjeta nee moi odrati prije osamnaestog septembra, jer se prof. Challis nalazi u Norvekoj, doktor Maurice Gadsbv u kotskoj, sir William Dewar, predsjednik Savjeta, u Njemakoj, a njegov neposredni starjeina, gospodin Blades, u Frintonu, s porodicom.
Andrew ode te veeri Kristini zbrkanih misli. Njihov se namjetaj jo nalazio u spremitu. Privreme
no, dok se ne snadu i ne namjere se na kakvu pristojnu kuu. Bili su unajmili na mjesee dana mali namjeten stan u Earls Courtu.
Nee mi vjerovati, Kris! Oni nisu jo spremni ni da me uvedu u posao. Jo cio mjesec dana treba da pijem mlijeko, da itam Times i da parafiram akta! Ah, da, i da vodim duge prisne razgovore o hokeju s draesnom gospoicom Mason.
Ako nema nita protiv, ja bih eljela da ogranii te razgovore na tvoju draesnu enicu. Oh, moj dragi, poslije Aberalavva, ovdje je zaista prekrasno. Danas po podne napravila sam mali izlet do Chelsea. Pronala sam gdje se nalazi Carlvleova kua i Tateova galerija slika. Oh, smislila sam boanstvene stvari kojima emo se zabaviti. Za jedan peni moe se ovjek izvesti parobrodom do Kewa... pomisli da vidimo one divne vrtove, dragi! A naredni mjesec imam u planu Kreislera u Alberthallu. Moramo da pogledamo i spomenik Patu da otkrijemo zato ga svi toliko kude. Onda kazalini savez iz Njujorka prikazuje neki komad, pa bismo mogli jednog dana ruati negdje zajedno i onda... Zar to ne bi bilo divno? Ona prui prema njemu svoju malu ustreptalu ruku. Rijetko ju je kad vidio tako uzbuenu. Dragi, podimo nekud na veeru. U ovoj ulici ima jedan ruski restoran, ne izgleda loe, pa poslije, ako nisi suvie umoran, mogli bismo 
Hej, hej, negodovao je on kad ga ona povede prema vratima. Ja sam mislio da ti sebe smatra za trezvenog lana porodice, Ali, u pravu si, Kris, poslije prvog dana rada jedno veselo vee nee biti na odmet.
Slijedeeg jutra proita sva akta koja su mu leala na stolu, parafira ih i ve se oko jedanaest sati ustumara po sobi. Ubrzo kavez mu postade suvie tjeskoban da bi se due zadrao u njemu i krenu
odjednom u istraivanje po zgradi. Pokazalo se da je nezanimljiva kao prazna mrtvanica, ali kad stie do najvieg kata, nade se odjednom u jednoj drugoj odaji, napola opremljenoj kao kakav laboratorij u kojoj je jedan mlad ovjek u dugom bijelom prljavom mantilu sjedio na sanduku, koji je nekad sadravao sumpor, i sjetno istio nokte, dok mu je cigareta jo vie utila nikotinsku mrlju na donjoj usni.
Ele! ree Andrew.
Poslije kratke stanke, ovjek odgovori mrzovoljno:
Ako ste zalutali, dizalicu ete nai desno na treem okretu.
Andrew se odboi o sto za oglede pa, izvadivi cigaretu iz kutije, upita:
A zar se ovdje ne slui aj?
Mladi tek tada podie glavu. Kosa mu je bila crna kao ugljen, uredno zaeljana, pa se sjala, udno odudarajui od njegova prljava haljetka koji je imao na sebi za vrijeme rada.
Samo za bijele mieve, odgovori on ivo. ajni listii su naroito hranjivi za njih.
Andrew se nasmija, moda zato to je veseljakovi bio pet godina mladi od njega. On mu se predstavi:
Ja sam Manson.
Toga sam se i plaio. Vi ste dakle doli da se pridruite zaboravljenim ljudima. Stanka. Ja sam doktor Hope, bar do nedavna i sam sam u to vjerovao. Sad mi je, meutim, sasvim jasno da to vie nisam.1
ta radite ovdje?
Bog sveti zna  i Billy Buttons  to jest Dewar! Ponekad sjedim tako i razmiljam, ali najee samo
1 Igra rijeima: Hope znai nada.
sjedim. S vremena na vrijeme poalju mi ostatke kakvog rudara i trae da im kaem uzrok eksplozije.
Pa kaete li im? upita Andrew uljudno.
Ne, odgovori Hope prostaki. Ja pustim vjetar.
Nakon tog krajnjeg prostatva, obojica se osjetie bolje i pooe da ruaju zajedno. Odlazak na ruak, primijeti doktor Hope, jedini je dnevni posao koji mi omoguava da dodem k sebi. On objasni Mansonu jo i neke druge stvari. Bio je dak laboratorija za istraivanje na Univerzitetu u Cambridgeu, rodom iz Birminghama, a u tome je vjerojatno  on se pri tom podrugljivo nasmijao  i objanjenje zato ba esto nema ukusa. Na uporne zahtjeve profesora Dewara bio je privremeno dodijeljen na rad Metalurgijskom savjetu. Posao mu je bio sasvim mehaniki: bile su to svakodnevne sitnice koje bi svaki laborant mogao da svri. Ubrzo zakljui da e jamano poludjeti od silnog nerada i ljenivosti Savjeta, koji je sada jezgrovito nazivao Rajom zanesenjaka. Ta je ustanova bila tipini predstavnik veine ustanova u zemlji u kojima je trebalo da se provodi nauni, istraivaki rad: njom je upravljao izvjestan broj uglednih glupana koji su bili suvie zacopani u svoje line pojedinane teorije, suvie zauzeti medusobnim gloenjem da bi mogli da krenu toak napretka u bilo kojem odredenom pravcu. Hopea su potezali amotamo, nareivali mu ta ima da radi umjesto da ga ostave da radi ono to eli, i tako, vazda prekidan, nije nikad mogao da sastavi est mjeseci na jednom istom poslu.
Prikaza u irokim potezima Andrewu savjet Raja zanesenjaka. Sir Williama Dewara, devedesetogodinjeg drhtavog, ali neukrotivog predsjednika zvao je Billy Buttons, zbog toga to je zbog njegove sklonosti zaboravljao kopati izvjesna vana dugmeta na
svom odijelu. Stari Billy Buttons bio je predsjednik gotovo svih naunih drutava u Engleskoj. Osim toga, on je drao na radiju ona toliko izvikana popularna predavanja: Nauka za djecu.
Tu su pored njega bili jo prof. Whinney, poznat meu studentima kao kljuse, Challis, koji je bio rav kad bi zaboravio da osim Challisa predstavlja jo i Rabolaisa, Pasteura i doktora Maurica Gadsbyja.
Poznajete li Gadsbyja? upita ga Hope.
Upoznao sam se s tim gospodinom, odgovori mu Andrew i ispria mu svoje doivljaje s ispita.
To je na Maurice, ree Hope s ogorenjem, To vam je gadan, mali skorojevi. Gura se svuda. Jednog lijepog dana zatrait e i apotekarsku koncesiju! To vam je jedna umjena mala bubica. Ali njega ne zanima nauka: on gleda samo sebe. as zatim nadoda: I Abbey je lan naega Savjeta, ali on je suvie mudar da bi dolazio esto na sjednice. To je kulturan ovjek.
To je bilo prvi put to su Andrew i Hope ruali zajedno. Usprkos svom studentskom vjetropirstvu i prirodnoj sklonosti ka bezobzirnosti, Hope je bio darovit mladi. U njegovoj bezonosti bilo je i iskrenosti. Andrew je osjeao da bi taj ovjek mogao jednog dana da neto stvori. Zaista, u ozbiljnim asovima, Hope mu je esto puta izlagao svoju elju da se vrati ozbiljnom radu koji je bio sebi stavio u zadatak, naroito ispitivanju eluanih luenja.
Ponekad bi i Gill ruavao s njima. Hopeova opaska o njemu bila je karakteristina: dobra mala duica. Iako su ga trideset godina administrativne slube bile obloile spolja izvjesnom tvrdokornou  on se sam bio probio od malog piskarala do efa odjeljenja  Gill je u dui ostao ovjean. U nadletvu on je funkcionirao kao kakva dobro podmazana i spremna
mala maina. Svako jutro dolazio je iz Sunburvja istim vlakom, istim se vlakom vraao svake veeri, osim ako je bio sprijeen. U Sunburvju je imao enu, tri keri i jedan mali vrt u kojem je gajio rue. Promatran povrno, on se mogao smatrati savreno tipinim uzorkom gizdava malogradanina. Pa ipak, ispod tog spoljanjeg okvira, postojao je jedan pravi Gill koji je oboavao zimski izgled Yarmoutha i uvijek u decembru provodio u njemu svoj odnior, a u jednoj knjizi, koja se zvala  Hadi Baba, imao je svoje udno evandelje pa ju je znao gotovo napamet, i najzad  iako ve petnaest godina lan jednog naunog drutva  bio je ludo odan pingvinima u Zoolokom vrtu.
Jednom prilikom Kristin je bila etvrta za njihovim stolom. Gill je sama sebe bio nadmaio u ukazivanju one uljudne panje koja je svojstvena ljudima administrativne struke. ak je i Hopeovo ponaanje bilo divno odmjereno. On je u povjerenju Andrewu bio otkrio da, otkako se upoznao s gospodom Manson, vie nije tako odluan pristalica celibata.
Dani su prolazili. U oekivanju sastanka Savjeta, Andrew je otkrivao ajedno s Kristinom ari Londor na. Posjetili su i kazalite Old Vic1, upoznali su zahuktalu vrevu Hampstead Heatha i drai pononih kavana, etali su se po Rowu, veslali po Serpentinu i otkrili varke Sohoa. Izvezli su se i do Richmonda. Kad vie nisu bili primorani da prouavaju karte Podzemne eljeznice prije no to bi joj se povjerili poeli su da se osjeaju Londoncima.
______________________
1 Najbolje kazalite u Londonu, koje najvie odgovara pojmu Narodnog kazalita.

2.
Za 18. septembra po podne bila je najzad sazvana sjednica S. U. M. R. i Andrewovu ekanju doao je kraj. Sjedei izmedu Gilla i Hopea, Andrew je osjeao na sebi eretske poglede mladog Hopea i promatrao je kako u dugu dvoranu, ija je tavanica bila oiviena pozlatom, ulaze lanovi Savjeta jedan za drugim: Whinney, doktor Lancelot DoddCantenbury, Challis, sir Robert Abbey, Gadsby i naposljetku sam Billy Buttons Dewar.
Prije Dewarova dolaska Abbey i Challis oslovie Andrewa  Abbey s nekoliko tihih rijei, profesor bujicom tatih ljubaznosti  i estitae mu na imenovanju. Uavi, Dewar se obrati Gillu i uzviknu svojim neobino piskutavim glasom:
Gdje je na novi zdravstveni inspektor, gospodine Gille? Gdje je doktor Manson?
Andrew ustade zapanjen Dewarovim izgledom, jer je Dewar premaivao ak i Hopeov opis. Billy je bio malen, pogrbljen i upav. Imao je na sebi staro odijelo, prsluk mu je bio pun mrlja, a depovi pozelenjelog kaputa nabrekli od papira, broura i izvjetaja trideset razliitih drutava. Billy nije imao opravdanja za takav izgled, jer je imao mnogo novca, a imao je i keri, od kojih je jedna bila udata za jednog pera, milijunaa, ali on je oduvijek izgledao kao kakav matori, olinjali pavijan.
Jedan Manson bio je sa mnom u Queens koledu, 1880, zapijuka on dobroudno u znak pozdrava.
To je on, gospodine, promrmlja Hope, za koga je to iskuenje bilo neodoljivo.
Billy ga u. A otkud vi to znate, doktore Hope? upita ga zirkajui uljudno preko elikom oivi
ena cvikera koji mu je stajao navrh nosa. Ta vi onda niste bili jo ni u pelenama. Hi, hi, hi, hi!
Cerei se on pode prema svom mjestu u zaelju stola. Nijedan od njegovih kolega koji su ve sjedili ne obrati na njega ni najmanju panju. Ohola ravnodunost prema susjedu bila je uobiajena u tom Savjetu. Ali to ne zbuni Billvja. On izvue iz depa sveanj papira, natoi sebi iz boce malo vode i popi je, pa onda dohvati mali eki koji je leao pred njim i snano kucnu njime o sto.
Gospodo, gospodo! Gospodin Gill e nam sada proitati zapisnik.
Gill, koji je u Savjetu vrio sekretarsku dunost, uurbano se lati zapisnika posljednje sjednice, dok se Billy, ne obraajui ni najmanju panju na njegovo pjevuenje, naizmjenino zabavljao listanjem svojih papira i upuivanjem dobroudnih pogleda u pravcu Andrewa, koji ga je jo uvijek podsjeao na Mansona iz Queens koleda 1880. godine.
Gil proita najzad zapisnik  i Billy zamahnu odmah ponovo ekiem.
Gospodo, mi smo naroito sretni to se danas ovdje meu nama nalazi i na novi zdravstveni inspektor. Ja se sjeam da sam jo 1904. uporno ukazivao na potrebu da se jedan stalan kliniar pridoda Savjetu kao odlina dopuna gospodi patolozima, koje mi, s vremena na vrijeme, uspijevamo da zdipimo, gospodo,  hi, hi, hi!  velim, s vremena na vrijeme uspijevamo da zdipimo od Laboratorija za istraivanja. Ja to velim sa svim dunim potovanjem prema mladom prijatelju Hopeu, od ije milostive saradnje  hi, hi, hi!  od ije milostive saradnje, velim, na rad toliko mnogo zavisi. Sjeam se dobro da sam jo 1889...
Sir Robert Abbey ga prekide:
Uvjeren sam, gospodine, da i ostali lanovi Sav
jeta ele da vam se pridrue u estitanju doktoru Mansonu na njegovu radu o silikozi. Ako smijem da se tako izrazim, ja nalazim da je to naroito marljiv i originalan nauni rad, koji, kao to to Savjet dobro zna, moe da ima najdalekosenije posljedice po nae industrijsko zakonodavstvo.
Bravo! Bravo! zagalami Challis, podravajui svog tienika.
To sam upravo htio da kaem, Roberte, ree Billy osorno. Za njega je Abbey jo uvijek bio mlad ovjek, malone student, ije su upadice zasluivale blag prijekor. Kad smo na posljednjem sastanku zakljuili da se ovo ispitivanje mora nastaviti, meni je odmah palo na um ime doktora Mansona. On je prvi postavio ovaj problem i njemu se mora dati svaka podrka, da bi ga mogao sasvim rijeiti. Mi elimo, gospodo,  a kako je to ilo u prilog Andrewu, on mu prijateljski namignu preko stola  da on posjeti sve rudnike antracita u zemlji, a moda emo kasnije proiriti ispitivanja i na sve rudnike ugljena. Mi takoer elimo da mu se prui svaka prilika za klinina ispitivanja rudara u industriji. Mi mu stavljamo na raspolaganje sva sredstva i sve olakice raunajui tu i znalake bakterioloke usluge naeg mladog prijatelja doktora Hopea. Ukratkb, gospodo, nema toga to ne bismo htjeli da uinimo da bismo omoguili naem novom zdravstvenom inspektoru da, u pogledu ovog veoma vanog pitanja o udisanju praine, doe do krajnjih naunih i administrativnih zakljuaka.
Andrew kriom duboko udahnu. To je sjajno, sjajno  bolje nego to se mogao nadati. Oni e mu dati slobodne ruke, poduprijet e ga svojim ogromnim autoritetom, pruit e mu sve mogue olakice u pogledu klinikog istraivanja. Ta oni su aneli, svi zajedno, a Billy je sam arkandeo Gabrijel.
Ali, gospoo, ree Billy odjednom svojim piskutavim glasom, vadei iz depa nov sveanj papira, prije nego to doktor Manson uzme u prouavanje ovaj problem, prije nego to se budemo smatrali slobodnim da ga ovlastimo da usredsredi svoje napore na to pitanje, ima jedna druga, hitnija stvar kojom, po mome miljenju, on treba da se pozabavi.
Nastade tiina. Andrew osjeti kako mu se srce gri i kako ga Billvjeve rijei ine sve malodunijim.
Doktor Bigsby iz Ministarstva trgovine skrenuo mi je panju na zaprepaujue oprenosti u propisima o sanitetskim ustanovama. Naravno, o tome postoji uredba sa zakonskom snagom, ali ona je rastezljiva i ne zadovoljava. Tako, na primjer, ne postoji utvrden obrazac u pogledu mjere i vrste tkiva zavoja, kao ni duine materijala i tipa uloga. To je, gospodo, vana stvar, i tie se neposredno ovoga Savjeta. Stoga sam ja najodhinije za to da na zdravstveni inspektor najprije svestrano ispita to pitanje i o tome podnese Savjetu izvjetaj.
Nastade tiina. Oekujui zakljuak, Andrew pogleda oko sebe; DoddCantenburyzagledase isturenih nogu u tavanicu; Gadsby je bio zabavljen crtanjem dijagrama na upijaici; Whinney se mrtio, Challis nadimao prsa kao da se sprema da govori. Abbey onda ree:
Ja mislim, sir William, da ta stvar svakako spada u nadlenost Ministarstva trgovine ili pak Odsjeka za rudarstvo.
Mi stojimo na raspolaganju i jednoj i drugoj ustanovi, zakreta Billy. Mi smo  hi, hi!  mi smo pastore i jedne i druge.
Da, ja to znam. Ali, na kraju krajeva, ovo  QVO pitanje zavoja, pa to je relativno beznaajna stvar, a doktor Manson...
Uvjeravam te, Roberte, da je to pitanje daleko
od toga da bude beznaajno. Ovih dana ono e biti izneseno i pred Parlament. To mi je upravo jue rekao lord Ungar.
Ah! ree Gadsbv i pri tom nauli ui. Ako se Ungar u to umijeao, onda je stvar rijeena. Gadsbv je znao da bude ulizica, a u ovoj prilici elio je naroito da se udvori lordu Ungaru.
Andrevv je bio primoran da se umijea:
Oprostite, sir William, zamuca on, ja sam... ja sam shvatio da ovdje treba da se posvetim klinikom radu. Meutim, ja ve cio mjesec dana donjam u svojoj kancelariji, sada, ako treba da...
Zastade i pogleda oko sebe. Abbey mu pritee u pomo:
Gledite doktora Mansona je sasvim opravdano. etiri godine on je vrlo predano radio sam na svom predmetu, i sada, kad smo mu ponudili sve mogue olakice da svoja istraivanja proiri, mi mu predlaemo da ide da prebrojava zavoje.
Ako je doktor Manson imao strpljenja etiri godine, Roberte, zakreta Billy, pa on moe da se strpi jo malo vremena. Hi, hi, hi!
To je istina, to je istina, povika Challis. Poslije e biti slobodan da se pozabavi silikozom.
Whinney se nakalja da bi proistio grlo.
Sad e Kljuse da zanjiti, doapnu Hope Andrewu.
Gospodo, ree Whinney, ve odavna sam traio od ovog Savjeta da se pozabavi pitanjem prouavanja miinog umora u vezi s toplinom pare  jednim predmetom koji me, kao to znate, duboko zanima, a kojem, dozvolite mi da to kaem, dosad nije poklonjena ona panja koju on, po svojoj vanosti, u tolikoj mjeri zasluuje. Sada, vidite, ako doktor Manson ve ionako treba da se za neko vrijeme udaIji od pitanja udisanja praine, meni se ini da bi to
bila vanredna pnlika da on rijei i ovo toliko znaajno pitanje miinog umora...
Gadsby pogleda na sat. Ja imam zakazan sastanak u Ulici Harley, tano za trideset i pet minuta.
Whinney pogleda ljutito Gadsbyja, a kolega Callis mu priskoi u pomo, dobacivi osorno:
Neuvena drskost.
Izgledalo je kao da je bura na pomolu. Ali Billvjevo uto, bradato lice, s vazda uljudnim izrazom, promatralo je paljivo skuptinu. On nije bio uzrujan. Ve etrdeset godina on je rukovodio ovakvim sastancima. Znao je da je svojim drugovima mrzak i da ohi ele da se povue, ali on, eto nee  nikad se nee povui. Njegova ogromna lubanja bila je puna problema, prijedloga, nejasnih formula, jednadbi, flziologije i kemije, injenica i zamisli osnovanih na samostalnom naunom istraivanju, neizmjerna grobnica kojom su se gonile sablasti obezmodanjenih maaka, osvijetljena polariziranim zrakama i sva ruiasto obojena velikom uspomenom da ga je, kao djeaka, sam Lister jednom pomilovao po kosi. On izjavi prostoduno:
Moram vam rei, gospodo, da sam ja ve, tako rei, obeao lordu Ungaru, kao i doktoru Bigsyju, da emo ih potpomoi u tim vanim stvarima. est mjeseci bit e dovoljno, doktore Manson. Moda malo due. Ali to nee biti nezanimljivo. Taj e vas posao, mladi ovjee, dovesti u dodir s mnogim ljudima i stvarima. Sjetite se Lavoisierove izreke o kapljici vode... hi, hi, hi! A sada, u pogledu patolokog ispitivanja primjeraka iz Wandoverskog ugljenokopa, koje je doktor Hope spremio prolog jula...
U etiri sata, kada je sve bilo gotovo, Andrew je u Gillovoj kancelariji pretresao svoj poloaj s Gillom i Hopeom. Pod utjecajem Savjeta, a moda i svojih zrelijih godina, on je sada bio postao uzdrljiviji. Ni
je vie od razjarenosti ni praskao ni gutao rijei, ve bi svojoj jarosti davao oduka prosto time to je dravno pero spretno gurao u plou dravnog pisaeg stola.
Pa to nee biti tako loe, tjeio ga je Gill. Znam, morat ete da putujete po itavoj zemlji, ali i to moe da bude sasvim prijatno. Moi ete ak povesti sobom i gospou Manson. Uzmimo, na primjer, Buxton, to vam je sredite svih ugljenokopa u Derbvshireu... est mjeseci zatim moete lijepo da nastavite svoj rad na antracitu.
To moe slobodno da brie, ree Hope podrugljivo. On je suen da prebrojava zavoje  doivotno!
Andrew se lati eira. Nevolja je s vama, Hope, u tome to ste jo suvie mladi.
Vratio se kui Kristini. Slijedeeg ponedjeljka, poto ona odluno odbi da propusti tu veselu pustolovinu, kupie za ezdeset funti jedan polovan automobil marke Morris i krenue zajedno u Veliki Pohod na prouavanje materijala za prvu pomo. Treba priznati da su bili sretni kad su se njihova kola ustremila velikim sjevernim drumom. Poto je prikazao Billva Buttonsa kao majmuna, i.radi potpunije slike ak i upravljao automobilom nogama, Andrew primijeti:
Kako mu drago, tek nije nimalo vano to je Lavoisier rekao 1832. godine o kapljici vode. Glavno je, mi smo zajedno, Kris!
Posao je bio glupav. Sastojao se u pregledanju materijala za prvu pomo u raznim ugljenokopima itave zemlje: ulozi, zavoji, vata, antiseptina sredstva, naprave za stezanje ila itd. U bogatim ugljenokopima pribor je bio valjan, u srednjim bio je srednji, sputanje u podzemlja nije bilo novina za Andrewa.  Izvrio je  na  stotine  podzemnih  inspekcija,
bauljao je miljama kroz tijesne hodnike, sve do samog mjesta vaenja da bi pregledao sandue sa zavojima koje je, svega pola sata ranije ovdje paljivo namjeteno. U malim oknima sranog Yorkshirea deavalo mu se da uje nadzornike kako apatom saopavaju: Trkni brzo, Ceordie, i reci Alexu da ode do drogerije... a zatim, Sjedite, doktore, odmah emo biti gotovi, strpite se asak! U Nottinghamu je utjeio bolniare trezvenjake rekavi im da je hladan aj bolje pie od rakije, a drugdje se medutim kleo viskijem. Ali, uope uzevi, on je radio svoj posao s neumbrnom revnou. On i Kristin odsjedali bi u podesnim sreditima i potom bi autom prokrstarili itavu okolinu. Dok bi on vrio preglede, Kristin, bi, obino, sjedila gdjegod u blizini i plela. Bilo je i tu tekoa, obino sa stanodavkama, a bilo je i sklopljenih prijateljstava, mahom izmeu rudarskih nadzornika. Andrewa nije iznenaivalo to je njegovo poslanstvo izazivalo smijeh u ovih tvrdpglavih gradana uljevitih pesnica. Na alost, mora se rei, i on se smijao zajedno s njima.
U martu se vratie u London, preprodae kola za svega deset funti manje nego to su bili platili za njih, i Andrew se dade na pisanje izvjetaja. Bio je odluio da da Savjetu odgovarajuu vrijednost za novac koji je bio uloio, da im prui sveanj statistikih podataka, itave stranice tabela, karata i grafikona, da bi pokazao kako krivulja zavoja raste ukoliko krivulja uloga opada. Bio je odluio, ree Kristini, da pokae toj gopodi kako je valjaio izvrio povjereni mu zadatak i kako su obino svi zajedno stratili svoje vrijeme.
Krajem mjeseca, poto je hitno dostavio prvi grub nacrt Gillu, iznenadi se kad od doktora Bigsbyja, iz Ministarstva trgovine, dobi poziv da mu doe.
On je oaran vaim izvjetajem, ukao je Gill, pratei ga du Whitehalla. Istina, nije trebalo da pustim maka iz vree, ali eto! Dragi prijatelju, to je za vas sretan poetak. Vi nemate pojma kako je Bigsbv krupna zvjerka. On, tako rei, drma administracijom itave industrije!
Proe dosta vremena dok dooe do doktora Bigsbyja. Morali su da odsjede na dvjema ekaonicama dok dospjee do krajnje odaje. Najzad izioe pred doktora Bigsbvja glavom. On ih doeka srdano, ali vrlo dostojanstveno, odjeven u tamnosivo odijelo s tamnosivim gamaama na nogama i prslukom na dva reda dugmeta, na izgled pretrpan poslovima i pun autoriteta.
Sjedite, gospodo. Radi se o vaem izvjetaju. Mansone... Vidio sam nacrt pa, iako bi moda bilo preuranjeno govoriti o njemu, moram rei da mi se njegov izgled svia. Veoma nauan rad. Odlini grafikoni. To je upravo ono to nam treba u ovom odsjeku. Dakle, kako namjeravamo da zavedemo jednoobraznost u sanitetskom materijalu u svim rudnicima i fabrikama, potrebno je da se upoznate s mojim gleditima. Na prvom mjestu, vidim da preporuujete zavoje od tri palca, kao najire u priboru. Ja, medutim, pretpostavljam one od dva i po. Vi ete e u tome sloiti sa mnom, zar ne?
Andrevv je bio razdraen, moda zbog gamaa...
to se mene tie, smatram da e, ukoliko, dolaze u obzir rudnici, to iri zavoj  biti bolji. Inae, miljenja sam da sve to nije bogzna kako vano.
ta?... kako? Bigsby pocrvenje do uiju... nije bogzna kako vano?
Ni najmanje.
Zar vi ne uviate, ne shvaate da se ovdje radi o principu jednopbraznosti? Ako mi predlaemo dva i
po palca, a vi preporuujete tri, mogu nastati ogromne tekoe.
Ja u onda preporuiti tri, ree Andrew hladno. Doktor Bigsby se uoljivo nakostrijei.
Va stav je teko razumjeti. Mi smo ve godinama radili u pravcu zavoja od dva i po palca. Dakle... zar ne uviate koliko je to vana stvar?
Da, uvidam! Ni Andrew nije vie vladao sobom. A jeste li vi ikad bili dolje, pod zemljom? Ja jesam. Sto mu muka, ja sam izvrio jednu operaciju, leei potrbuke, u bari prljave vodurine, pri svjetlosti jedne rudarske svjetiljke. I ja vam velim jasno i bistro da je razlika od pola palca u irini zavoja beznaajna koliko i laarska psovka.
Izide iz zgrade bre nego to je u nju bio uao, a Gill je za njim lomio ruke i jadikovao du cijelog puta do Obale.
Andrew se vrati u svoju kancelariju. Bio se uozbiljio: promatrao je saobraaj na rijeci, mete na ulici, tramvaje koji su tutnjili preko mostova, ljude koji su se urili, svu tu ustalasanost ivota koji je treperio. Ja nisam stvoren da skoanim ovdje u ovom mrtvilu, ree on u sebi, obuzet nestrpljenjem. Moje je mjesto tamo  napolju!
Abbey prestade dolaziti na sastanke Savjeta, a Challis obeshrabri Andrewa do oajanja upozorivi ga, kad ga je jednom poveo na ruak, da Whinney neprestano petlja zakulisno ne bi li ga uposlio na prouavanju miinog umora prije nego to i dodirne pitanje silikoze. Andrew primijeti, nastojei oajno da bar na izgled tu vijest primi kao alu: Ako mi se nakon onih zavoja i to dogodi, ne preostaje mi drugo nego da zatraim ulaznicu za itaonicu Britanskog muzeja.
Vraajui se kui s Obale, hvatao je sebe kako sa zaviu ita mesingane tablice privrene na gvo
zdene ograde ljekarskih kua. Zastao bi i promatrao pacijenta kako se penje uz stepenice, zvoni, vrata mu se otvaraju i on ulazi  i onda bi hodajui dalje sjetno zamiljao sebi prizor koji se sigurno dalje odigravao: postavljanje pitanja, hitro uzimanje stetoskopa, itava uzbudljiva nauka dijagnostike. Pa i on je ljekar, zar ne? Bar je nekad to bio...
Jednoga dana krajem mjeseca maja, oko pet sati po podne, iao je u takvom duevnom raspoloenju ulicom Oaklev kad spazi gomilu svijeta okupljenu oko nekog ovjeka koji je leao na ploniku. U oluku sa strane nalazio se polomljeni bicikl, a malne povrh njega bio.se zaustavio kamion.
Pet sekundi zatim, Andrew se nae usred gomile i vidje kako policajac kleei pridrava ozlijeenog koji je krvario iz duboke rane na slabini.
Pustite me da proem, molim! Ja sam ljekar.
Policajac, koji se bez uspjeha trudio da podvee ranu, pogleda ga zabrinuto.
Ne mogu da zaustavim krvarenje, doktore. Rana se nalazi suvie visoko.
Andrew vide da ne moe namjestiti podvezu. Rana se nalazila zaista suvie visoko, pa je prijetila opasnost da krvarenje postane smrtonosno.
Ustanite, ree on policajcu. Ispruite ga ravno na lea. Onda, ukrutivi desnu ruku, nagnu se nad ranjenikom i estoko ga udari pesnicom u mali trbuh, ispod aorte koja se ondje sputa. Teina ranjenikova tijela prebaena ovako na glavnu arteriju odmah zaustavi dalje krvarenje. Policajac skide ljem i obrisa elo. Pet minuta zatim stigoe ambulantna kola i Andrew se odveze s ranjenikom.
Slijedeeg jutra potrai telefonom bolnicu. Deurni ljekar odgovori mu osorno, kao to to obino biva:
Da, da, dobro je. Ide nabolje. Tko se to raspituje?
Oh! promrlja Andrew iz javne telefonske govornice, nitko.
A to je, pomisli u sebi ogoreno, upravo ono to on i jeste, nitko, jer on niti ta radi, niti kuda ide. Izdra do kraja te nedjelje i onda mirno, bez buke, preda Gillu svoju ostavku, da je ovaj sprovede dalje Savjetu.
Gill je bio uzbuen, ali prizna da ga je ve i ranije muio predosjeaj da e Andrew doi do te alosne odluke. Oita itav mali govor, koji zavri rijeima:
Na kraju krajeva, moj dragi prijatelju, ja i sam uvidam da vae mjesto nije  dozvolite mi da se posluim jednim ratnikim poredenjem  u pozadini, ve u prvom borbenom redu, meu vojnicima.
Hope mu ree:
Ne sluajte toga odgajivaa rua i Ijubitelja pingvina! Vi ste sretni! I ja u za vama, ako me pamet ne iznevjeri im isteku moje tri godine!
Andrew nije zatim vie nita uo o radu Savjeta u vezi s pitanjem udisanja praine sve dok nije, mjesecima kasnije, lord Ungar na vrlo dramatian nain iznio to pitanje pred Parlamenat, navodei opirno svjedoanstva i podatke koje mu je bio stavio na raspolaganje doktor Maurice Gadsbv.
tampa pozdravi Gadsbyja kao velikog ljekara i ovjekoljupca. A te iste godine silikoza bi stavljena u red industrijskih bolesti.

Drugi dio

l.
     Poee da trae praksu. To je bio muan posao: poslije nada koje su ih uznosile visoko, do planinskih vrhova, survavali su se u bezdan oaja. Sa aokom tri uzastopna rieuspjeha u dui  tako je on bar tumaio svoje odlaske iz Drineffuja, Aberalavva i S.U.M.R.a  Andrew je eznuo da najzad nade svoje pravo mjesto i pokae svoju vrijednost. Ali sva njihova gotovina poveana strogom tednjom za vrijeme posljednjih mjeseci platenih sigurnosti, nije iznosila vie od est stotina funti. Mada su oblijetali oko ljekarskih agencija i odazvali se svakoj zgodi koja im se pruila kroz stupce Lancete, izgledalo je kao da je ta svota jedva dovoljna da bi im osigurala jednu londonsku ordinaciju.
Nikad nisu mogli da zaborave svoj prvi pokuaj. Doktor Brent, iz Cadogan Gardensa, namjeravao je da se povue i nudio je jedno unosno mjestance, podesno za dobro kvalificiranog kolegu. To je izgledala odlina prilika. Iz straha da netko bri ne ugrabi taj medeni kola, odvezoe se raskonim taksijem doktoru Brentu, koji je, kako se pokazalo, bio sijed, ljubazan i malne edan iica.
Da, ree doktor Brent skromno. To je prilino dobra radnjica. I kua je lijepa, zar ne? Ja traim svega sedam hiljada funti za zakup. Ugovor je na
snazi jo etrdeset godina, a kirija za zemljite iznosi svega tri stotine funti godinje. to se same prakse tie, ja pristajem na ono uobiajeno: dvogodinji prihod u gotovu, je li tako, doktore Mansone?
Sasvim! ree Andrew klimnuvi glavom ozbiljno. I vi biste, bez sumnje, bili tako dobri da me malo due uvodite u posao, u svrhu preporuke? Hvala vam, doktore Brent. Mi emo o tOme jo da razmislimo.
Uz alicu jeftinog aja u restoranu u ulici Barmpton, uzee u razmatranje tu ponudu. Sedam hiljada  samo za zakup! huknu Andrew, nasmijavi se kratko. Zabacivi eir sa izboranog ela, nasloni se laktovima na mramorni sto. Pa to je grozno, Kris, kako se ti matori djedaci i zubima hvataju za steene poloaje, i ovjek moe samo novcima da ih se oslobodi. Zar to ne pokazuje kakav je na sistem? Ali, kakav je takav je, ja ga primam. Vidjet e ve! Od danas u ja da se malo pozabavim tim pitanjem novca.
Ja se nadam da to nee initi, ree ona smijeei se: Mi smo i do sada bili prilino sretni i bez toga.
On se naduri: Vidjet emp hoe li tako govoriti i kad stanemo da bogoradimo po ulicama... Da platim, gospoice.
Kao doktor medicine i lan Kraljevskog kolegijuma ljekara, elio je da njegovi pacijenti ne budu pretplaeni niti da im uz pregled valja davati i lijekove. Htio je da se oslobodi sistema karata. Ali, ukoliko su nedjelje odmicale, bio je gotov da se lati svega, svega to im je moglo da ulije nadu da e im pruiti sredstva za ivot. Obavijesti se o ordinacijama u TulseHillu, Islingtonu i Brixtonu, a jedna koju je bio pogledalo u Camden Townu imala je krov koji je prokinjavao. Ve je bio odluio da unajmi kakvu
kuu i da stavi na vrata svoju tablu, pa ta mu bog da, ali Hope ga od toga odvrati, uvjerivi ga da bi, s gotovinom kojom je raspolagao, to znailo isto to i samoubistvo.
I onda, dva mjeseca zatim, kad su ve bili pali u potpuno oajanje, nebo se odjednom smilova i dozvoli da stari doktor Foy bez bola premine u Paddingtonu. Njegova itulja, etiri retka u Medicinskom urnalu, privue Andreovvu panju. Uputie se bez oduevljenja u Chesborough Terrace broj 9 i naoe visoku, sivo obojenu kuu koja je liila na grobnicu, s malom klinikom sa strane i garaom od opeka pozadi. Pokazalo se iz knjiga koje su pregledali da je doktor Foy zaraivao moda oko pet stotina funti godinje, zahvaljujui najveim dijelom pregledima uz honorar od tri i pol ilinga, zajedno s lijekom. Razgovarali su s udovicom koja ih je bojaljivo uvjeravala da je praksa doktora Foyja bila dobra i da je nekad bilo ak i mnogo odlinih pacijenata koji su ulazili na glavna vrata. Zahvalie joj i ostavie bez ushienja.
Pa ipak, ne znam, valjkao se Andrew. Ima mnogo nezgoda. Mrsko mi je to bolesnike treba snabdijevati i lijekovima. I mjesto nije bogzna kakvo. Jesi li primijetila sve one oronule pansione u susjedstvu? Ali ipak kua se nalazi u pristojnoj etvrti, na uglu glavne ulice. I cijena nam gotovo odgovara: osamnaestomjeseni prihod. Osim toga, lijepo je od nje to je rekla da e nam ostaviti starev namjetaj koji se nalazi u sobi za preglede, kao i onaj u dispanzeru. Sve je gotovo  samo da se uselimo. U tome je prednost mjesta upranjenog smru. ta ti veli, Kris? Pitanje je  sad ili nikad. Hoemo li da pokuamo sreu?
Ona ga pogleda sa sumnjom u oima. ari Londona, koje su za nju imale dra novine, bile su ii
ljele. Ona je voljela prirodu, pa je i sada, u ovoj sivoj sredini, eznula za njom svim srcem. On se ipak toliko bio zaintaio da otvori praksu u Londonu, da se ona nije usuivala ak ni da pokua da ga od tog njegovog nauma odvrati. Ona mu na pitanje odgovori neodluno klimanjem glave, sloivi se s njim.
Ako ti to eli, Andrew.
Sutradan ponudi zastupniku gospoe Foy est stotina funti umjesto traenih sedam stotina i pedeset. Ponuda bi prihvaena, i ek napisan. U subotu 10. oktobra, dovezoe svoj namjetaj iz spremita u kojemu je bi sklonjen i uselie se u svoj novi stan.
Tek u nedjelju oslobodie se kolikotoliko sijaseta slame i jute i pokuae da se snau i da vide kako stoje. Andrew iskoristi priliku da se vine u jednu od onih rijetkih, ali mrskih propovijedi, u kojima je liio na kakvog akona raskolnika.
Sada, Kris, treba da se snademo. Potroili smo sve to smo imali, do posljednjeg cekina. Morat emo da ivimo od onoga to zaradimo. Sam bog zna koliko e to iznositi, ali nema nam druge. Morat emo malo da se stisnemo. Kris, da tedimo.
Na njegovo zaprepatenje ona briznu u pla. Stajala je pred njim bljedolika, u prostranoj, sumornoj prednjoj odaji ija je tavanica bila prljava, a pod jo nezasrt.
Za ime boje! grcala je ona. Pusti me na miru. Da tedim! Pa zar ja to ne inim uvijek. Stojim li te ja ita?
Kris! uzviknu on preneraeno.
Ona mu se baci mahnito u naruje:
To je ta kua... nisam mogla ni da pomislim... onaj suteren, pa stubite, ona prljavtina.
Ali, sto mu muka, glavno su pacijenti!
Mogli smo da otvorimo kakvu malu ordinaciju gdje bilo u unutranjosti.
Da! S ruama koje uokviruju vrata ljetnikovca. Pa, boga mu...
Zavrilo se time to ju je molio da mu oprosti tu njegovu propovijed. Sioe zajedno, zagrljeni, u zloglasni suteren da tamo ispre tek nekoliko jaja. Tu on pokua da je razveseli, rekavi joj da to nije njihova kuhinja ve dio tunela paddingtonske podzemne eljeznice kroz koji svaki as mogu da protutnje vlakovi. Ona se blijedo nasmijeila toj njegovoj usiljenoj ali, ali primijeti da je slivnik za oticanje vode bio razbijen.
Sutradan ujutro, tano u devet je bio odluio da nee suvie poraniti, jer bi svijet mogao pomisliti da je suvie revan! On otvori svoju kliniku. Srce mu je snano udaralo od uzbuenja koje je bilo vee, daleko vee nego onog, gotovo zaboravljenog jutra kad je preuzeo svoju prvu kliniku u Drineffvju.
Devet i po sati... On je ekao nestrpljivo. Kako je mala klinika, koja je imala zaseban ulaz iz sporedne ulice, bila spojena s kuom kratkim hodnikom, mogao je podjednako da motri i na svoj kabinet glavnu odaju u prizemlju, koja je bila dosta dobro snabdjevena pisaim stolom doktora Foya, jednim divanom i ormarom. Po rijeima gospoe Foy odlini pacijenti ulazili su na glavna vrata. U stvari on je bio razapeo dvostruku mreu. Paljivo oekivajui, kao svaki ribar, vrebao je da vidi ta e mu ta dvostruka zamka donijeti.
Ali ne donese mu nita, ba nita! Bilo je ve blizu jedanaest, a jo nije bilo ni jednog jedinog bolesnika. U jednoj grupi, kraj svojih kola, svrstanih na suprotnoj strani ulice, stajalo je nekoliko ofera koji su mirno avrljali. Njegova je tabla blistala na vratima, ispod stare potamnjele table njegova prethodnika.
Odjednom, kad je ve malne bio izgubio svaku
nadu, otro cijuknu zvonce na vratima klinike, i ue jedna starica umotana u maramu. Kronian bronhitis, odmah je vidio po njenom itavom disanju i prije nego to je progovorila. Njeno, vrlo njeno je posadi i osluhnu stanje njenih plua. Razgovarao je s njom. U jednom skrovitu, majunom poput neke tenare, u hodniku izmedu klinike i kabineta, spremi joj lijek. I onda, i ne pitajui ga, dok se on skanjivao da zatrai svoj honorar, ona mu bez rijei urui tri i pol ilinga.
Uzbudenje to ga obuze u taj as ispolji se u radosti i nevjerojatnom olakanju kad osjeti ono nekoliko srebrnjaka na dlanu svoje ruke. Izgledalo mu je kao da je to prvi novac koji je ikad u ivotu zasluio. Zatvori odmah kliniku, odjuri Kristini i baci pred nju novce.
Prvi pacijent, Kris! Moda to, na kraju krajeva, i nije tako rdava stara ordinacija. Bilo kako mu drago, zasluili smo za ruak!
Nije bilo nikakvih poziva, jer stari je doktor bio umro jo pred tri nedjelje, a u meuvremenu nitko nije odravao praksu. Morat e da eka dok pozivi ne ponu da stiu. Medutim, primjeujui na Kristininom raspoloenju da ona eli sama da se ponese sa svojim domainskim brigama, upotrijebi ostatak prijepodneva da prokrstari po etvrti, da procunja, da razgleda oronule kue, dug niz bijednih malih hotelia, majune vrtove na ije je mravo zelenilo bila pala ad, uske konjunice pretvorene u garae, pa onda, kod naglog zaokreta ulice North, uasne jazbine malih uliica sa zalagaonicama, staretinarnicama, krmama i duanima punih izloga s gotovim ljekarijama i napravama od arenog kauuka.
Pomisli u sebi da je etvrt mnogo izgubila od vremena onih dana kad su se povorke koija zaustavljale pred uto obojenim trijemovima. Bila je jadna i
prljava, pa ipak su se na njoj opaali znaci novog ivota koji je izbio na tom bunjitu: jedan red novih stambenih kua koje su bile u toku graenja, poneki pristojni duani i kancelarije i na kraju Gladston Placea uvena modna kua Laurier. ak i Andrevv koji nije nita znao o enskoj modi bio je uo o Laurieru i nije trebalo da ga dugi red raskonih automobila koji su stajali pred zgradom od besprijekorno lijepog kamena, ali bez izloga, uvjeri da je istina ono malo to je znao o iskljuivosti te trgovine. Izgledalo mu je udno to se Laurierova radnja tako neskladno nalazi meu onim oronulim zgradama. Pa ipak, ona je tu stajala, isto tako nesumnjivo kao i onaj policajac preko puta.
Po podne zavri svoj krug upoznavanja: posjeti ljekare koji su stanovali u neposrednoj blizini. Ukupno posjeti osam kolega, ali svega trojica uinie na njega dublji utisak: doktor Ins sa Gladston Placea, Reader na kraju Aleksandrine ulice i neki stariji kotlandanin po imenu McLean na uglu Royal Crescent. Ali nain na koji su mu svi govorili: Ah, vi ste, dakle, preuzeli i nastavili praksu jadnog starog Foyja! nekako ga je obeshrabrivao. Nato im ono nastavili, mislio je u sebi, pomalo ljutito. Zaree se da e oni ve kroz est mjeseci govoriti malo drukije. Mada je Mansonu bilo tek trideset godina pa je znao vrijednost uzdrljivosti, ipak je mrzio popustljivost kao to maka mrzi vodu.
Te veeri imao je u klinici tri bolesnika, od kojih su mu dvojica platila po tri i pol ilinga, a trei je obeao da e opet doi naredne subote i urediti raun. Prvoga dana svoje samostalne prakse zaradio je svotu od deset i pol ilinga.
Ali slijedeeg dana nije zaradio nita. Dan zatim svega sedam ilinga, u etvrtak je zaradio prilino, petak gotovo nita, a u subotu, poslije praznog prije
podneva, sedamnaest i pol ilinga na veernjoj klinici, ali bolesnik koga je u ponedjeljak bio pregledao na vjeresiju ne odra obeanje da e doi i platiti.
U nedjelju, mada o tome nije nita govorio Kristini, Andrevv pregleda sumorno sedmodnevni rezultat. Da li je uinio veliku greku to je preuzeo tu izanalu praksu, to je potopio svu njihovu uteevinu u tu kuerinu slinu grobnici? U emu je bila njegova greka? Trideset mu je godina, pa i preko trideset. Poloio je doktorat medicine s odlikom, pa je i lan Kraljevskog kolegijuma ljekara. Ima klinike sposobnosti, a povrh toga slui mu na ast i jedno lijepo djelce, zasnovano na naunom, klinikom istraivanju.
Pa eto, on ipak jedva zaraduje tri i pol ilinga, tek za kruh. Tome je kriv sistem, mislio je u svojoj ojaenosti, sistem koji je preivio. Trebalo bi da postoji neki bolji poredak, da se svakome da prilika  recimo  oh, recimo dravni nadzor! Onda jauknu, sjetivi se doktora Bigsbvja i Savjeta za rudarske radove. Ne, do avola, to je oajno  to je birokracija koja davi napore pojedinca  ona bi me zaguila. Ali ja moram da uspijem, sto mu gromova, ja hou da uspijem!
Nikada ga jo financijska strana njegove profesije nije bila zaokupila u tolikoj mjeri, niti se moglo zamisliti djelotvornije sredstvo koje bi bilo moglo da uini od njega materijalistu nego to su bile muke koje mu je zadavala nedozvoljena slatkohrana jenost  taj je eufemizam on bio pronaao  muke koje je on morao da podnosi po nekoliko dana u nedjelji.
Oko stotinu metara nie, na glavnom automobilskom putu, nalazio se mali restoran koji je drala neka punaka mala ena, rodena Njemica, koja je sebe nazivala gospoom Smith, ali, sudei po njenom lo
em znanju engleskog jezika i loem izgovoru, bilo je oito da je njeno pravo ime bilo Schmidt. Ta mala radnjica frau Schmidt, sa svojom uskom mramornom tezgom, prepunom mariniranih haringi, maslina u teglama, kiselog kupusa, raznih vrsta kobasica, pasteta, salame, i nekog odlinog sira, zvanog liptauer, imala je tipino kontinentalan izgled. Jedina prednost te radnje sastojala se u tome to je sve bilo vrlo jeftino. Kako se u hesborough Terrace broj 9 oskudijevalo u novcu, a i tednjak je bila neka starodrevna zaepljena olupina, to su Andrew i Kristin prilino esto posjeivali frau Schmidt. U sretne dane astili su se frankfurtskim kobasicama i pitom od jabuka, a kad im je srea bila manje naklonjena, ruak se sastojao od mariniranih haringi i peenih krumpira. esto puta bi uvee, poto bi najprije briljivo pogledali kroz zaleeno staklo ta je sve frau Schmidt izloila, svratili do nje i odnosili u svojoj pletenoj torbici po kakvo ukusno predjelo.
Frau Schmidt ih je uskoro upoznala i naroito je zavoljela Kristin. Njeno gojazno lice, pod visokom pundom ukaste kose, zbrkalo bi se, a oi bi joj pri tom malne sasvim nestale, kad bi, smijeei se i klimajui glavom govorila Andrewu:
Vi nita ne prinite. Vi proete tobro. Vi imate zlatnu enu. Ona je mala, kao ja. Ali ona je topra. ekajte samo jo malo  ja u da vam poaljem polesnike.
Zima je dola vrlo naglo, gotovo odjednom, i ulice su nestajale u magli, koja kao da je postajala jo gua zbog dima velike eljeznike stanice u blizini. Oni su sve to uzimali olako, pretvarali se kao da ih zabavljaju nedae kojima je trebalo odoljeti, ali nikad jo u toku onih godina provedenih u Aberalawu nisu bili upoznali takve nevolje.
Kristin je bila uinila sve to je mogla da njihov
Icdeni stan napravi udobnijim. Bila je okreila tavanice, saila nove zavjese za ekaonicu, obloila novim tapetama zidove spavae sobe, preobrazila starodrevna vrata koja su ruila salon, premazavi njihova umetnuta polja crnom i zlatnom bojom.
Veina rijetkih poziva koji su Andrewu stizali vodili su ga u oblrnje male pansione. Tu je bilo teko doi i do svog honorara, jer su pacijenti bili mahom sitni, siromani ljudi, vrlo oprezni i vini vjetini kaiSarenja. Nastojao je da sauva svoj ugled pred svenulim usidjelicama koje su drale te ustanove. Govorio bi im u sumornim predsobljima: Nisam mogao ni da zamislim da e ovdje biti tako hladno. Trebalo je da ponesem kaput. 111: Ba muka iva s ovim posjetama! Kola mi se trenutno nalaze na popravku.
Bio se sprijateljio s policajcem koji je obino bio na slubi na raskru pred duanom frau Schmidt i otuda upravljao vrlo ivim saobraajem. Policajac se zvao Donald Struthers. Oni su se divno slagali, jer je i Struthers kao i Andrew bio kotlananin, rodom iz Filea, u kotskoj. On mu obea, na svoj nain, da e uiniti sve to bude u njegovoj moi da pomogne svom zemljaku, pa se pri tom jezivo naali:
Ako se jednom desi da ovdje nekoga pregaze, ili ako netko bude ubijen, budite uvjereni, doktore, ja u se odmah obratiti vama. Jedno popodne, mjesec dana nakon njihova useljenja, Andrew se uputi da obide apotekare etvrti. Htio je toboe da kupi neku naroitu Vessovu trcaljku od 10 cc. za koju je pouzdano znao da ju nitko ne dri na skladitu, pa im se onda, kao uzgred, predstavio kao nov i mnogo traen ljekar iz Chesborough Terrace broj 9. Kad.se vrati kui, vidje po izrazu Kristinina lica da mu eli. nagovijestiti uzbudljivu novost.
eka te u kabinetu jedna pacijentkinja, apnu mu ona. Ula je na glavna vrata.
Njegovo lice sinu. Bio je to prvi odlian pacijent, pomisli. Moda je to poetak sretnijeg doba. Pribravi se, ue brzo u kabinet.
Dobar dan, gospoo. ta mogu da uinim za vas?
Dobar dan, doktore. Dola sam po preporuci gospoe Schmidt.
Ona ustade sa stolice da bi se rukovala s njim. Bila je to jedra, dobroudno djetinjasta ena, u kratkom krznenom kaputu i s velikom torbicom ii ruci. Odmah prepozna u njoj jednu od onih ulinih ena to krstare po etvrti.
Dakle? upta je on, a oduevljenje mu se pri tom splasne.
Oh, doktore, nasmijei se ona kao da se ustruava. Moj mi je prijatelj nedavno poklonio divne naunice, pa mi je gospoa Schmidt  ja sam, znate njena muterija  rekla da ete vi htjeti da mi probuite ui. Moj se prijatelj, znate, mnogo plai da mi se to ne desi ako se zahvat izvri prljavom iglom ili nestrunjaki.
Da bi se pribrao, on duboko uzdahnu. Zar je zaista dotle doao? On joj ree:
Dobro. Probuit u vam ui. Zatim to paljivo izvede steriliziranim iglom, poprska joj ua klorom etila, ak joj i naunice namjesti.
Oh, doktore, savreno ste to izveli, ree ona zirkajui u ogledalo koje je meutim bila izvadila iz torbice. Nisam uope nita osjetila. Moj e prijatelj biti zadovoljan. Koliko sam duna, doktore?
Cijena ustanovljena za Foyove odline pacijente, ma kako oni bili niske linosti, bila je sedam i pol ilinga. On joj pomenu tu svotu.
Ona izvadi iz torbice novanicu od deset ilinga.
Uinilo joj se da je on Ijubazan, otmjen i vrlo lijep ovjek  ona je, nekako uvijek pretpostavljala crnomanjaste ljude  i kad primi od njega ostatak, on joj uini utisak izgladnjela ovjeka.
Poto ta njegova pacijentkinja izide, nije bjesnio, kao to bi to nekad bio uinio u gnjevu to se i on prostituirao ovom nitavnom i bijednom operacijom. Osjeao se neobino ponienim. Drei u ruci zguvanu novanicu, prie prozoru i primijeti svoju pacijentkinju, kako se udaljuje ulicom, klatei kukovima, razmahujui se torbicom, ponosei se svojim novim naunicama.
2.
U toj munoj borbi Andrew je prieljkivao prijateljstvo svojih kolega. Bio je na jednom sastanku udruenja ljekara svoje etvrti, ali taj se sastanak nije pokazao bogzna kako zanimljiv. Denny je jo uvijek bio u inostranstvu. Kako mu se u Tampicu svidjelo, Philip tamo i ostade, primivi se mjesta kirurga u udruenju za iskoritavanje petroleja Novi vijek. Bar zasad, on je za Andrewa bio izgubljen. Hope se, meutim, nalazio u nekakvom izaslanstvu u Cumberlandu, gdje je  kao to se izrazio na jednoj dopisnoj karti u ivim bojama  brojio estice materije za raun Raja zanesenjaka.
Andrewa je obuzimala elja da doe u dodir sa Freddieom Hampsonom, ali, mada se vie puta ve bio latio i telefonskog imenika, uvijek bi ga zadrala pomisao da jo nije uspio, ili  kao to je sebi govorio  da se jo nije potpuno smjestio. Freddie je jo uvijek stanovao u Ulici kraljice Ane, samo se bio preselio u drugu kuu. Sjeajui se starih studentskih
dana, Andrew se esto pitao ta li je Freddie postigao, i tako, jednog lijepog dana, ne mogavi vie da odoli, pozva Hampsona preko telefona.
Ti si me, vjerojatno, ve sasvim zaboravio, promrmlja on, napola spreman na osorljiv prijem. Ovdje je Manson  Andrew Manson. Ja ordiniram ovdje u Paddingtonu.
Mansone! Da zaboravim  tebe! Oh, ti staro magare! Tamo, na drugom kraju ice, Freddie je bio pun lirskih izliva. Ali, zaboga, ovjee! Pa zato mi se ranije nisi javio?
Oh, pa jedva smo se tek nekako smjestili, ree Andrew nasmijan u aparat, raskravljen Freddievim poletom. A prije toga, dok sam imao ono mjesto u Savjetu, jurili smo po itavoj Engleskoj. Oenio sam se, zna.
I ja! Sluaj, stari drue, morat emo opet da obnovimo nae drugarstvo. I to uskoro! Prosto ne mogu da vjerujem. Ti ovdje u Londonu. To je kolosalno! Gdje mi je biljenica  uje, kako bi bilo da doete u etvrtak? Moete li nam doi na veeru? Da, da. Sjajno. Onda, do vidova, stari drue. Rei u eni da napie rije  dvije tvojoj gospoi.
Kristin je izgledala malo oduevljena kad joj je Andrew saopio poziv.
Idi ti sam, Andrew, predloi mu ona poslije krae utnje.
Oh, to je besmislica! Freddie eli da se upozna s njegovom enom. Ja znam da ti njega ne mari mnogo, ali tu e biti i drugog svijeta, vjerojatno ljekara. To nam moe biti od koristi, mila moja. Osim toga, odavna se nismo nimalo pozabavili. Crna kravata, rekao mi je. Srea to sam kupio onaj smoking za rudarsku zabavu u New Castleu. Ali ta emo s tobom, Kris? Trebalo bi da i ti neto obue.
Meni bi trebao jedan nov plinski tednjak, od
..ovori ona pomalo jetko. Posljednje nedjelje bile su ic dotukle. Bila je izgubila poneto od one svoje svjeJine, koja je uvijek bila njena najvea dra, pa je ponekad, kao sada, na primjer, ton njenog glasa bio suh i premoren.
Ali u etvrtak uvee kad se uputie put Ulice kraIjice Ane, nije mogao da se otme utisku kako draesno izgleda u svojoj haljini, u istoj onoj bijeloj haljini koju je bila kupila za zabavu u New Castleu, a koju je unekoliko bila prepravila, pa je sad izgledala modernija i elegantnija. I kosu je bila oeljala na drugi nain, vie pripijeno, tako da su joj crne vlasi divno uokvirivale blijedo elo. On to primijeti dok mu je vezivala kratku kravatu, pa joj je htio rei kako joj to lijepo pristaje, ali onda odjednom zaboravi, obuzet naglim strahom da e zakasniti.
Meutim, ne zakasnie, ve stigoe tovie rano, toliko rano da je trebalo da prou tri vrlo neugodna minuta dok je Freddie doao. Razdragan, rairenih ruku, izvinjavao se i pozdravljao ih u istom dahu, govorio im je da je upravo stigao iz bolnice, da e njegova ena sii kroz jednu sekundu i sluio ih piem, tapui Andrewa po ledima i nudei ih da sjednu. Freddie je postao gojazniji od one veeri u Cardiffu: rumen podvoljak na njegovu vratu svjedoio je o prosperitetu, ali njegove su sitne oi jo uvijek imale onaj isti sjaj i nijedna vlas ute mu namazane kose nije bila u neredu. Bio je tako dobro istimaren da je blistao.
Vjeruj mi, uzviknu on podiui au, nevjerojatno se radujem to opet vidim vas dvoje. Ovoga puta moramo odrati vezu. Pa, stari drue, kako ti se svia kod mene? Nisam li ti rekao na onoj veeri uh, kakva veera! Da se kladimo, da e veeras biti bolje! Cijela ova kua, razumije se, pripada meni to nije samo obian stan  kupio sam je prole godi
ne  koliko me je samo stajala novaca! Samozadovoljno opipa kravatu. Razumije se, ne treba sad da kukuriem o svom uspjehu, ali tebi, kao starom, dobrom drugu, mogu to da kaem.
U odajama se ogledala rasko, u to nije bilo sumnje: skupocjen moderan namjetaj, duboko postavljen kamin, dugaak klavir na kojemu je stajala velika bijela vaza s umjetnim sedefnim cvjetovima magnolije. Andrew se taman spremao da izrazi svoje divljenje kad ue gospoa Hampson, dostojanstvena, crne kose s razdjeljkom na sredini, u haljini koja se veoma mnogo razlikovala od Kristinine.
Doi, mila moja, ree joj Freddie predusretljivo, ak i ponizno, i jurnu da joj natoi i uslui je aicom erija. Ona upravo dospije da nemarno odmahne rukom i odbije ponudenu aicu prije nego to posluga najavi ostale zvanice, gospodina i gospou Charles Ivory i doktora i gospou Deedman. Nastadoe predstavljanja uz mnogo razgovora i smijeha, medu Ivorvma, Deedmanima i Hampsonima, pa se tek onda  ne suvie brzo  uputie u trpezariju.
Posue na stolu bilo je skupocjeno i ukusno probrano. Ono je, zajedno sa svijenjacima, liilo mnogo na raskonu izlobu koju je Andrew bio vidio u izlogu Labinaenna, uvenih zlatara u ulici Regent. Hrana, jedva se moglo utvrditi da li je to bilo meso ili je bila riba, bila je veoma ukusna. Bilo je i ampanjca. Poslije druge ae, Andrew se osjeti sigurniji i poe da razgovara s gospodom Ivory, koja mu je sjedila slijeva. Bila je to mrava ena u crnoj haljini, s neobinom koliinom dragulja oko vrata i krupnim buljavim oima kojima bi ga, s vremena na vrijeme, pogledala malne s djetinjastom zablenutou.
Njen mu bio je Charles Ivory, kirurg. Andrewovo joj je pitanje bilo smijeno, jer je bila uvjerena da svatko mora poznavati Charlesa. Stanovali su u ulici
New Cavendish, iza ugla, a itava kua pripadala je njima. Bilo je vrlo ugodno biti u bliskom susjedstvu s Freddijem i njegovom enom. Charles, Freddie i Paul Deedman tako su dobri prijatelji, a sva trojica su lanovi Sackville kluba. Ona se iznenadi kad joj on prizna da nije lan tog kluba. Ona je mislila da je cio svijet lan Sackvillea.
Kad ga ona ostavi, okrenu se gospodi Deedman koja mu je sjedila zdesna, a pokazala se blaom, ljubaznijom, i imala ljepukaste, malne istonjake crte lica. I nju navede da mu govori o svom muu. Pomisli u sebi: Hou da saznam sve o tim otmjenim parajlijama kojima tako sjajno ide.
Paul je, ree mu gospoa Deedman, internist. Mada stanuju na Portland Placeu, Paulova je ordinacija u ulici Harley. On ima sjajnu praksu  govorila je iskreno, daleko od svakog razmetanja  naroito u hotelu Plaza  sigurno znate novi, veliki hotel, odmah kod Parka? Tu je za rukom dvorana prepuna slavnih linosti. Paul je, tako rei, slubeni Ijekar hotela Plaza. Toliki bogati Amerikanci, filmske zvijezde i  tu se ona prekide, smijeei se  oh, cio svijet dolazi u Plazu, a Paul u tome uiva.
Andrewu se svidjela gospoda Deedman, pa je pusti da avrlja sve dok gospoa Hamson ne ustade od stola, pa on usluno skoi da joj odmakne stolicu.
Cigaru, Mansone? upita ga Freddie znalaki kad se gospode udaljie. Prilino su dobre, vidjet e. I savjetujem ti da ne propusti ovo pie... Godina 1894. Ne alim se, asnu ti rije dajem.
Sa zapaljenom cigarom u ustima i trbuastom aom do vrha napunjenom konjakom u ruci, Andrew privue stolicu blie ostalima. Eto, to je on u stvari ekao sve vrijeme, da se prisno i ivahno porazgovaraju o strunim, ljekarskim stvarima  ni o emu dru
gome. Nadao se da e Hamson i njegovi prijatelji o tome i govoriti, a tako je i bilo.
Uzgred da kaem, ree Freddie, naruio sam danas kod Glickerta jednu od onih novih lampa za zraenje. Cijena joj je prilino paprena. Neto oko osamdeset zlatnika. Ali vrijedi.
Daa, ree Deedman zamiljeno. Bio je to omalen ovjek, crnih oiju i razborita jevrejskog lica. Zacijelo e se ubrzo isplatiti, s obzirom na cijenu.
Andrew prihvati cigaru i umijea se u razgovor, spreman na diskusiju:
Znate, ja mnogo ne vjerujem u te lampe. Jeste li itali Abbevjev lanak u urnalu o vjetakoj helioterapiji? Te lampe za zraenje naprosto ne daju infracrvene zrake.
Freddie ga pogleda zabezeknuto, pa se nasmija:
Ali one daju svu silu honorara po tri zlatnika. Osim toga, pacijent dobije lijepu bronanu boju.
Ali imajte na umu, Freddie, umijea se Deedman da aparat treba, tako rei, da se isplati prije nego to na njemu ponete da zaraujete. Zato ja nisam za te skupe stvari, osim toga, on zastarjeva, izlazi iz mode. Zaista, dragi prijatelju, nema nita bolje od dobrih starih hipodermikih injekcija.
Vi ih svakako primjenjujete, ree Hamson.
U razgovor se umijeao Ivory. Bio je to krupan ovjek, stariji od ostalih, blijedih, izbrijanih obraza, okretan, ukratko ovjek vian velegradskom ivotu.
Kad je rije o tome, ja sam danas napravio lijep mali posao s jednom serijom injekcija. Dvanaest komada. Znate, mangan. Da vam samo kaem to sam uradio. Vidjet ete da se to danas isplauje. Rekao sam lijepo pacijentu: ujte, vi ste poslovan ovjek. To e vas stajati pedeset zlatnika, ali, ako mi platite odmah,onda o tome vie ne razgovaramo, raunat
u vam etrdeset i pet. I napisao mi je ek na licu mjesta.
Majstorija koze pase, kliknu Freddie oduevIjeno. A ja sam mislio da ste vi kirurg.
Ja to i jesam, potvrdi Ivory. Sutra imam kiretau kod Sherringtonove.
Izgubljen trud ljubavi promrmlja Deedman rasijano s cigarom u ustima, pa se vrati na prvobitnu misao: Pa, ipak, drukije ne ide. To je s praktinog gledalita zanimljivo. Kad su u pitanju pacijenti koji pripadaju otmjenijim drutvenim redovima, usmeni nain lijeenja savreno je nemoderan. Kad bih ja prepisao u Plazi, recimo, jednu dozu vesipona, to ne bi predstavljalo ni vrijednost jednog zlatnika. Ali ako vi date istu stvar potkono, a prethodno malo opinite pacijenta onom igrarijom trljanja koe, sterilizacije instrumenta i tako dalje, on e pomisliti da je to bogzna ta!
Hamson izjavi estoko:
Kolosalna je stvar za nas koji pripadamo ljekarskom pozivu to je usmeni nain lijeenja zbrisan s dnevnog reda, bar u zapadnom kraju Londona. Uzmimo, na primjer, ovaj Charlijev sluaj. Zamislimo da je on prepisao mangan  ili mangan i gvoe, dobru, staru bocu lijeka  vjerojatno bi isto toliko pomogao bolesniku  ali sve to bi u tom sluaju istresao od svog pacijenta bila bi cigla tri zlatnika. Umjesto toga neka on lijepo rastoi lijek u dvanaest ampula pa e dobiti pedeset zlatnika... pardon, Charlie, htio sam rei etrdeset i pet.
Manje dvadeset ilinga, ispravi ga Deedman blago, koliko ampule stoje.
Andrewu se vrtjelo u glavi. Bio je to jo jedan dokaz u prilog ukidanju boce s lijekom koji ga zaprepasti svojom novinom. Popi jo jedan gutljaj konjaka da bi doao k sebi.
U tome ima jo jedna prednost, nastavi Deedman otroumno. Svijet ne zna kako malo te stvarice stoje. Kad pacijent vidi na vaem stolu itav red ampula, on nagonski pomisli: Blagi boe, koliko e ovo novaca stajati!
Primjeuje li  namignu Hamson Andrevvu za Deedmana je rije, pacijent, obino enskog roda. Da ne zaboravim, Paul, uo sam da se juer govorilo o onome projektu. Dommett je raspoloen da obrazuje sindikat pod uslovom da smo vi, Charles i ja voljni da saraujemo s njim.
Slijedeih desetak minuta razgovarali su o lovu, o golfu, koji su igrali na raznim skupim igralitima u okolini Londona, o automobilima  Ivory je bio naruio da mu se izradi karoserija po njegovim naroitim uputstvima za jedna nova kola marke Rex, od tri i po litre  Andrew ih je sluao puei svoju cigaru i srui konjak. Svi su oni prilino pili. Andrew ve malo pripit, nalazio je da su to divni ljudi. Nisu ga iskljuivali iz svojih razgovora, uvijek im je polazilo za rukom da ga rijeju ili pogledom uvjere da i on pripada njihovu drutvu. U njihovoj blizini bio je zaboravio da jede, pa je bio pojeo samo jednu mariniranu haringu. Kad ustadoe, Ivory ga potapa po ramenu.
Morat u vam poslati svoju kartu, Mansone. Uinit ete mi veliko zadovoljstvo ako jednog dana kad god hoete  pregledate sa mnom zajedno nekog od mojih bolesnika.
Kad se vratie u salon, atmosfera je, nasuprot ovoj, bila usiljena, ali Freddie, razdragan i ozaren vie nego ikad, ruku zaturenih u depove, besprijekorno istim rubljem na sebi, izjavi da no jo nije poodmakla, pa moraju svi zajedno da zavre kod Embassvja.
Bojim se da emo mi morati ii kui, ree na to Kristin, pogledavi bojaljivo Andrewa.
Ne budali, mila moja odvrati joj Andrew s blaenim osmijehom na usnama. Ta, nee nam valjda pasti na pamet da kvarimo ovakvo drutvo?
Freddie je oigledno bio poznata linost kod Embassvja koji doeka njega i njegovo drutvo klanjajui mu se neprestano ljubazno, i povede ih jednom stolu do zida. Bilo je tu jo ampanjca. I igralo se. Ta braa znaju da ive, mislio je Andrew omamljen. Oh! ba je divna ova arija to je sada sviraju  da mi je znati bi li Kris htjela sada da igra?
U taksiju, vraajui se najzad u Chesborough Terrace, on izjavi radosno:
Sjajni ljudi, Kris! To je bilo divno vee, zar ne?
Ona mu odgovori tihim, mirnim glasom:
To je bilo uasno vee!
A  to?
Ja volim Dennvja i Hopea kao  oh, kao tvoje kolege i prijatelje, Andrew  ali ne ove... ove lakoumne vjetropire koji .
On je prekide. Ali sluaj, Kris... ta ti je sad opet krivo?
Oh! Zar ne vidi, odvrati mu ona gnjevno. Gadno mi je sve to. I ona jela, i onaj namjetaj, i nain razgovora  novac, novac, itavo vrijeme. Ti vjerojatno nisi primijetio kako je ona  hou da kaem gospoda Hamson  pogledala moju haljinu. Mogla joj se u oima proitati misao da ona potroi u salonu za uljepavanje odjednom vie nego to ja izdam za haljine za itavu godinu. Bilo je upravo to smijeno kad je u salonu pokuavala da mi pokae kakva sam ja bijeda. Ona je, dabome, ki Whittona I abrikanta viskija. Ne moe ni da zamisli o emu se sve tu razgovaralo. askanje otmjena drutva: tko
ide s kim da provede kraj nedjelje, ta joj je frizer rekao, najnoviji pobaaj neke ene iz viih krugova, ni jedna jedina pristojna rije. Pa ona je ak nagovijestila da je bacila oko  to je njen izraz  na primaa dezorkestra u hotelu Plaza.
Ironija u njenom glasu bila je davolska. Smatrajui je pogreno za zavist, on zamuca:
Ja u ti stvoriti novac, Kris. Kupit u ti mnogo skupocjenih haljina.
Meni ne treba novac, ree ona mirno. Ja mrzim skupocjene haljine.
Ali... mila moja..., on pokua da je, onako pijan, zagrli.
Pusti me! Njen glas ga iznenadi. Ja te volim, Andrew, ali ne kad si pijan.
On se povue u kut, bijesan. To je bilo prvi put to ga je ona od sebe odbila.
Lijepo, lijepo, curo moja, gundao je on, kad ti tako hoe...
Plati taksi i ude u kuu prije nje. Zatim ode bez rijei u gostinsku sobu. Sve mu je izgledalo jadno i bijedno poslije raskoi koju je te veeri bio vidio. Upalja za svjetlost nije radio kako treba  itavo elektrino postrojenje u kui bilo je povrno sprovedeno.
Bogamu, praskao je on bacivi se u postelju, izii u ja iz ove jazbine. Pokazat u ja ve njoj! Zaradit u ja novaca. ta ovjek uostalom moe bez novaca?
Sve do tada, u itavom njihovu branom ivotu, jo nikad nisu spavali odvojeno.
3.
Sutradan, za dorukom, Kritin se drala kao da jc cijeli onaj nemili sluaj zaboravila. On primijeti da se ona trudi da bude naroito ljubazna prema njemu. To mu je godilo, ali on se durio vie nego ikad. Treba eni ponekad pokazati gdje joj je mjesto, mislio je u sebi, pretvarajui se kao da se udubio u novine. Ali kad se obrecnu na nju s nekoliko nabusitih odgovora, Kristin odjednom prestade da bude ljubazna, povue se u sebe pa se sjedne za stol stisnutih usana i, ne gledajui ga, saeka da se zavri doruak. Tvrdoglav mali davo, pomisli on ustajui i odlazei iz odaje, ali ja u njoj pokazati!
Prva stvar u kabinetu bila mu je da se lati ljekarskog godinjaka. Nije mogao da izdri u nestrpljivosti da doe do podrobnih obavjetenja o prijateljima koje je on upoznao prethodne veeri. Listajui tako stranice godinjaka namjerio se najprije na Freddiea. Da, evo ga: Freddie Hamson, Ulica kraljice Ane, M. Ch. B., pomoni ljekar za eksterne bolesnike, Walthamwood.
Andrew nabra elo u nedoumici. Freddie je sino mnogo govorio o svom radu u bolnici: nita ne koristi toliko jednom ljekaru Zapadne etvrti kao bolnika sluba, govorio je sam sebi, jer samo to uliva povjerenje pacijentima. Pa ipak, zacijelo to nije to... To je tek jedna sirotinjska ustanova, i to u Walthamwoodu, jednom od posljednjih, najudaljenijih lononskih predgraa! Pri svemu tome sumnje nije moglo biti, to je bio najnoviji godinjak, bio ga je kupio tek pred mjesec dana.
Sa manje urbe potrai imena Ivorvja i Deedmana i onda, zbunjena i neobino zamiljena izraza, odloi na koljena veliku crvenu knjigu. Paul Deedman, kao i Freddie, imao je obinu diplomu medi

cine, B. M., samo bez druge Freddieve titule. Nije bio pomoni ljekar nijedne bolnice. A Ivory? Gospodin Charles, iz ulice New Cavendish, imao je najskromniju kirurku kvalifikaciju  bio je lan Kraljevskog kolegijuma kirurga  bez ikakve bolnike slube ma koje vrte. Biljeka o njemu pominjala je izvjesno iskustvo steeno za vrijeme rata, kao i praksu u malim privatnim sanatorijima. I nita drugo, osim toga.
Duboko zamiljen, Andrew ustade i ostavi knjigu na polici, a na licu mu se pojavi izraz iznenadne odlunosti. Nije moglo biti nikakva uporedenja izmeu njegovih kvalifikacija i onih kojima su raspolagali ti sretni ljudi s kojima je prethodnog dana veerao. Ono to su oni postigli, moe i on. I jo bolje. Usprkos Kristininom ispadu, bio je rijeen, tvre nego ikad, da se probije do uspjeha. Ali najprije je trebalo da se vee za kakvu bolnicu, ali za neku koja bi bila ne slina onoj u Walthamwoodu ili za neku drugu bijednu ustanovu, vec za neku pravu, veliku londonsku bolnicu. . . Eto, to treba da mu bude neposredan cilj. Ali kako?
Tri dana je mozgao o tome i onda je, kolebajui se, poao siru Robertu Abbevju. Najtea stvar na svijetu bila mu je da da moli nekoga za uslugu, utoliko vie to ga je Abbey doekao tako upadljivom ljubaznou.
Ele, kako je na specijalista za zavoje? Zar vas nije stid da mi pogledate u oi? Kau mi da je kod doktora Bigsbvja nastupila hipertenziona kriza. Jeste li uli o tome? Dakle, ta elite od mene: prepirku ili fotelju u Savjetu?
Pa, ni jedno ni drugo, sir Roberte... Htio sam samo da vas upitam... da vas zamolim da mi pomognete ukoliko biste to htjeli da dobijem umjesto eksternog ljekara pri kakvoj bolnici.
Hmm! To je neto mnogo tee od mjesta u Sav
jctu. Znate li vi koliko mladih ljudi etkaju Obalom i
vi oni ekaju na kakvo mjesto, makar bez dohotka?
 sim toga, trebalo bi da nastavite svoj rad na plu
iiim bolestima, a to suava raspoloivo polje.
Ali ja sam  ja sam mislio 
Vaa meta treba da bude bolnica Kraljice Vikto11 je. To je bolnica za grudne bolesti, jedna od najsta11jih u Londonu. Raspitat \i se. Oh, ja nita ne obeiavam, ali dobro u paziti, pa ako se kad ukae prilika...
Abbey ga zadri na aju. Imao je obiaj, od kojega nije nikad odstupao, kao da je u pitanju kakav nbred, da u etiri sata popije dvije alice kineskog iaja, bez eera i mlijeka i bez ikakva jela. To je bio ncki naroiti aj koji je imao okus naraninog cvijeia. Abbey je pri tom askao o bilo emu, poevi od salica iz Khanghsija u kojima se sluilo bez posluavnika, pa do fon Priquetove kone reakcije. Isprativi ga do vrata, ree mu:
Kavite li se jo uvijek s udbenicima? Nemojte da odustanete od toga. I nemojte, za ime Galenovo ak ako bi mi polo za rukom da vas uguram u bolnicu kfaljice Viktorije  nemojte da zauzmete stav velikodrutvenog ljekara. U oima mu zatitra bljesak. To je ono to je mene upropastilo.
Andrew se vrati kui s glavom u oblacima. Bio je u tolikoj mjeri razdragan da je zaboravio da se pred Kristinom i dalje dri na dostojanstvenoj visini, pa joj dobaci:
Bio sam kod Abbeyja. On e pokuati da me ugura u bolnicu kraljice Viktorije! To mi, tako rei, osigurava poloaj eksternog ljekara. Primijetivi izraz radosti u njenim oima, on se odjednom osjeti postiden, malen. Ja sam u posljednje vrijeme bio nabusit, Kris. ini mi se da izmeu nas nije sve ilo
Nisam znala da li da udem ovuda  ili na glavna vrata.
To je sasvim svejedno, nasmija se on kiselo. Osim to je ovuda u pola cijene. Dakle, o emu se radi?
Ne marim da platim i punu taksu. Ona prie s udnom ozbiljnou i sjede u naslonja obloen konjskom dlakom. Bit e joj oko dvadeset i osam godina, pomisli on. Bila je snario graena, jakih nogu, otvorena, ozbiljna lica, odjevena u tamnozelenu haljinu. Gledajui je, ovjek je morao da pomisli kao po nekakvom nagonu: Ta ne misli na gluposti!
Ne govorite o honoraru. Recite mi od ega patite, upita je on blagim glasom.
Pa, doktore  jo uvijek je bila ozbiljna, kao da je htjela da se najprije sasvim pribere  meni je gospoa Schmidt iz malog oblinjeg restorana preporuila da se obratim na vas. Ja radim kod Lauriera, nedaleko odavde. Zovem se Cramb. Ali moram da vam kaem da sam ve bila kod mnogih ljekara u okolini. Skide rukavice. Pogledajte moje ruke, doktore.
On joj pogleda ruke iji su dlanovi bili osuti crvenkastom upalom koe, slinom ugi, ali to nije bila uga, jer se nisu vidjele vijugave ivice. On se zainteresira, uze lupu i pogleda bolje. Za to vrijeme ona nastavi da mu govori svojim ozbiljnim, uvjerljivim glasom:
Ne umijem vam rei koliko mi neprilika to pravi u mom poslu. Sve bih dala da se te nevolje otresem. Isprobala sam sve mogue meleme na svijetu, ali izgleda da mi nita ne pomae.
I ne moe! Ostavi lupu, obuzet ubudenjem koje prati teku, ali tano pogoenu dijagnozu. To je prilino neobino kono stanje, gospoice Cramb. Lokalno lijeenje potpuno je beskorisno. To dolazi
NJs,
zbog izvjesnog stanja krvi. Dijeta je jedini nain da se izlijeite.
Bez ikakvih lijekova? Na njenom ozbiljnom licu pojavi se izraz sumnje. To mi jo nitko nije rekao.
E, pa sad vam ja to kaem, nasmija se on, a zatim joj lativi se bloka, ispisa nain ishrane, dodavi i spisak jela kojih se naprosto mora kloniti.
Ona primi njegovo uputstvo s izvjesnim kolebanjem. Pa, naravno, pokuat u, doktore. Oh, spremna sam da probam ma ta! Plati mu honorar, zastade askom kao da sumnja, i onda ode. On je odmah zaboravi.
Deset dana zatim dode opet, ovaj put kroz glavna vrata, a kad ue u njegov kabinet, na licu joj je bio takav izraz uzdrane usrdnosti da je on jedva mogao da zadri osmijeh.
Hoete li da pogledate moje ruke, doktore?
Da vidimo. Sad se on nasmija. Nadam se da vam nije krivo to ste se podvrgli dijeti.
Da mi je krivo! Prui mu obje ruke u dubokoj zahvalnosti. Pogledajte! Potpuno su izlijeene. Nijedne mrlje na njima. Vi ne znate to to za mene znai... Ne umijem da vam kaem... vi ste tako vjet ljekar...
Nije to nita, ree on nemarno. To je moj posao, pa moram znati te stvari. Hajdete sad lijepo kui i ne brinite vie. Klonite se hrane koju sam vam zabranio, i nikad vie neete to imati.
Ona ustade.
A sad dozvolite da vam platim, doktore.
Vi ste mi ve jednom platili. Osjeti neko lako eterino uvstvo. Vrlo rado bi on ponovo bio primio tri i pol ilinga, ali ak i sedam i pol, ali nije mogao da odoli iskuenju da se malo pohvali uspjehom svoje veliine.
Ali, doktore  . Preko volje dopusti mu da je isprati do vrata, gdje zastade da bi mu s uvjerenjem uputila posljednje rijei: Moda u moi na neki drugi nain da vam pokaem koliko sam vam zahvalna.
Gledajui u njeno okmglo lice, jedna neobina misao sinu mu u pameti, ali on joj samo klimnu glavom i zatvori vrata za njom. I opet je zaboravi. Bio je umoran, i ve je upola alio to se odrekao svog honorara, ali nije nikako mogao ni da zamisli ta bi obina trgovaka pomonica mogla da uini za njega. Ali, u najmanju ruku, on u ovom sluaju nije poznavao gospoicu Cramb, osim toga on je sasvim bio previdio jednu mogunost koju je ve Ezop bio naglasio, a koju je on, kao rdav filozof, morao da ipak upamti.
4.
Marta Cramb je bila poznata kao polubek meu mlaarijom kue Laurier. Snana, neprivlana, bespolna, ona nije izgledala ba kao stvorena da bude jedna od starijih pomonica u toj raskonoj radnji, jedinstvenoj u svojoj vrsti, u kojoj su se prodavale skupocjene haljine, fino donje rublje i krzna toliko dragocjena da im se cijena dizala na stotine funti. Pa ipak, ona je bila vanredna prodavaica, veoma cijenjena od svojih klijentkinja. Cinjenica je da je Laurier u svojoj slavoljubivosti imao svoj naroit sistem: svaka starija pomonica imala je svoju odredenu klijentelu, jednu malu grupu Laurierovih muterija, koju je ona iskljuivo posluivala, odijevala i za koju je ona ostavljala na stranu nove modele kako bi pristizali. Odnosi izmeu prodavai
ce i muterija bili su prisni, esto bi trajali godinumu, a Marta je, ozbiljna i odana, bila naroito pogodna za takav nain poslovanja.
Ona je bila ki nekog zastupnika iz Ketteringa. Mnoge od Laurierovih djevojaka bile su keri manjih strunjaka iz unutranjosti ili daljih predgraa. Smatralo se za ast da netko bude primljen u slubu kod Lauriera i da obue tamnozelenu haljinu, uniformu poduzea. Za ljenarenje i rave higijenske uslove, koje esto puta trgovake pomonice moraju da podnosej nije se prosto znalo kod Lauriera, u njega su ishrana, stanovanje i nadzor bili vie nego na svom mjestu. O nadzoru se starao naroito gospodin Winch, jedini mukarac u radnji. On je osobito cijenio Martu i s njom je esto vodio kratke razgovore. To je bio rumen stari, enskog izgleda, koji je bio proveo etrdeset godina u enskoj modnoj slubi. Palac mu se ve bio izlizao od opipavanja tkanina koje je hvalio, a leda su mu bila stalno svinuta od poniznog klanjanja. Ma koliko enski bio njegov lik, gospodin Winch bio je jedini koji je, okruen silesijom utavih enskih haljina, mogao da se strancu koji je prvi put uao u Laurierovu radnju suprotstavi parom mukih hlaa. On je nemilim okom gledao mueve koji bi dolazili da sa svojim enama pogledaju manekene. Poznavao je ak i dvorske linosti. Sam on bio je gotovo isto tako krupna ustanova kao to je bila i Laurierova radnja.
Sluaj izljeenja gospodice Cramb proizveo je malu senzaciju medu osobljem, a neposredan je ishod bio taj da je jedan broj mladih pomonica i puke radoznalosti stao da navraa u Andrewovu kli niku s raznim sitnim boljkama. Kikoui, govorilc sn jedna drugoj da su samo htjele da vide kako i.glc da polubekov doktor!
Medutim, malo pomalo u kliniku na Chentmro
  i
ugh Terrace poele su sve ee dolaziti djevojke iz Laurierova duana. Sve su one bile osigurane kod Ureda, na to su bile obavezane zakonom, ali one su, s pravom laurierskom oholou odbijale da se koriste tom organizacijom. Krajem mjeseca maja nije bio neobian prizor vidjeti ih, po pola tuceta, kako ekaju u klinici  sve vrlo elegantne, po ugledu na svoje muterije, narumenjenih usana, mlade. Ishod je bio uoljiv porast u dohocima klinike, ali i jedna aljiva Kristinina primjedba.
ta radi ti, dragi, s tim korom mladih ljepotica? Jesi li siguran da nisu pogrijeiie vrata, mislei, moda, da vode na pozornicu?
Ali silna zahvalnost gospoice Cramb  zanesene svojim izlijeenim rukama  tek je bila poela da se pokazuje. Dotada je doktor McLean, iz Royal Crescenta, stariji, bezopasan gospodin, bio smatran kao poluslubeni ljekar kue Laurier; u sluaju nude uvijek su se djevojke na njega obraale, kao na primjer, onda kad se gospoica Teigg, iz krojake radionice, nesretno opekla vrelom utijom. Ali doktor McLean je bio pred povlaenjem, a njegov ortak i neposredna nasljednik, doktor Brenton, nije bio ni bezopasan ni stariji gospodin. Zaista, vie nego jednom gospodin Winch morao je da nabere obrve, obliven rumenom stida, zato to je doktor Benton piljio u noge ljepukastih pomonica ili pak bio suvie njean. Gospoica Cramb i gospodin Winch raspravljali su o tim delikatnostima u etiri oka: on je ozbiljno klimao glavom, ruku ukrtenih na ledima, dok mu je gospoica Cramb uporno dokazivala da je taj Benton nemogu, dok u Chesborough Terrace ima jedan ljekar, savjestan i strog, koji sjajno vri svoju dunost, a da se pri tom ne rtvuje Taidi. Nita jo nije bilo odlueno  gospodin Winch nikad nije bio nagao u svojim odlukama  ali izvjestan zloslu
tan odsjaj zatitra mu u oima kad poe u susret jednoj vojvotkinji.
U prvoj nedjelji juna, kad je Andrew ve bio poeo da osjea stid zbog svog ranijeg prezrivog stava prema uslugama gospoice Cramb, jedan ga nov dokaz njene dobre volje zaprepasti.
Bio je primio jedno pismo, vrlo uredno napisano i ljubazno  kasnije je saznao da takva neuljudnost kao to je obian telefonski poziv ne bi priliila piscu  kojim se umoljava da sutradan, u etvrtak prije podne, po mogunosti oko jedanaest sati, posjeti gospodicu Winifred Everett, Park Gardens broj 9.
Zatvorivi kliniku ranije, ispunjen radoznalim oekivanjem, uputi se da obavi taj posjet. To je bio prvi poziv nekamo izvan njegova susjedstva, koje je sve do sada sainjavalo njegovu praksu. Park Gardens sastojao se iz reda lijepih stambenih kua, ne sasvim modernih, ali velikih i gospodskih s divnim izgledom na Hyde Park. Pozvoni na broju 9, napregnut i put oekivanja, s udnim uvjerenjem da ga je najzad ogrijalo sunce.
Uvede ga jedan stariji sluga. Odaja je bila prostratta, sa starinskim namjetajem, knjigama i cvijeem i podsjeala ga je na salon gospode Vaughan. Istoga asa kad ude u nju, osjeti da je njegov predosjeaj bio osnovan. Brzo se okrenu kad u da je gospoica Everett ula i vidje da ga ona mjeri vrstim, ispitivakim pogledom.
Bila je to ena pedesetih godina, jo u snazi, crne kose i crnpurasta lica, odjevena bez kindurenja, s izrazom gospodstvene samouvjerenosti. Oslovi ga odmah, odmjerenim glasom:
Izgubila sam, na alost, svog ljekara u koga sam imala veliko povjerenje. Moja gospodica Cramb mi je preporuila vas. Ona je vrlo odano stvorenje i uiva moje povjerenje. Potraila sam vae ime... Vi
imate veoma dobre kvalifikacije. Zastade, mjerei ga i vaui otvoreno. Imala je izgled ene dobro hranjene, dobro njegovane, koja ne bi dozvolila da je ljekar prstom takne, a da joj prethodno ne ispita potkoicu. Zatim nastavi obazrivo: U ovo doba godine ja obino primam jednu seriju injekcija. Podlona sam proljetnoj groznici. Pretpostavljam da vam je ta bolest dobro poznata.
Da, odgovori on. A koje injekcije uzimate?
Ona mu pomenu ime jednog veoma poznatog preparata. Moj stari ljekar mi je ove davao, i ja u njih imam puno pouzdanje.
Ah, to! Njene rijei i nain kako ih je rekla, arile su ga kao kopriva, pa mu je bilo na vrh jezika da joj kae da su taj njen pouzdani lijek i njen vjerni ljekar nitavni, da te injekcije duguju svoj uspjeh samo vjetini oglasa firme koja ih proizvodi, kao i odsustvu cvjetnog praha u Engleskoj u toku veeg dijela ljeta. Ali s naporom se uzdra. Postojala je jedna oprenost izmedu svega onoga u ta je on vjerovao i onoga to je elio da ima. Pomisli prkosno: Dopustim li da mi ta prilika klizne iz aka, poslije tolikih mjeseci, ja sam  obina budala. I zato ree: Ja vam mogu dati te injekcije upravo tako dobro kao i svaki drugi ljekar.
Vrlo dobro. A sad jo pitanje vaeg honorara. Ja nisam nikad plaala doktoru Sinclairu vie od jednog zlatnika po posjetu. Mogu li da smatram da ete i vi prihvatiti ove uslove?
Zlatnik za jedan posjet  to je bio tri puta vei honorar nego to ga je ikad on zasluio! to je najvanije, taj je posjet predstavljao njegov prvi korak u osvajanju bogatih pacijenata, za im je u toku posljednjih mjeseci tako lakomo teio. I opet uutka u sebi ivo negodovanje svojih uvjerenja. to mari ako su injekcije beskorisne?  to je njena stvar, a ne nje
gova. Neuspjesi su mu ve bili dozlogrdili, bio je sit najamnitva plaenog s tri i pol ilinga po posjetu... Htio je da napreduje, da postigne uspjeh. I on e ga postii, po svaku cijenu.
Sutradan obie ponovo pacijenticu tano u jedanaest. Ona ga upozori na svoj strog nain, da ne zakanjava, jer ne eli da bude sputana u svojim popodnevnim etnjama. Dade joj prvu injekciju. Otada ju je posjeivao tri puta nedjeljno. I tako nastavljao lijeenje.
Bio je uredan, taan kao i ona, i nijednom nije izletio pred rudu. Bilo je gotovo zabavno gledati kako se ona malopomalo kravila prema njemu. Winifred Everett bila je udna osoba, linost svoje vrste u najveem stepenu. Mada je bila bogata  otac joj je bio veliki fabrikant noeva u Sheffieldu i sav novac naslijeden od njega bila je uloila u sigurne fondove  bila je odluila da iz svakog penija koji utroi istjera punu vrijednost. To u nje nije bila krtost, ve neka naroita vrsta samoivosti. Ona je bila za sebe sredite svemira, njegovala je i uvala u najveoj mjeri svoje zdravlje, tijelo joj je jo uvijek bilo lijepo i bijelo, a podvrgavala se svim moguim njegovanjima koja su joj, kako je ona mislila, mogla koristiti. Morala je uvijek imati sve najbolje. U jelu je bila vrlo umjerena, ali je uzimala samo najprobraniju hranu. Kad je poslije estog posjeta postala toliko popustljiva da ga je posluila aicom erija, primijetio je da je to bio Amontillado iz 1819. godine. Haljine je kupovala kod Lauriera. Njena posteljina bila je najfinija, finiju nije nikada bio vidio. Pa ipak, pored svega toga, ukoliko je to od nje zavisilo, nikad nije bila uzalud potroila ni jedan novi. Andrew nije nikako mogao da zamisli gospoicu Everett kako nehajno dobacuje vozau taksija ni pola krune, a da prethodno nije pogledala paljivo u taksimetar.
Za divno udo ona mu nije bila mrska, kao to se moglo oekivati. Ona je bila razvila svoju samoivost do vrhunca filozofije. Bila je obdarena izvanredno zdravom pameu. Podsjeala ga je na jednu enu s neke stare holandske slike Terborchove, koju su Kristin i on jednom bili vidjeli: imala je isto krupno tijelo, istu glatku put, ista stroga ali sladostrasna usta.
Kad je uvidjela, kako sama ree, da e zaista biti zadovoljna s njim, nije bila vie toliko zakopana. Smatrala je nepisanim slovom zakona da ljekarski posjet treba da traje bar dvadeset minuta, inae joj se inilo kao da nije dobila za svoje novce punu protuvrijednost. Ali ve krajem mjeseca on je to trajanje bio produio na pola sata. Vrijeme je prolazilo u razgovoru. On joj je priao o svojoj elji da se probije do uspjeha. Ona mu je to odobravala. Predmeti o kojima je umjela da razgovara bili su ogranieni, ali njene veze bile su bezgranine, pa je najee o njima i govorila. Priala mu je esto o svojoj neaci, gospodici Katarin Sutton, koja je ivela u Derbvshiereu, ali je esto dolazila u London, jer joj je mu, kapetan Sutton bio narodni poslanik za kotar Barnwell.
Doktor Sinclair bio je na ljekar, ree mu jednom glasom koji nije obavezivao. Ja ne vidim zato vi to ne biste mogli da budete sada.
Prilikom posljednjih posjeta posluila ga je jo jednom aicom Amontillada i vrlo mu je ljupko rekla:
Ne volim kad mi rauni stiu preko pote, pa vas molim da tu stvar uredimo sada. Uruila mu savijen ek na dvanaest zlatnika. Naravno, ja u vas uskoro opet trebati. Ja se u zimi obino cijepim protiv korize.1
1 Nazeb s kihavicom.
Ona ga jednom otprati do vrata stana i tu zastade asak, lice joj je bilo ozareno nekom vedrinom iza koje se nasluivalo neto slino osmijehu, to je prvi puta u nje vidio. Ali ona se brzo ponovo uozbilji i gledajui ga prijekorno, ree mu:
Hoete li da primite savjet jedne ene koja je dovoljno stara da bi vam mogla biti majka. Idite jednom dobrom krojau. Idite krojau  kapetana Suttona  Rogersu, u ulici Conduit. Rekli ste mi da vam je stalo do uspjeha. U tom odijelu ta vam se elja nee nikad ostvariti.
Sputao se niz ulicu i psovao svojstvenom mu estinom, a oi su mu gorjele gnjevom uvrijeenog ponosa. Bezobrazna stara vjetica! ta se to nje tie! S kakvim pravom se ona usuuje da ga pouava kako da se oblai! Smatra li ona njega za svog psia? To je najgore ponienje. Njegovi bolesnici u Paddingtonu plaaju mu svega tri i pol ilinga, ali bar ne zahtijevaju od njega da bude krojaka lutka. Ubudue, on e se starati samo o njima, pa e barem znati da je u dui slobodan!
Ali to raspoloenje nekako ne potraja. Bilo je savreno tano da nikad nije poklanjao ni najmanju panju odijevanju: kupljeno gotovo odijelo odlino mu je pristajalo, pokrivalo ga je i titilo od studeni, makar u njemu i ne izgledao kico. Ni Kristin, iako je bila uvijek tako uredna, nije se nikad patila zbog haljina. Ona je bila najsretnija u suknji od tvida i vunenom demperu po njoj ispletenom.
Kriom pogleda svoje neopisive hlae od eviota, zguvane i prljave. Sto mu muka, pomisli zlovoljno, pa ona je sasvim u pravu. Kako ja mogu da privuem otmjene pacijente kad ovako adrapovski izgledam? Zato mi Kristin to nije rekla? To je njena dunost, a ne ove stare gospoe. Kako se samo zvae
onaj kroja koga mi je preporuila  Rogers, ulica Conduit. Bogme, ja u otii do njega. Nego ta!
Stie kui odobrovoljen. Potegnu ek i stade da vitla s njim pred nosom Kristine.
Pogledaj ovo, moja draga eno! Sjea li se kad sam ti dotrao s klinike i donio ona zlehuda tri ilinga i pol? I! kaem sada  i! To su istinske paretine, honorar kakav i prilii jednom prvorazrednom doktoru medicine i lanu Kraljevskog kolegijuma ljekara. Dvanaest zlatnika za slatkorjeivo askanje s babaWinni i ubrizgavanje Glickertova Eptoma.
ta je to? pita ga ona nasmijavi se, ali onda je odjednom obuze sumnja. Da nije to onaj preparat koji si preda mnom toliko kudio?
Njegov se izraz promijeni, on je pogleda mrko, sasvim zbunjen. Bila mu je rekla upravo one rijei koje on nije elio da uje. Odjednom ga spopade bijes, ne protiv sebe, ve protiv nje.
Boga mu, Kris, ti nikad nisi zadovoljna! Izie zalupivi vratima. itav taj dan bio je mrzovoljan i nabusit, ali sutradan ode vedar i raspoloen u ulicu Conduit, Rogersu.
5.
Bio je ponosan kao kakav ai, kad je, petnaest dana zatim, siao u trpezariju odjeven u jedno od svoja dva para novih odijela. To je odijelo bilo tamnosive boje, s kaputom na dva reda dugmadi, koje je valjalo nositi, po Rogersovu savjetu, s tvrdim prelomljenim ovratnikom i kratkom kravatom zagasite boje. Nije bilo sumnje, kroja u ulici Conduit znao je svoj zanat, a bilo je dovoljno da mu se pomene ime kapetana Suttona, pa da posao izvri valjano.
Desilo se da se toga jutra Kristin nije osjeala najbolje. Boljelo ju je malo grlo, pa je iz opreznosti bila obavila vrat i glavu nekom starom maramom. Taman je ulivala kavu kad ugleda svoga mua u svom njegovu sjaju. Njegova je pojava toliko iznenadi da nije mogla odmah da doe k sebi.
Oh, Andrew! uzviknu ushieno. Kako krasno izgleda danas! Ide li kuda?
Idem li kuda? Idem na posao, naravna stvar, da obidem bolesnike! Zadovoljan sobom, bio je postao malone osoran. Dakle? Svia ti se?
Da, ree ona, ali poneto sporije nego to je to njemu moglo goditi. To je odijelo... vrlo elegantno... ali  ona se nasmijei  nekako mi u njemu ne lii na sebe!
Bez sumnje, ti bi vie voljela da i dalje izgledam kao odrpanac.
Ona ne ree ni rijei, a ruka u kojoj je drala alicu odjednom joj se tako zgri da su joj zglobovi pobijeljeli.
Ah, tu smo, dakle! pomisli on i poto dorukova otie u kabinet.
Pet minuta zatim ona ga potrai, jo uvijek umotana vrata, a oi su joj imale bojaljiv, moleiv izgled.
Dragi ree mu, molim te, nemoj me pogreno shvatiti! Ja se radujem to te vidim u ovom odijelu. Ja bih htjela da uvijek ima sve, sve to je najbolje. ao mi je to sam maloprije ono rekla, ali ti zna  ja sam navikla na tebe  oh, muno je to objasniti  ja sam te uvijek smatrala  molim te, nemoj me sad pogreno shvatiti  ovjekom koji nimalo ne haje kako je odjeven, niti ga se tie ta svijet o tome misli. Sjea li se one Epsteinove skulpture koju smo vidjeli... ona glava ne bi izgledala sasvim onakva kakva jest kad bi  oh! kad bi bila uljepana i dotjerana.
Ja nisam Epsteinova glava, odvrati on nabusito.
Ona ne odgovori nita. U posljednje vrijeme bilo je teko objanjavati se s njim. Uvrijeena zbog nesporazuma, ona nije znala to da mu kae. Oklijevajui, okrenu se i izie.
Tri nedjelje zatim, kad je neaka gospoice Everett dola da provede nekoliko nedjelja u Londonu, njegova je poslunost bila nagraena. Gospoica Everett nade neki povod da ga poveze u Park Gardens. Zadovoljna to se odazvao njenom pozivu, promatrala ga je strogim, ispitivakim pogledom, ali ipak s odobravanjem. On je imao osjeaj da je pred njom poloio ispit kandidata koga moe dalje da preporui. Sutradan dobi poziv od gospode Sutton koja je  izgleda da je ta bolest bila u porodici  eljela isto lijeenje protiv proljetne groznice kao i njena tetka. Ovoga puta on se nije nimalo sustezao oko ubrizgavanja beskorisnog preprata, cjepiva G. G. Glickert. Na gospodu Sutton bio je ostavio odlian utisak. Prije kraja mjeseca bi pozvan jednoj prijateIjici gospoice Everett koja je takoder stanovala u Park Gardensu.
Andrew je bio veoma zadovoljan. On pobjeuje, pobjeuje, pobjeduje. U svom revnom naporu za uspjehom on nije bio svjestan da je sad put njegova napretka suprotan svemu onome u ta je dotad vjerovao. Njegovoj je tatini bilo udovoljeno. Osjeao se bodar i pun samopouzdanja. Nije ni askom pomislio da je tu njenu loptu koja se sad kotrljala, a koja je sainjavala njegovu otmjenu praksu, pokrenula, zapravo, jedna mala gojazna Njemica iza svoje tezge sa unkom i govedinom, u gostionici blizu one najobinije trnice u Bussleburghu. Zaista, prije nego to je uope imao vremena da o tome razmisli, lopta snijega je bila novim zamahom poletjela jo
jednom nizbrdicom  ukazala mu se nova, jo uzbudljivija prilika.
Jednog popodneva u junu, u uplje sate izmeu dva i etiri, kada se obino nita vano ne dogaa, sjedio je u svom kabinetu i zbrajao dohotke prethodnog mjeseca, kad iznenada zazvoni telefon. U tri sekunde Bio je kod aparata.
Da, da! Ovdje je doktor Manson. Neki uzrujani i zadihan glas govorio mu je: Oh, doktore Mansone! Hvala bogu to sam vas naao kod kue. Ovdje je gospodin Winch... Gospodin Winch iz radnje Laurier. Jednoj od naih muterija je pozlilo. Moete li da doete... da dodete odmah?
Eto me kroz etiri minute. Andrew objesi slualicu i dohvati eir. Napolju je tutnjao autobus, i on sa zaletom uskoi u nj. Kroz etiri i pol minute bio je pred okretnim vratima Laureriovim, gdje ga doeka zabrinuta gospoica Cramb i povede ga preko dugih zelenih ilima, pored velikih pozlaenih ogledala i zidnih uloaka od limunova drveta prema kojima su se, kao sluajno, mogli vidjeti mali eir na svom stalku, ipkasta marama, veernji ogrta od hermelina. Dok su hitali, gospoica Cramb mu je ozbiljnim glasom objanjavala:
U pitanju je gospoica Le Roy, doktore, jedna od naih muterija. Hvala bogu, nije moja, jer ta vam uvijek zadaje jada. Ali, doktore Mansone, vi vidite da sam ja govorila gospodinu Winchu o vama .
Hvala, odgovori on naprasito  mogao je jo poneki put da bude naprasit! ta se desilo?
Izgleda... oh, doktore, izgleda da je dobila ivani napad u salonu za probe!
Na vrhu irokog stubita predade ga gospodinu Winchu, koji rumen i uzrujan, promuca:
Ovuda, doktore... ovuda... nadam se da ete moi neto da uinite. Kakav nesretan sluaj!
Ude u salon za probe, topao, zastrt prekrasnim ilimom neto otvorenije zelene boje, ukraen pozlatama i zidnim umecima iste boje, i zatee gomilu kretavih djevojaka, prevrnutu pozlaenu stolicu, baen ubrus, prolivenu au vode, urnebes. Usred toga loma leala je gospoica Le Roy, rtva ivanog napada. Leala je na podu, ukoena, ake su joj se grevito stezale, a stopala se na mahove koila. S vremena na vrijeme iz stegnutog joj je grla dopiralo s naporom zastraujue gakanje.
Kad Andrew ude s gospodinom Winchom, jedna od starijih prisutnih pomonica briznu u pla.
Ja nisam kriva, grcala je ona. Ja sam samo primijetila gospoici Le Roy da je to model koji je sama izabrala.
Oh, boe moj! Oh, boe moj! vapio je gospodin Winch. To je uasno, uasno. Treba li  treba li da zovnem kola za spasavanje?
Jo ne, ree Andrew nekim naroitim glasom, pa se nagne nad gospodicu Le Roy. Ona je bila vrlo mlada, oko dvadeset i etiri, plavih oiju, izblijedjele svilaste kose, zguvane pod naherenim eiriem. Ukoenost i grevito stezanje aka sve su vie rasli. Kraj nje je kleala neka ena, zabrinutih crnih oiju, oigledno neka prijateljica.
Oh, Toppy, Toppy, aputala je ona.
Molim da svi ostave ovu sobu, ree Andrew odjednom. elio bih da izadu svi osim  njegov se pogled zaustavi na crnomanjastoj mladoj eni osim ove gospode ovdje.
Djevojke se udaljie, iako nerado, jer je ukazivanje pomoi gospoici Le Roy prilikom njenog nervnog  napada predstavljalo  razonodu.   Gospoica
Cramb, pa ak i gospodin Winch, izadoe iz odaje, i u isti as grenja postadoe uasna.
Ovo je vrlo ozbiljan napad, ree Andrew veoma razgovijetnim glasom. Gospoica Le Roy pogleda ga kovitlajui oima. Molim vas, dajte mi jednu stolicu.
Njena prijateljica postavi oborenu stolicu nasred sobe. Onda Andrew polako i s mnogo sauea, drei je ispod pazuha, posadi bolesnicu na stolicu. Drao joj je glavu uspravno.
Tako, ree on vrlo samilosno. Onda ju dlanom ruke tako zviznu po obrazu da je udarac odjeknuo. Tako hrabar in nije ve mjesecima bio uinio i jao!  mjesecima jo ostat e to njegovo najhrabrije djelo.
Gospoica Le Roy prestade da gae, grevi izostae, oi se nisu vie kovitlale. Gledala ga je s bolnom, djetinjastom zaprepatenou. Prije nego to bi opet mogla da otpone, zviznu je na isti nain i po drugom obrazu. Pljus! Zaprepaenost koja se ogledala na licu gospodice Le Roy bila je smijena. Ona uzdrhta, a zatim kao da hoe opet da gakne, tiho zaplaka. Okrenuvi se svojoj prijateljici, zacvilje kroz suze:
Mila moja, ja bih htjela kui.
Izvinjavajui se, Andrew pogleda crnomanjastu mladu enu, koja je i njega gledala uzdranim, ali neobino zadivljenim pogledom.
Oprostite, promrmlja on, ali to je bio jedini nain. Jaka histerija  grevi ruku i nogu. Mogla je i da se povrijedi, nisam imao pri sebi nikakva sredstva za anesteziju, nita. Ali, u svakom sluaju  upalilo je.
Da  upalilo je.
Pustite je da se isplae, ree Andrew. To je
uvijek dobar ventil. Za koju minutu bit e sasvim dobro.
Ali ekajte, ree ona hitro, morate je otpratiti do kue.
Vrlo dobro, odvrati Andrew, na uobiajen mu najposlovniji nain.
Kroz pet minuta Toppy Le Roy bila je u mogunosti da dotjera lice, a to je bila malo dua radnja, prekidana nekolikim zaostalim jecanjima.
Ja ne izgledam suvie strano, je li, mila moja? upita ona svoju prijateljicu. Na Andrewa se nije ni najmanje obazirala.
Onda ostavie saSon. Njihov prolaz kroz izlobenu dvoranu bio je prava senzacija. Gospodin Winch bio je onijemio od zauenosti i olakanja. On nije znao, niti e ikada saznati kako se zbilo udo da je zgrena paralitiarka prohodala, isprati ih uz mnoge utivosti, a Andrewu, koji je kod glavnih vrata bio propustio dvije dame, prui dirljivo svoju mekoputnu desnicu.
Taksi ih poveze kroz prolaz Bayswater u pravcu Marble Archa. Nije se ak ni pokuavalo neto to bi liilo na razgovor. Gospoica Le Roy durila se sada kao razmaeno dijete koje je dobilo batina, pa je jo pomalo nemirna  s vremena na vrijeme ruke su joj se i miii na licu neprimjetno, nehotino trzali. Sada, kad je mogao da je vidi u normalnom stanju, Andrew je nalazio da je vrlo njena, ak i ljepukasta, usprkos njenoj mravosti. Bila je veoma lijepo odjevena, ali unato tome Andrewu je liila na malo oerupano pile kroz koje prolazi povremeno elektri.na struja. I on je sam bio nervozan, svjestan udne okolnosti u kojoj se bio naao, ali rijeen da tu priliku, u svom vlastitom interesu, iskoristi dokraja.
Taksi obie Marble Arch, pojuri du Hyde Park i onda se, zaokrenuvi iijevo, zaustavi pred jednom ku
om u ulici Green. Uoe odmah, Andrevvu zastade dah jer nije mogao ni da zamisli slinu rasko: ugleda pred sobom veliko predvorje obloeno skupocjenim drvetom, malen, divan salon s nekom udnom slikom u raskonom okviru, crvenkastozlatne naslonjae, prostran divan, starinske sagove mirnih boja...
Toppy Le Roy baci se na jedno kanape sa svilenim jastucima i, ne vodei rauna o Andrewovoj prisutnosti, smaknu s glave svoj mali eiri i zavitla ga na pod.
Molim te, zazvoni, srce moje! Moram neto da popijem. Hvaia bogu, otac nije kod kue.
Jedan sobar donese brzo koktele. Poto izide, Toppvjina prijateljica se zagleda u Andrewa zamiljeno, pa se gotovo nasmija.
Mislim da e trebati da vam objasnimo kako je do svega toga dolo, doktore. Sve je to dolo tako iznenada. Ja sam gospoa Lawrens. Moja prijateijica Toppy  gospodica Le Roy  imala je itavu malu nepriliku zbog jedne haljine koju je bila naruila za Umjetniki bal u Laurierovoj krojanici  boe moj, u posljednje vrijeme strano se zamara, ona vam je jedno malo, nervozno stvorenje.  Ukratko, mada je Toppy vrlo ljuta na vas, mi smo vam obje vrlo zahvalne Sto ste nas dopratili ovamo. U to ime, ja u popiti JO jedan koktel.
I ja u, ree Toppy durnovito. Ona prokleta Laurierova enturina! Kazat u ocu da te.lefonira da ju najure! Ah, ne, neu! Dok je srkutala drugu aicu, jedan osmijeh zadovoljstva rasplinu joj se po licu. Barem sam im zadala malo muke, zar ne, Frances? Biia sam prosto izvan sebe! Onaj izraz na licu stare MameWincha bio je smijean do suza. Njeno mravo malo tijelo treslo se od smijeha. Sad po
gleda Andrewa bez zlovolje u oima. Hajde, smijte se, doktore. Ta to je vrijedilo para!
Ne, ja ne mislim da je sve bilo ba tako zabavno. U elji da se objasni, da uspostavi svoj poloaj, da je uvjeri da je bolesna, on je govorio brzo. Vi ste zaista imali jak napad. ao mi je to sam morao da primijenim onaj postupak. Da sam imao kakvo anestetino sredstvo, ja bih vam ga dao: to bi vam bilo daleko manje neprijatno. Nemojte smatrati, molim vas, da ja mislim da ste hotimino izazvali onaj nastup. Histerija  pa, najzad, to je ono to je bilo  sasvim je odreena bolest. Svijet ne bi trebalo da je tako olako uzima. To je jedno stanje ivanog sistema. Vi ste, gospoice Le Roy, krajnje premoreni. Svi su vam refleksi veoma razdraeni. Stanje vaih ivaca veoma je ozbiljno.
To je savreno tano, saglasi se Frances Lawrence. Ti si se u posljednje vrijeme strano premarala, Toppy.
Zar biste mi vi zaista bili dali kloroform? upita Toppy Andrewa djetinjasto zaudena. Ali bi to bilo sjajno!
alu na stranu, Toppy, ree gospoda Lawrence, ali ja mislim da bi trebalo da povede malo rauna o sebi.
Ti sad govori kao otac, ree Toppy, gubei svoje dobro raspoloenje.
Nastade stanka. Andrew ispi svoj koktel i au poloi na duborez kamina iza sebe. Vie nije imalo ta da se uini.
Pa, ree on smiljeno, ja sad moram na posao. Molim vas primite moj savjet, gospodice Le Roy. Uzmite veeras lak obrok pa legnite u postelju i  kako ne mogu nita vie da uinim za vas  pozovite sutra vaeg ljekara. Zbogom.
Gospoa Lawrence isprati ga u predvorje, hoda
jui tako polako da je on bio primoran da uspori svoj nagao, poslovni odlazak. Ona je bila visoka i vitka, malo podignutih ramena, male i otmjene glave. Nekoliko prosjedih pramenova, u njenoj crnoj, divno ukovrenoj kosi davali su joj izraz neke osobite otmjenosti. Pa ipak, ona je bila veoma mlada, najvie joj je moglo biti dvadeset i sedam godina, bio je uvjeren Andrew. I pored svog visokog rasta, bila je sitnih kostiju, naroito su joj zglobovi ruku bili majuni i tanani pa je cijelom svojom uskladenom i gipkom pojavom liila na maevaoca. Prui mu ruku, zagasitozelenkaste oi lako mu se osmjehnue ljubaznim, spokojnim osmijehom.
Htjela sam samo da vam kaem koliko me je zadivio va novi nain lijeenja. Ugrize se za usnicu. Nemojte odustati od njega ni po koju cijenu. Ja predviam da ete njime postii ogroman uspjeh.
Idui ulicom Green da bi uhvatio autobus, primijeti na svoje veliko iznenadenje da je ve bilo blizu pet sati. Bio je proveo tri sata u drutvu tih dviju ena. Za to bi zaista mogao da naplati lijep honorar! Pa ipak, usprkos uzvienoj misli  koja je toliko rjeito ukazivala na njegove valjane nove poglede  on se osjeao zbunjen, udno nezadovoljan. Da li je zaista iskoristio do kraja tu priliku? Izgledalo je kao da se doista svidio gospoi Lawrence, ali s takvim svijetom ovjek nikad ne moe da bude sasvim naisto. I kako je to samo sjajna kua! Onda odjednom krgutnu zubima u ljutitom ogorenju. Bio je ne samo zaboravio da ostavi svoju posjetnicu, zaboravio je ak i da kae kako se zove. Kad je u prepunom autobusu sjeo pored nekog starog radnika u prljavom odijelu, gorko je korio sebe to je propustio tako sjajnu priliku.
6.
Sutradan prije podne, oko jedanaest i etvrt, upravo kad se spremao da obavi neke jeftine posjete u okolini trnice Mussleburgh, zazvoni telefon. Glas nekog sobara govorio mu je ozbiljnim tonom, punim snishodljivosti:
Gospodin doktor Manson?... Ah! Gospoica Le Roy eli da zna u koliko e sati gospodin doktor da je danas posjeti. Ah! Pardon, gospodine, ostanite kod aparata  gospdaa Lawrence eli da govori lino s vama.
Zanesen od uzbudenja, Andrew je sluao kako mu ona govori na svoj ljubazan nain i saopava mu da one oekuju neodlono njegov posjet.
Objesivi slualicu, pomisli, kliui od radosti, da ipak nije propustio jueranju priliku, ipak, ipak je nije propustio, daleko od toga!
Ostavi sve druge posjete bile one ili ne bile hitne i uputi se u ulicu Green. Tu je prvi put u njegovoj kui vidio gospodina Josepha Le Roya koji ga je nestrpljivo ekao u raskonom predvorju. Gospodin Le Roy bio je krupan ovjek, elave giave, prostosrdaan i neposredan: vukao je dimove svoje cigare kao ovjek koji nema napretek vremena. Njegove oi prozree naas Andrewa, i ta se hitna kirurka operacija svri na njegovo potpuno zadovoljstvo. Onda prozbori naglo, naglaskom ovjeka koji ivi u koloniji.
Vidite, doktore, meni se uri. Gospoa Lawrerica vas je na jedvite jade jutros pronala. Reeno mi je da ste vi umjean mlad ovjek koji ne trpi ludorije. Vi ste oenjeni, zar ne? To je dobro. Dakle, uzmite vi u svoje ruke ovu moju djevojku. Izlijeite je, ojaajte je i oslobodite te proklete histerije. Uinite sve to se moe. Ja mogu da platim. Zbogom.
Joseph Le Roy bio je Novozelananin. Usprkos njegovu novcu, njegovoj kui u ulici Green i njegovoj egzotinoj maloj Toppy nije bilo teko povjerovati u istinu: da je njegov pradjed bio neki Michael Cloary nepismen zemljoradnik koji je obraivao tuu zemlju u okolini iuke Greymouth i bio poznat meu svojim supatnicima prosto kao Leary. Joseph Le Roy bio je zapoeo ivot svakako pod imenom Joea Learyja, a kao djeaku prvo mu je zanimanje bilo muenje krava u velikim majurima Greymoutha. Ali Joe je bio roen, kao to je sam govorio, da muze neto bolje od krava. Trideset godina kasnije na posljednjem katu prvog nebodera u Aucklandu Joseph Le Roy je stavio svoj potpis na ugovor kojim su ujedinjene sve mljekarske farme Islanda u jedno ogromno drutvo za proizvodnju kondenziranog mlijeka.
Drutvo Cremogen biio je velianstvena zamisao. U to vrijeme proizvodnja konzerviranog mlijeka bila je jo nepoznata bez trgovake organizaije. Le Roy je shvatio nove mogunosti, predvodio juri na svjetsko trite i oglasima upoznavao javnost sa hranom bogodanom za dojenad i bolesnike. Skorup njegova pronalaska nalazio se ne u Joeovim proizvodima, ve u njegovoj divnoj smjelosti. Vici surutke koji su se bacali u jame, ukoliko se nisu davali svinjama u stotinama farma Novog Zelanda, sada su se prodavali, irom cijelog svijeta, triput skuplje nego svjee mlijeko, upakovani u limene kutije, oblijepljene arenim papirom, a pod imenom Cremogena, Cremaxa i Cremofata.
Drugi direktor poduzea Le Roy i upravnik engleskih podrunica bio je Jack Lawrence, koji je, prije nego to se bacio na trgovake poslove, ma kako to izgledaio nelogino, bio gardijski oficir. Medutim, postojalo je neto vie osim trgovakih veza to je
zbliavalo Toppy Le Roy i gospou Lawrence, koja je ve s pravom pripadala otmjenom londonskom drutvu i u njemu se bolje snalazila nego Toppy koja je katkad i nehotice otkrivala svoje porijeklo iz zelandskih estara. Frances je gajila neku udnu ljubav prema Toppy, tom razmaenom djetetu. Kad se Andrew pope gore, poslije razgovora s Le Royjem, Frances ga je ekala pred Toppynom sobom.
I slijedeih dana Frances je bila obino prisutna u vrijeme njegovih posjeta, pomagala mu je oko njegove razdraljive i jogunaste bolesnice, zadovoljna kad bi vidjela da njeno stanje ide nabolje, uporna u traenju da on nastavi s lijeenjem, radoznala da sazna kad se mogu nadati njegovom slijedeem posjetu.
Zahvalan gospodi Lawrence, on je jo uvijek bio bojaljivo nepovjerljiv prema njoj, jer mu se inilo udno to ta patricijska, ta tako iskljuiva ena, za koju je znao i prije no to je vidio njene fotografije u ilustriranim nedjeljnim listovima, da se tako lako ne sprijateljuje, a prema njemu je pokazivala makar i samo tu blagu, umjerenu naklonost. Njena iroka i prezriva usta obino su bila zajedljiva prema svijetu s kojim nije bila prisna, a prema njemu iz nekog razloga nikad nije bila takva. Neobino je elio, ne iz puke radoznalosti, da pronikne u njen karakter, u sutinu njene linosti. inilo mu se kao da nita ne zna o pravoj gospodi Lawrence. Bilo je pravo zadovoljstvo pratiti odmjerene pokrete njenih udova dok se kretala odajom. Ona se u svemu lako snalazila, bodro je pazila na sve to je inila, a u njenim ljupkim, smotrenim oima uvijek se krila neka misao, pa ma kako se ljupko i nehajno izraavala.
On je jedva shvatio da mu je ona naturila tu svoju misao pa je  iako o tome nije nita govorio Kristini, koja je jo uvijek nastojala da odri ravnoteu
svog domaeg budeta sa ilinzima i pensima  poeo da se pita nestrpljivo: kako jedan ljekar, ako nema svoj vlastiti elegantan automobil, moe da stekne praksu u viim krugovima? Bilo je smijeno i pomisliti da on prolazi pjeice Ulicom Green s torbicom u ruci i sa zapraenom obuom izlazi pred dostojanstvenog sobara, koji ga, zato to nema svoja kola, doekuje pomalo s visine. Imao je ionako iza kue garau od opeka, to bi u znatnoj mjeri umanjilo trokove odravanja, a postojale su i firme, krasne firme koje su, naroito ljekarima, davale kola na otplatu, pa ak ile u svojoj ljubaznosti i tako daleko da nisu marile ako su rokovi bili i malo dui.
Tri nedjelje zatim, jedna nova novcata coupe kola s krovom na sklapanje zaustavie se pred Chesborough Terrace broj 9, tamna i blistava. Skoivi iza volana, Andrew potra uz stepenice kue.
Kristin! dozivao ju je on, trudei se da prikrije radost koja mu je treperila u glavu. Kristin! Doi da vidi neto!
Namjera mu je bila da je zaprepasti. I uspje u tome.
Boe blagi! Ona ga epa za ruke. Jesu li to naa kola? Oh, kako su divna!
Lijepa su, zar ne? Pazi, mila moja, da ne zadere lak! On joj se smijeio kao nekad. Lijepo iznenaenje, zar ne, Kris? Kupio sam ih, prijavio i posvravao sve poslove, a da ti o tome nisam ni rije rekao. Malo se razlikuju od one stare Morrisove krntije. Izvolite, gospoo, uite da vas malo provozam. Lete kao ptica.
Nije mogla da se dovoljno nadivi malim kolima dok ju je, gologlavu, provozao oko skvera. Poslije etiri minute stajali su opet na ploniku i on je nasladivao oi svojim novim blagom. Njihovi zajedniki sati prisnosti, razumijevanja i sree bili su sada tako ri
jetki da ona nije htjela da se odree te prilike. Proaputa:
Sad e ti biti vrlo lako da obilazi bolesnike, dragi. Zatim doda bojaljivo: I kad bismo mogli ponekad, recimo nedjeljom, da se izvezemo malo u okolinu, u ume  oh, to bi bilo prekrasno.
Pa, dabome, ree on rasijano. Ono u stvari, kola su namijenjena obilaenju bolesnika. Ne moemo juriti u njima po blatnjavim drumovima! On je mislio na utisak koji e ova mala sjajna kola uiniti na njegove bolesnike.
Glavni utisak, medutim, bio je nadmaio njegova oekivanja. U etvrtak, slijedee nedjeljg, iziavi kroz teka staklena i gvoem okovana vrata kue 17a u Ulici Green naletio je pravo na Freddiea Hamsona.
Zdravo, Hamsone, ree nehajno. Nije mogao da se otme izvjesnom osjeaju zadovoljstva kad primijeti izraz Hamsonova liea. U prvi as Hamson ga jedva prepozna, a zatim mu se na licu ocrtae razni stepeni iznenaenja, i on ostade sasvim zapanjen.
Gle, to si ti! uzvikne Freddie. Pa ta radi ovdje?
Imam jednu bolesnicu, odgovori Andrevv klimnuvi glavom u pravcu broja 17a. Lijeim ker Joea Le Roya.
Joea Le Roya!
Samo ovaj uzvik vrijedio je mnogo Mansonu. S pokretom ylasnika stavi ruku na vrata svojih lijepih novrh kdla.
Na koju stranu ide? Mogu li da te pozovem uz put?
Freddie se brzo snae. On je rijetko gubio glavu, a nikad za due vremena. Zaista, ne proe ni pola minute, a njegovo miljenje o Mansonu, itav pojam
o korisnosti koju bi mogao imati od svog prijatelja, proe kroz brz i neoekivan preokret.
Da, nasmijei se drugarski. Poao sam u Ulicu Bentick, u sanatorij Ide Sherrington. Malo pjeaim, zbog linije. Ali povest u se s tobom.
utjeli su nekoliko minuta dok su se vozili Ulicom Bond. Hamson je razmislio. On je bio irokogrudno doekao Andrewa u Londonu, jer se nadao da bi od prakse svog prijatelja mogao da ima koristi. Ponekad mu je mogao doturiti po kojeg bolesnika u Ulicu kraljice Ane, uz honorar od tri zlatnika. Ali sad su mu ta promjena u njegovu starom kolskom drugu, automobil i, iznad svega, pominjanje imena Joea Le Roya  to ime imalo je za njega daleko vei, svjetski znaaj  ukazivali na njegovu pogreku. Onda, tu su jo i Mansonove sjajne kvaiifikacije, koje mu mogu valjati, i jo kako valjati! Gledajui otroumno u budunost, Freddie je uvidao bolju, daleko unosniju osnovu za njihovu meusobnu suradnju. Naravno, morat e da pristupi oprezno, jer Manson je uvredljiva mala prznica i s njim ovjek nikad nije naisto. On ree:
Zato ne bi poao sa mnom da se upozna s Idom? Njeno poznanstvo nije na odmet, mada ona dri najgori sanatorij u Londonu. Ali oh, tko mu ga zna, najzad. Vjerojatno ni kod ostalih nije nita bolje. Ali ona, svakako, naplauje vie.
Da?
Hajde sa mnom da pogleda moju pacijenticu. Potpuno je bezopasna  stara gospoda Raeburn, Ivory i ja vrimo na njoj neke preglede. Ti si peen u lijeenju plua, zar ne? Hajde, pogledaj joj plua. To e joj uiniti veliko zadovoljstvo, a tebi e donijeti pet zlatnika.
ta!  Hoe da kae...? Ali ta je s njenim pluima?
Nita naroito, nasmije se Freddie. ta si se zabezekriuo! Vjerojatno neto malo starakog bronhitisa! Ona e se osobito radovati da te vidi. Eto tako mi ovdje glaamo! Ivory, Deedman i ja! I ti bi Mansone, stvarno, trebao da nam se pridrui. Ali neemo sad o tome da govorimo  da, tamo iza prvog ugla!  ali zaprepastit e se kad vidi kako to sjajno ide.
Andrew zaustavi kola pred kuom koju mu pokaza Hamson. To je bila obina stambena kua, uska i visoka, oito nikad namijenjena svojoj sadanjoj svrsi. Zaista, promatrajui ulicu kojom je tutnjio iv saobraaj, bilo je teko zamisliti kako bolestan ovjek moe u njoj da nae mira. Ona je izgledala pogodnija da u njoj ovjek doivi nego da izlijei kakav ivani slom. Andrew pomenu to Hamsonu dok su se penjali stepenitem.
Tako je, dragi moj, saglasi se Freddie srdano. Ali sve su ti ove kue  jedan davo. Ovaj krajiak Zapadne etvrti prepun ih je. Ali, vidi, mi moramo da ih imamo u svojoj blizini. Cerio se. Bilo bi, dabome, idealno kad bi bile negdje napolju, u kakvom mirnom predgrau, ali  na primjer  koji bi kirurg htio da se svakog dana vozi deset milja da bi za jedno pet minuta pregledao svog bolesnika! Oh, polako, ima vremena, upoznat e ve nae male sanatorije u Zapadnoj etvrti. Zastao je u tjeskobnom hodniku u koji su bili uli. Primijetit e tri vrste mirisa u svakom od njih: kloroform, kuhinja i izmet  logian poredak  ne zamjeri  drue! A sad, hajde da se upozna s Idom.
S izgledom ovjeka koji se u sanatoriju snalazi kao u svojoj kui, povede ga u malenu kancelariju u prizemlju, gdje je jedna mala ena u uniformi boje sljezova cvijeta s bijelom ukrobljenom povezaom na glavi sjedila za malim pisaim stolom.
Dobar dan, Ida, obaci joj Freddie pola laskavim, pola drugarskim tonom. Prebrajate pazar?
Ona podie pogled, spazi ga i nasmijei se dobroudno. Bila je to omalena, punaka i istokrvna ena, ali njeno svjetlocrveno lice bilo je tako namazano bjelilom da je bilo malne iste boje kao i njena haljina. Izgledala je krepka i okretna, smjela i orna za alu. Imala je vjetake zube koji su joj loe pristajali. Kosa joj je bila prosijeda. Nije bilo teko zamisliti je kao enu duga i opaka jezika koja divno upravlja poslovima kakvog drugorazrednog nonog lokala.
Pa ipak sanatorij Ide Sherrington bio je najuveniji u Londonu. Polovina plemstva prolazila je kroz nj, ene iz visokog drutva, rekorderi, slavni advokati i diplomate. Trebalo je samo da uzmete jutarnje novine pa da proitate da je jo neka zanosna mlada osoba, slavna na pozornici ili na kinematografskom platnu, ostavila bez opasnosti svoje slijepo crijevo u Idinim materinskim rukama. Ona je odijevala sve svoje bolniarke u kostime njene boje sljezova cvijeta, plaala svog podrumara dvije stotine funti godinje, a efa kuhinje dva puta toliko. Cijene koje je naplaivala od svojih bolesnika bile su basnoslovne. etrdeset zlatnika nedjeljno samo za sobu bilo je neto sasvim obino. Pored toga dolazili su sporedni izdaci: rauni za lijekove  esto u funtama  naroito nono deuranje bolniarke, upotreba operacione dvorane. Ako bi se tko usudio da se s njom oko toga sporjeka, Ida je imala samo jedan odgovor, koji bi esto ukrasila kakvim slobodnim i sonim epitetom. Imala je ona i vlastitih briga, oko udjela i postotaka koje joj je valjalo isplaivati, i esto je imala utisak kao da drugi njoj siu krv.
Ida je imala slabost za mlade lanove ljekarskog zvanja, zato pozdravi Mansona ljubazno, dok je Fredie blebetao:
Pogledajte ga dobro. On e varn uskoro slati toliko bolesnika da ete poeti da se prelivate u Hotel Plaza.
Plaza se ve preliva kod mene, ree Ida i znaajno klimnu glavom povezanom ubradaem.
Ha, ha! smijao se Freddie. Ovo je dobro morat u to da ispriam starom Deedmanu. Paul e se smijati. Hajde, Mansone, idemo gore.
Tjeskoban lift, dovoljno irok da jedva primi kolica s nosilima, i to popreno, poveze ih na etvrti kat. Hodnik je bio uzak, pred vratima su leali posluavnici, tu i tamo vaze s cvijeem, sparuenim u zagrijanom zraku. Uoe u sobu gospoe Raeburn.
ena ezdesetih godina sjedila je u postelji naslonjena na jastuke i, u oekivanju ljekarskog posjeta, drala je u ruci komadi papira na kojemu je bila ispisala izvjesne simptome koje je osjetila u toku noi, kao i pitanja koja je eljela da postavi. Andrew ju je bez kolebanja svrstao u red starijih hipohondara koje Charcot naziva malade au petit morceau de papier.
Freddie sjede na njenu postelju, povede razgovor s njom, opipa joj bilo  nita vie, saslua je pa je poe veselo bodriti.
Ree joj da e gospodin Ivory navratiti poslije podne pa e joj donijeti neke vrlo naune analize. Zatim je zamoli da njegovu kolegi, doktoru Mansonu, koji je specijalista za grudne bolesti, dozvoli da joj pregleda plua. Gospoda Raeburn osjeti se polaskana i sve joj je to mnogo godilo. Ispostavilo se potom da je ona ve dvije godine bila u Hamsonovim rukama. Bila je bogata, bez rodbine, a dane je provodila as u raskonim hotelima, as u sanatorijima Zapadne etvrti.
Gospode boe! uzviknu Freddie kad izioe.
Ti nema pojma kakav je za nas zlatan rudnik ta baba. Izvukli smo iz nje itave grumene.
Andrew nita ne odgovori. U atmosferi one kue osjeti lako gadenje. U pluima stare gospoe nije bilo niega i samo je njen dirljiv pogled zahvalnosti, koji je bila uputila Freddieu, bio sprijeio da cijela stvar ne poprimi izgled iste lopovtine. Pokua da uvjeri sebe: zato da on bude uvijek takva budala? On se nikad nee probiti do uspjeha ako i dalje bude tako uporno netrpeljiv i vazda bude traio dlaku u jajetu. Freddie je imao najljepu namjeru kad mu je dao priliku da pregleda tu pacijentkinju. Prijateljski se rukova s Hamsonom prije nego to uskoi u svoja kola. Krajem mjeseca, kad je od gospode Reaburn primio urednom rukom ispisan ek na pet zlatnika uz najljepe izraze njene blagodarnosti  smijao se svojim ludim grinjama savjesti. Sad je uivao kad su mu stizali ekovi i, na njegovo veliko zadovoljstvo, sve ih je vie i vie stizalo.
7.
Njegova praksa, koja je sada bila krenula nabolje, poela je naglo da se iri u svim pravcima i Andrewa jo bre zahvati matica. U izvjesnom smisluon je bio rtva svoje vlastite radiriosti. Bio je uvijek siromah, a u prolosti mu je njegov tvrdoglavi individualizam donosio samo poraze. Sad je mogao da nae opravdanje u zapanjujuim dokazima svog materijalnog uspjeha.
Uskoro poslije onog hitnog ukazivanja pomoi kod Lauriera imao je vrlo povoljan razgovor s gospodinom Winchom, i otada su mu Laurerove mlae pomonice, pak ak i neke starije, sve vie dolazile
radi ljekarskog savjeta. One su mu se uglavnom obraale zbog sitnih boljki, ali kad bi jednom dole, bilo je divno udo kako su se poslije opet esto navraale: bio je ljubazan u ophoenju, njegove su rijei umirivale, on je umio da ih razveseli. Prihodi klinike odskoie visoko. Uskoro dade prebojiti proelje kue, a pomou jedne od onih firmi koje se bave prodajom kirurkih sprava  sve su one prosto gorjele od elje da pomognu mladim ljekarima da poveaju svoje prihode  bio je u mogunosti da preuredi svoju kliniku u kabinet, da nabavi nov divan, okretni fotelj, lijepa kolica s gumenim tokovima i nekoliko ormaria naunog izgleda, u staklu i bijelom emajlu.
O tom oiglednom prosperitetu, koji su nagovjetavali uta, novo obojena kua, njegov automobil, ovaj blistavi moderni namjetaj, uskoro se proulo po susjedstvu, i mnogi odlini pacijenti, koji su se u prolosti obraali doktoru Foyu, ali su malopomalo iezavali ukoliko je doktor Foy stario, a njegov kabinet postajao sve zaputeniji, polako su se vraali.
Proli su dani ekanja i lutanja. U vrijeme popodnevnog primanja morao je da napregne sve svoje sile da bi odolio navali: glavni ulaz je odzvanjao, zvono klinike cijukalo, pacijenti su ekali na dvije strane, i.on je morao da juri iz jedne odaje u drugu. Slijedei korak doao je neizbjeno: bio je primoran da organizira posao da bi utedio na vremenu.
Sluaj, Kris, ree jednog jutra pala mi je na um jedna misao, neto to bi mi bilo od velike pomoi u satima navale. Zna, kad pregledam nekoga u klinici, moram se vratiti u kuu da pripremim lijek. To mi obino uzima oko pet minuta. A to je strano traenje vremena  za to vrijeme ja bih mogao da smandrljam nekog odlinog pacijenta koji eka u
kabinetu. Dakle, shvaa li moju misao ? Od danas, ti si moj laborant!
Ona ga pogleda, nabravi elo od preneraenosti.
Ali ja ne umijem pripremati lijekove
On se nasmijei uvjerljivo.
Ne brini, mila moja. Ja sam unaprijed spremio dvatri dobra lijeka. Sve to ti ima da uradi, to je da napuni bocu, da prilijepi etiketu i da bocu zamota.
Ali, zbunjenost se Kristini mogla proitati u oima, Oh, ja elim da ti pomognem, Andrew  samo  zar ti zaista vjeruje 
Zar ne uvia da moram! Izbjegavajui njen pogled, ispi ostatak kave razdraen. Znam da sam nekad u Aberlawu brbljao kojeta protiv lijekova. Sve su to teorije! Ja sam  ja sam sada ljekar praktiar. Najzad, sve te Laurierove djevojke su malokrvne. Jedna dobra mjeavina s gvodem nee im nita koditi.
Prije nego to mu je ita mogla da odgovori, skoi na zvuk zvona i izide.
Nekad bi ona s njim raspravljala, zauzela bi odluno stanovite. Ali ona je sad s tugom pomiljala na promjenu njihovih odnosa. Ona vie nije mogla na njega utjecati, nije vie bila njegova vodilja. On je sam gurao naprijed.
I tako je ona poela da deura u onoj tenari klinike, za vrijeme onih grozniavih sati, i da eka na njegove nestrpljive uzvike dok je jurio izmedu kakvog odlinog pacijenta i onih koji su ekali u klinici. Gvoe! ili Alba ili protiv nadimanja, vikao bi, ili bi, kad bi mu ona s negodovanjem saopila da je mjeavine s gvodem ponestalo, plahovito i znaajno izlanuo: ta bilo! Sto mu muka! ta bilo!
Pregledi u klinici trajali su esto sve do devet i
pol. Onda bi proknjiio prihode kroz debeli registar doktora Foya, koji je bio tek upola ispunjen kad su preuzeli praksu.
Boe moj, kakav je ovo bio dan, Kris! uzviknuo bi on. Sjea li se onih prvih ugavih tri i pol ilinga koje sam primio kao kakav bojaljivi dai? Ele, danas  danas smo uzeli preko osam funti u gotovu.
Nabio bi novac, teko srebro i nekoliko novanica u malu afriku duhankesu, koju je doktor Foy upotrebljavao u tu istu svrhu, i zakljuao bi je u srednju ladicu pisaeg stola. Kao i registar, tako je i ovu staru duhankesu i dalje upotrebljavao da ga ne bi tukli maleri.
Zaista, sada je ve bio zaboravio one zle slutnje na poetku i divio se svojoj otroumnosti to je poduzeo tu praksu.
Prosto nam valja zlata, Kris, kako god okrene, klicao je on. Unosna klinika  pacijenti iz srednjih drutvenih redova. Povrh svega, stiemo polako jo i odlinu klijentelu u otmjenim krugovima. Samo gledaj dokle emo jo dogurati jednog lijepog dana.
Na dan prvog oktobra bio je u mogunosti da joj saopi da treba da kupe nov namjetaj. Poslije jutarnje klinike ree joj, s prouenom nemarnou, koja je sada bila postala njegov nov nain ophoenja:
Volio bih da poe danas u Zapadnu etvrt, Kris. Idi Hudsonu  ili Ostleyu, ako ti se vie svida. Idi u najbolju trgovinu, i kupi sve to eli od namjetaja. Kupi dvije potpune spavae sobe, jedan salon, nabavi sve to treba?
Ona ga je nijemo gledala dok je on, smijeei se, upalio cigaretu.
Jedna radost zaraivanja novaca jeste i ta to mi omoguava da ti pruim sve to zaeli. Nemoj misli
ti da sam krtac. Ne, tako mi boga! Ti si bila valjana mala enica kroz sve one nae hude dane. A sada emo i mi malo uivati u blagostanju.
Zar zato to emo naruiti kod Ostleva skup i sjajan namjetaj i  fotelje napunjene konjskom dlakom.
On propusti da primijeti gorinu u njenom glasu i nasmija se:
Tako je, mila moja. Krajnje je vrijeme da se oslobodimo tih naih starudija iz staretinarnice.
Njoj navree suze na oi. Ona se ljutnu:
U Aberalawu nisi tako mislio. I nisu te stvari starudije. Oh, ono su bili pravi dani, ono su bili dani sree!
Guei se u jecaju, ona se naglo okrenu i ostavi odaju.
On pogleda za njom iznenaeno. U posljednje vrijeme bila je udno promjenljive udi  neodluna i potitena, s naglim, nerazumljivim nastupima ogorenosti. Osjeao je da se udaljuju jedno od drugoga, da gube ono tajanstveno jedinstvo, onu prikrivenu nit drugarstva koja je uvijek postojala izmeu njih. Pa dobro! To nije njegova krivica. On, eto, ini sve, sve to moe. Moj uspjeh, pomisli u sebi, ne znai za nju nita. Ali on nema sad vremena da lupa glavu zbog njenog nerazumljivog i nepravinog ponaanja. Pred sobom je imao itav spisak posjeta koje mu je valjalo obaviti, a osim toga, kako je bio etvrtak, trebalo je jo, kao obino, da ode i u banku.
Dva puta nedjeljno, redovno, navraao je u banku da uloi svoj novac, jer je znao da nije mudro ostaviti gotovinu da se nagomilava. Nije mogao a da ne usporedi ove prijatne poslove sa svojim iskustvom u Drineffv, gdje ga je, kao zlosretnog malog asistenta, bio ponizio Aneurin Rees. Tu ga je gospodin Wade, direktor, uvijek doekivao uslunim, to
plim osmijehom i esto ga je pozivao da popui cigaretu u njegovoj kancelariji.
Ako smijem da tako kaem, doktore, bez zamjerke, vama ide sjajno. Nama ovdje i treba napredan ljekar koji je ipak upravo dovoljno konzervativan, kao vi, doktore, ako smijem tako da kaem. Dakle, to se tie onih akcija Junih eljeznica, o kojima smo onomadne govorili...
Wadeova ljubaznost bila je tek jedan primjer preokreta javnog miljenja u Andrewovu korist. Ljekari etvrti prijateljski su ga pozdravljali kad bi se u svojim kolima mimoilazili s njegovim. Na jesenjoj sekcijskoj skuptini Ljekarskog udruenja, u istoj dvorani gdje se, prilikom prvog dolaska, osjeao kao parija, bio je doekan ljubazno, oko njega se skakutalo, a doktor Ferrie, potpredsjednik sekcije, ponudio ga je cigarom.
Radujem se to vas vidim meu nama, doktore, ree mu usluno mali, rumeni Ferrie. Slaete li se s mojim govorom? Mi moramo da ostanemo vrsti u pitanju naih honorara. Ja zauzimam nepokolebljivo stanovite, naroito u pitanju nonih poziva. Onomadne u noi probudio me nekakav deran, dvanaestogodinjak, molim vas lijepo. Doite brzo doktore, zamuca, Otac je na radu, a majci je jako pozlilo. Znate ve te razgovore u dva sata po ponoi. A nikad u ivotu nisam vidio tog vru. Drago moje dijete, rekoh mu, ja tvoju mamu ne poznajem. Tri i donesi pola zlatnika, i onda moemo da razgovaramo. Nije se, dabome, vratio. Velim vam doktore, ova je etvrt uasna...
Nedjelju dana nakon sekcijske skuptine gospoa Lawrence ga je pozvala preko telefona. On je uvijek nalazio izvjesno zadovljstvo u ljupkim nitavnostima njihovih telefonskih razgovora, ali toga dana, poto mu je pomenula da joj je mu otputovao u Ir
sku u ribolov, i da e moda i ona kasnije otii, pozvala ga je, toboe uzgred i kao da tom pozivu ne pridaje neku naroitu vanost, da joj dode na ruak u slijedei petak.
Bit e tu Toppy i jo jedna ili dvije osobe  manje dosadne, mislim, nego to je svijet koji obino sretamo. Moda e vam koristiti da se s njima upoznate.
Spusti slualicu zadovoljan i neobino razdraen u isti mah. Peklo ga je u dui to i Kristin nije pozvana. Onda, malopomalo, uvjeri sebe da se ne radi o drutvenom, ve isto poslovnom sastanku. On se mora okrenuti oko sebe, mora stvoriti veze i poznanstva, naroito meu svijetom kao to je taj koji e biti na tome ruku. U svakom sluaju, Kristin ne mora ni da ita zna o itavoj toj stvari. U petak ree joj da je ugovorio sastanak s Hamsonom pa e s njim ruati. Uskoi u svoja kola s osjeanjem olakanja. Bio je sasvim zaboravio da je do krajnosti neumjean u laganju.
Kua Frances Lawrence naiazila se u Knightsbridgeu, u jednoj tihoj ulici izmedu Hans Placea i Wilton Crescenta. Mada u njoj nije bilo sjaja Royeve palae, njen otmjeni ukus ostavljao je utisak jednakog bogatstva. Andrew je zakasnio i doao kad je veina uzvanika ve bila na okupu. Toppy, Rosa Keane, romansijerka, sir Dudley Bumbold Blane, M. D., F. R. C. P., slavan ljekar i lan uprave Cremo, Nicol Watson, istraiva i antropolog, i jo nekoliko drugih osoba iji je ugled ulivao manje strahopotovanja.
Naao se za stolom pored neke gospode Thorton, koja je, kao to ga je obavijestila, ivjela u Lestershireu, ali je povremeno dolazila u London na krai boravak, a odsjedala je u hotelu Brown. Mada je sada umio mirno da podnosi probu predstavljanja, ipak
mu je bilo drago to je bio u mogunosti da uspostavi svoje samouvjerenje pod zatitom njenog eretanja i materinskog jadikovanja o njezinoj keri Sybil, uenici srednje kole u Roedeanu, koja je u igri hokeja bila ozlijedila nogu.
Sluajui jednim uhom gospou Thorton, koja je njegovu utnju smatrala zainteresiranou, polazilo mu je za rukom da uhvati neto i od uglaenog i duhovitog razgovora koji se oko njega vodio: pikantne ale Rose Keane, Watsonovo zanimljivo i puno ljiipkosti prianje o nekoj nedavnoj ekspediciji kroz unutranjost Paragvaja. Divio se takoder i lakoi kojom je Frances odravala razgovor u neprekidnom toku, a u isto vrijeme podnosila i cjepidlaenja sira Rumbolda, kdji je sjedio pored nje. Jednom ili dva puta osjeti na sebi njen upitni polunasmijan pogled.
Naravno, zavri Watson svoju priu sa saaljivim osmijehom, najvea alost u svemu tome jeste ta da se ovjek vrati svojoj kui i onda dobije napad gripe.
Ha! uzviknu sir Rumbold. Dakle, vi ste bili rtva. Iskaljavi se i stavivi cviker na bogato obdaren nos, odmah zagospodari panjom itavog stola. Sir Rumbold je bio vian tom poloaju: ve vie godina on je bio u sreditu panje velike britanske javnosti. Pred etvrt vijeka sir Rumbold je bio zaprepastio ovjeanstvo izjavom da je izvjestan broj ljudskih crijeva ne samo beskoristan, ve je, prostonaprosto, tetan. Svijet je odmah u stotinama pojurio da se podvrgne otklanjanju tog opasnog djelia, i mada sir Rumbold nije bio u tom broju, glasovitost operacije, koju su kirurzi nazvali RumboldBlaneovim isijecanjem, uspostavila je njegov ugled kao specijaliste za dijetu. Otada on se uvijek nalazio u prvim redovima i s uspjehom je upoznavao svoj narod s novim vrstama hrane: mekinjama, jogurtom i
kiselim mlijekom. Kasnije je pronaao RumboldBlaneovo vakanje, a sada je pored sudjelovanja u upravnim odborima mnogih trgovakih drutava, propisivao i jelovnike za uvene Raileyove restorane:
Izvolite, gospoe i gospodo! Dozvolte da vam sir Rumbold Blane, doktor medicine i lan Kraljevskog kolegijuma ljekara, probere kalorije za vas! Bilo je mnogo gundanja meu legitimnijim iscjeliteljima, koji su smatrali da je ve davno i davno trebalo najuriti sira Rumbolda iz lanstva Komore i liiti ga prava prakse. Ali, oigledno, na sve to moglo se odgovoriti samo pitanjem: A ta e Komora bez sira Rumbolda?
On sada ree, gledajui Frances oinskim pogledom:
Jedna od najzanimljivijih injenica u ovoj skoranjoj epidemiji nesumnjivo je golemo terapeutino djelovanje Cremogena. Imao sam prilike da to saopim prole nedjelje na sjednici upravog odbora naeg Drutva. Nemamo  aha!  nemamo, kae se, lijeka protivu gripe. Onda, u nedostatku lijeka, jedini nain da se odupiremo njenoj ubilakoj navali jeste u tome da stvorimo jaku i ilavu otpornost, a u tome se i sastoji ivotna obrana organizma protiv svih nasrtaja bolesti. I rekao sam, sasvim opravdano, mogu da sebi polaskam, da smo mi neosporno dokazali, i to ne na zamoradi  aha, aha!  kao nai prijatelji iz laboratorija  ve na ljudskim biima, da Cremogen ima fenomenalnu mo da organizira i ojaa ivotni antagonizam tijela.
Watson se udnim osmijehom obratio Andrewu: Kakvo je vae miljenje o Cremoproizvodima, doktore?
Uhvaen iznebuha, Andrew u sebe kako izusti:
Pa to je isto tako dobar nain da se pije surutka kao i svaki drugi.
Rosa Keane pogleda ga odmah s odobravanjem, pa je bila uz to toliko okrutna da se ak i nasmijala. Frances se nasmija, Sir Rumbold prijede onda uurbano na opis svog nedavnog puta u Trossachs, gdje je bio gost Ljekarskog udruenja Sjevernih pokrajina.
Ruak je inae proao u skladu. Andrew se sad samome sebi udio kako se on sad slobodno uputa u razgovor. Prije nego to se oprostio u salonu, Frances mu uputi nekoliko rijei:
Vi ste zaista sjajan ovjek van vaeg kabineta, cvrkutala je ona. Gospoa Thorton nije mogla estito ni svoju kavu da popije, tohko su joj usta bila puna hvale o vama. Ja imam neobian predosjeaj da ste je ulovili u mreu  da li se tako kae?  kao svoga pacijenta.
S tim rijeima, koje su mu jo zvonile u uima, ode on kui, uvjeren da je mnogo dobio, a da Kristin nije nita izgubila tom njegovom pustolovinom.
Medutim, sutradan ujutro u deset i pol, doivje jedno neprijatno iznenaenje. Freddie Hamson upita ga veselo preko telefona:
Kako si se proveo juer na ruku? Otkud znam? Pa, stari kuku, zar nisi proitao jutronju Tribune ?
Zbunjen otide pravo u ekaonicu, gdje su se ostavljali listovi, poto bi ih Kristin i on pregledali. Po drugi put pretra pogledom kroz stupce Tribuna, jednog od najpoznatijih ilustriranih dnevnika. Najednom se trgnu. Kako da to ranije nije opazio? Tu, na stranici posveenoj drutvenim vijestima, bila je fotografija Frances i biljeka o njenom ruku prethodnog dana, a meu uzvanicima bilo je spomenuto i njegovo ime.
Ojaena lica, istrgnu list iz novina, pa zguvavi
ga u lopticu, zavitla u vatru. Onda shvati da je Kristin ve proitala novine, pa pocrvenje od jeda. Mada je bio uvjeren da ona nije proitala ba tu prokletu biljeku, otide natmurena pogleda u svoj kabinet.
Ali Kristin je bila proitala biljeku. Nakon trenutne zapanjenosti, ta je uvreda zabolje od srca. Zato joj nije rekao? Zato? Zato? Ona mu ne bi nikako prigovorila zbog tog prokletog ruka. Pokua da uvjeri samu sebe da je stvar suvie beznaajna da bi joj mogla dati povoda da u dui osjea takav bol i nemir. Ali uvidje u svom jadu da ipak nije beznaajno sve ono to je tim inom bilo obuhvaeno.
Kad on ode u posjete bolesnicima, pokua da nastavi svoj kuni posao, ali nije mogla. Zae u njegov kabinet, otuda u kliniku, uvijek s onim istim teretom koji joj je pritiskao grudi. Lati se rasijano da oprai kliniku. Pored stola leala je njegova stara ljekarska torbica, prva kojom se sluio u Drineffvju, koju je nosio ulicama i sputao se s njom u rudarska okna u hitnim nesretnim sluajevima. Dotakne je se s udnom njenou. Sad je imao novu torbicu, ljepu... Ona je bila dio ove nove, otmjenije prakse za koju se on tako grozniavo trudio, a ona se odnosila s takvom sumnjom prema njoj. Znala je da bi joj zaludan bio trud kad bi pokuala da mu govori to o svojim slutnjama. On je sada bio toliko razdraljiv  bio je to znak da je i sam proivljavao unutranje sukobe  da bi na jednu jedinu njenu rije planuo, i odmah bi dolo do svade. Valjalo joj je na neki drugi nain da uini sve to je mogla da uini.
Bila je subota prije podne, a ona je bila obeala Florrie da e je povesti subotom kad pode u kupovinu. Florrie je bila vesela mala djevojica i Kristin ju je bila zavoljela. Majka ju je ve bila poslala gore, istu i urednu u novoj haljinici, i Kristin ju je ula kako etka pred stepenicama suterena u radosnom
oekivanju. Njih dvije esto su subotom izlazile zajedno.
Izaavi na slobodan zrak, drei dijete za ruku, Kristin se osjeti bolje: proe trnicom, porazgovara sa svojim poznanicima, povrarima, kupi voa i cvijea i pokua da smisli neto to bi naroito godilo Andrewu. Ali ipak, rana joj jo nije bila zarasla. Zato, zato joj nije kazao? I zato ona nije bila na tom ruku? Sjeti se koliko ju je muke stajalo dok ga je odvukla sa sobom, kad su ono u Aberalawu prvi put ili Vaughanima. A kakva je razlika danas! Da li je ona tome kriva? Da li se ona promijenila, uvukla se u sebe, postala nedrutvena? Znala je da to nije sluaj. Njoj je jo uvijek bilo drago da se sastaje i upoznaje sa svijetom, bez obzira na to tko su i kakvi su ti ljudi. Njeno prijateljstvo s gospoom Vaughan trajalo je jo uvijek i ispoljavalo se u njihovoj redovnoj prepisci.
Ali, u stvari, iako se osjeala uvrijedena i zanemarena, ona je bila vie zabrinuta radi njega. Znala je da bogati ljudi mogu isto tako da budu bolesni kao i siromani i da on moe da bude isto tako valjan ljekar u Ulici Green, u Londonu, kao i u Ulici Cefan u Aberalawu. Ona nije zahtijevala od njega herojske uloge u kojima bi se i dalje pokazivao u konim gamaama ili na svom starom Red Indian motoru. Ali ona je zaista osjeala svom duom da je u tim danima njegov idealizam bio ist i uzvien i da je svojim jasnim bijelim plamenom obasjavao oba njihova ivota. Sada je taj plamen bio postao ut, a svjetiljka je bila potamnjela.
Kad je ula u radnju frau Schmidt, pokua da razvedri elo, da zbrie bore zabrinutosti. Ali, usprkos tome, stara ju je ena gledala paljivo. Ona proguna:
Vi ne jedete dovoljno, moja draga! Vi ne izgle
date kako treba! A sad imate fini auto i novaca i sve. Vidite! Sad ovo morate da probate. Ovo je dobro!
Dugim tankim noem u ruci odreza jedan reanj svoje uvene kuhane unke i natjera Kristin da ga pojede u sendviu mekog hljeba. U isto vrijeme Florrie dobi poeeren kola. Za sve to vrijeme frau Schmidt je neprestano govorila.
A sada da vam spremim malo liptauera. Her doktor je pojeo ve tolike funte moga sira i jo ga se nije zasitio. Jednoga dana morat u da ga zamolim da mi napie uvjerenje za reklamu, metnut u ga u prozor. To je sir koji je podigao moj ugled... Smijui se isprekidano, frau Schmidt je avrljala sve dok Kristin i Florrie nisu otile.
Kad su izile, stajale su na rubu plonika i ekale da im deurni saobraajac  njihov stari poznanik Struthers  da znak za prijelaz. Kristin je, drei, malu Florrie za ruku, obuzdavala nestanu djevojicu.
Ovdje uvijek mora dobro paziti na saobraaj, upozoravala ju je. ta bi tvoja mama kazala da ti se desi kakva nesrea?
Usta punih ostataka kolaa, Fiorrie je smatrala to za odlinu alu.
Najzad stigoe kui i Kristin poe da razmotava predmete koje je bila pokupovala. Poe u salon da stavi u vazu mrkocrvene krizanteme koje je bila donijela i ponovo ju obuze tuga.
Odjednom zazvoni telefon.
Poe da odgovori, smirena lica i malo oputenih usana. Kod aparata ostade moda pet minuta. Oi su joj blistale, bila je uzbuena. S vremena na vrijeme pogledala bi kroz prozor, oekujui nestrpljivo da se Andrew vrati. Zaboravila bi svoju potitenost jer su vijesti koje je ula bile tako dobre, tako radosne, radosne za njih oboje. Bila je sva sretna i uvjerena da nita drugo nije moglo doi u bolji as. Bolje sred
stvo koje je moglo da suzbije otrov zavodljiva uspjeha nije se moglo zamisliti. I to je za njega bila velika prednost, velik korak naprijed. Prie opet udno prozoru.
Kad je doao, nije mogla da se uzdri, da ga saeka, pa mu potra u susret u predsoblje.
Andrew! Imam za tebe jednu vijest od sira Roberta Abbeva... Upravo je telefonirao...
Da? Njegovo lice, koje je imalo skruen izgled, odjednom se razveseli kad je vidio svoju enu.
Da! Telefonirao je lino, htio je da govori s tobom. Ja sam mu kazala tko sam  oh! bio je vrlo ljubazan  oh! ja ti to tako loe saopavam. Dragi  ti e dobiti mjesto u bolnici Victorija.... i to odmah!
Njegove oi su se sve vie arile odsjajem radosti.
Pa... to su dobre vijesti, Kris.
Zar ne, dragi, zar ne? uzviknu ona sva razdragana. Opet e moi da se posveti svom radu  i da se bavi naukom  imat e sve ono to si uzalud traio od Savjeta... Ona mu se baci u zagrljaj mazei se.
On ju pogleda, beskrajno dirnut njenom ljubavlju, njenom tedrom nesebinou. Odjednom ga obrva silan jad.
Kako si ti dobra dua, Kris! A kakva sam  kakva sam je prostaina.
8.
etrnaestog slijedeeg mjeseca, Andrew stupi na dunost u odjeljenju za eksterne bolesnike bolnice za grudne bolesti Victorija. Njegovi su dani bili utorak i etvrtak, a radno vrijeme od tri do pet po podne. To je bilo upravo kao nekad u Aberalawu, osim to su
ovi bolesnici koji su dolazili patili od plunih ili bronhijalnih oboljenja. I, razumije se, oni su se u sebi uveliko ponosili to on nije vie bio neznatan asistent, ve honorani ljekar jedne od najstarijih i najslavnijih londonskih bolnica.
Bolnica Victorija bila je neosporno stara. Smjetena u Battersea, u mrei bijednih uliica u blizini Temze, ona je rijetko kad, ak i ljeti, bila obasjana po kojom zalutalom zrakom sunca, dok su zimi njeni balkoni na koje je trebalo iznositi bolesnike u posteljama, bili ee obavijeni rijenom maglom. Na sumornoj, oronuloj fasadi visio je velik crvenobijeli natpis, koji je oigledno bio suvian:
Bolnica Victorija propada u ruevinama.
Odjeljenje za.eksterne bolesnike u kojemu je Andrew radio bilo je dijelom zaostatak iz osamnaestog vijeka. I zaista, jedan tuak i muar, kojima se sluio doktor Lintel Hodges, honorarni ljekar u tom istom odjeljenju od 1761. do 1793, bili su gordo izloeni u jednoj staklenoj krinji u predvorju. Zidovi, neobloeni ploicama, bili su obojeni nekom naroito mrkom bojom okolade, neravni hodnici, iako marljivo oprani, bili su tako rdavo provjetreni da su vodene kapljice curile po zidovima, a u svim odajama osjeao se onaj zadah pljesnivosti to ga odaje dotrajalost.
Prvog dana Andrewa provede kroz odaje doktor Thoroughgood, dekan honorarnih, stariji, prijatan i uredan gospodin pedesetih godina, prilino ispod srednjeg rasta, s malom prosijedom bradicom, ljubazan u ophoenju kao kakav crkveni uvar. Doktor Thoroughgood imao je svoja odjeljenja u bolnici, a pod postojeim sistemom, koji je bio ostatak starih tradicija  iji je on bio izvrstan znalac  on je bio odgovoran za Andrewa i za drugog, mladeg honorarnog ljekara, doktora Milligana.
Poto obioe bolnicu, dekan povede Andrewa u dugu zajedniku dvoranu u suterenu gdje su svjetiljke ve bile upaljene, iako su jedva bila etiri sata. U kaminu od livenog gvoa gorjela je prijatna vatra, a na zidovima su visili portreti uglednih ljekara bolnice, medu kojima, na poasnom mjestu, iznad kamina, i portret doktora Lintela Hodgesa, koji je u svojoj perici izgledao vrlo dostojanstven. To je bilo savreno znamenje jedne duge i asne prolosti, i ovjek je mogao da primijeti po lakom irenju nosnica doktora Thoroughgooda da on  stari neenja i crkveni uvar  voli ovaj portret kao svoje rodeno dijete.
Tu su, u drutvu i drugih, domaih kolega, pili ukusan aj uz mnogo vruih prenica na maslacu. Andrewu se uinilo da su to sve krasni mladi ljudi. Primjeujui njihovu uslunost prema doktoru Thoroughgoodu i sebi, nije mogao da se ne nasmije, sjetivi se onih ne tako davnih sukoba koje je imao s drugom bezobraznom tenadi u onim estim naporima da svojim bolesnicima osigura prijem u bolnicu.
Do njega je sjedio jedan mlad ovjek, doktor Vallance, koji je bio proveo godinu dana u Sjedinjenim Dravama, studirajui kod brae Mayo. Andrew i on upustie se u razgovor o uvenoj klinici i njenim metodama, i onda se Andrew odjednom zainteresira i upita ga da li je to uo o Stillmanu dok je bio u Americi.
Pa, naravno, ree Vallance. O njemu imaju vrlo lijepo miljenje tamo. On, naravno, nema diplome, ali oni ga viemanje neslubeno priznaju sada. On postie rezultate, u najveem stepenu zadivljujue.
Jeste li vidjeli njegovu kliniku?
Nisam, odmahnu Vallance glavom. Nisam nikad iao do Oregona.
Andrew zastade askom, ne znajui da li da nastavi razgovor. Ja vjerujem da je to jedna veoma znaajna ustanova, ree on najzad. Ja sam sa Stillmanom bio u prepisci izvjestan broj godina  on je prvo meni pisao povodom jednog mog rada koji je bio objavljen u Amerikom urnalu za higijenu. Imao sam u rukama fotografije njegove klinike, kao i druge blie podatke. ovjek prosto ne bi mogao da poeli idealnije mjesto za lijeenje svojih bolesnika: na lijepoj visini, usred borove ume, izdvojeno, s balkonima u staklu, s naroitim sistemom provjetravanja koji omoguava savrenu istou zraka i stalnu temperaturu zimi. Andrew zastade, acnut u svom oduevljenju, jer u tajcu koji nastade svi za stolom mogli su da uju njegove rijei. Kad ovjek pomisli na prilike koje vladaju kod nas u Londonu, to izgleda neostvarljiv ideal.
Doktor Thouroughgood nasmijei se suho i oporo: Nai londonski ljekari uvijek su umijeh da pronadu najbolji nain lijeenja i pod tim londonskim okolnostima, doktore Mansone. Mi moda nemamo egzotine prednosti o kojima ste vi govorili, ali ja se usudujem da primijetim da nae valjane, oprobane metode  iako manje naoite  postiu isto tako zadovoljavajue, a vjerojatno i trajnije rezultate.
Andrew obori pogled i zautje. Osjeti da je bio nesmotren to je kao novajlija medu ovim ljudima tako otvoreno izloio svoje miljenje. Da bi pokazao da nije imao namjeru da ga prekori, doktor Thouroughgood nastavi da pria vrlo ljubazno, promijenivi predmet razgovora. askao je o vjetini metanja pijavica. Historija medicine bila je odavno njegova omiljena razonoda pa je znao mnogo podataka o brijaimakirurzima staroga Londona.
Kad su ustali od stola, on ree ljupko Andrewu:
Ja stvarno imam autentinu opremu pijavica. Mogu vam ih jednom pokazati. Zbilja je sramota to se one vie ne upotrebljavaju. To je bio i jo je odlian nain da se izazove suprotni nadraaj.
Usprkos tom neznatnom lahoru, doktor Thouroughgood se pokaza ljubazan i usluan kolega. On je bio dobar ljekar i gotovo nepogreiv dijagnostiar, a Andrewa je uvijek rado viao u svojim odjeljenjima. Ali u pogledu lijeenja njegov sreden um otro se opirao novotarijama. On nije htio ni da uje za tuberkulin, smatrajui da njegova terapeutika vrijednost nije jo dokazana. Oprezno je zazirao od pneumatoraksa, a njegov postotak indukcija bio je najnii u bolnici. Meutim bio je vrlo izdaan u davanju ribljeg ulja i slada: prepisivao ih je svim svojim bolesnicima.
Andrew zaboravi Thouroughgooda kad se jednom dade na posao. Bilo je vrijeme, govorio je samome sebi, da pone ve jednom ozbiljno raditi, poslije toliko mjeseci ekanja. U njegovu je radu bilo slinosti s onim njegovim nekadanjim zanosom i oduevljenjem.
Njegova prouavanja tuberkuloznih povreda, izazvanih udisanjem praine neizostavno su ga odvela u prouavanje plune tuberkuloze uope. Bio je zamislio nejasno da u vezi s fon Pirquetovim ogledom ispita najranije fizike simptome prvobitne povrede. Nedovoljno hranjena djeca koju su njihove majke dovodile u nadi da e se koristiti poznatom izdanou doktora Thouroughgooda u izdavanje ekstrakta slada, pruala su mu obilje materijala za promatranje.
Pa ipak, ma koliko se on trudio da uvjeri sebe da ga ovaj posao zanima, on ga je radio preko volje. Vie nije bilo u njega onog samoniklog oduevljenja
kojim je nekad prouavao djelovanje udisanja praine. Bio je suvie zaokupljen svojom praksom i imao je suvie ozbiljnih bolesnika, da bi mogao da usredsredi svoju panju i na nejasne simptome kojih moda nije ni bilo. Nitko nije znao bolje od njega koliko vremena treba da bi se jedan bolesnik svestrano ispitao. Meutim, njemu se uvijek urilo. Taj razlog bio je presudan, i on uskoro zauze divno logino stanovite: I on je ovjek, i prema tome, prosto ne moe da se bavi jo i tim naunim radom.
Sirotinja koja mu je dolazila u kliniku nije od njega mnogo zahtijevala. Njegov prethodnik, kako je izgledalo, bio je pomalo grubijan, i dok god bude on dareljivo dijelio lijekove i ponekad napravio kakvu malu alu, njegova popularnost nee doi u pitanje. Slagao se lijepo i sa svojim kolegom doktorom Milliganom i uskoro prihvati njegov nain postupanja s redovnim bolesnicima. Pred poetak pregleda sabrao bi ih sve u gomili ispred svog stola i brzo bi parafirao njihove karte. Dok je krabao Rep. Mis.  ponoviti lijek  nije imao vremena da se sjeti kako se nekad posmijevao toj klasinoj frazi. Bio je ve poodmakao na putu da postane dobar ljekar.
9.
Jednog jutra, est nedjelja po stupanju na dunost u bolnici Victorija, Andrew je sjedio s Kristinom za dorukom, pa otvori jedno pismo koje je nosilo potanski ig Marseillea. askom ga je gledao u nevjerici pa odjednom uzviknu:
Pa to je od Dennvja! Meksiko mu je najzad dozlogrdio! Vraa se, veli, da se smiri jednom  u to u povjerovati kad to vidim svojim oima! Ali, tako mi
boga, to je sjajno  vidjeti se opet s njim! Koliko ima otkako je otiao? Izgleda mi itav vijek. Vraa se preko Kine. Ima li novine, Kris? Pogledaj kad stie Oreta.
Ta neoekivana vijest obradova i nju isto toliko, samo iz sasvim drugog razloga. U Kristini je postojao jak materinski nagon, neka udna kalvinistika ica da titi svoga mua. Ona je oduvijek smatrala da Denny, pa ak donekle i Hope, korisno utjeu na njega. Naroito je sada, kad je izgledalo da se u njemu zbiva neka promjena, bila zabrinuta i na oprezu. Tek to je prispjelo to pismo, ve je u svojoj pameti smiljala kako bi ovu trojicu sastavila zajedno.
Dan prije nego to je Oreta imala da prispije u Tilburv, ona pristupi tom pitanju.
Ne znam, Andrew, ta ti misli... voljela bih idue nedjelje da priredim veeru... da pozovemo samo Dennyja i Hopea.
On je pogleda kao da ga je to pomalo iznenadilo. S obzirom na prikrivenu i neodreenu zategnutost odnosa koja je vladala izmedu njih, bilo mu je udno uti je da govori o goenju. On joj odgovori:
Hope je vjerojatno u Cambridgeu. A Denny i ja mogli bismo da odemo i u kakav restoran. Meutim, kad je vidio izraz njenog lica, odmah popusti. Oh! Pa dobro. Samo neka to bude u nedjelju, to e biti najzgodnije vrijeme za sve.
Slijedee nedjelje dode Denny, lica i vrata zdepastijeg i rumenijeg nego ikad. Izgledao je stariji, manje nabusit, veseliji, ali bio je to ipak onaj isti Denny, a prve rijei kojima ih pozdravi bile su:
Gle, to je neka veleljepna kua... Da ja to nisam pogrijeio adresu? Onda ree ozbiljno, okrenuvi se upola Kristini: A ovaj gospodin u gospodskom ruhu, zaista je doktor Manson, jelda? Eh, da sam to znao, bio bih mu donio jednog kanarinca.
asak zatim, kad posjedae, odbi ponudeno pie.
Ne! Ja sad pijem samo limunadu. Ma kako to udno izgledalo, odluio sam i ja da se najzad opametim. Dosta mi je ve irokog, zvjezdanog neba. Najbolji nain da ovjek zavoli ovu nau jadnu zemljicu, jeste da malo proputuje uzdu i poprijeko inozemstvom.
Andrew ga je gledao s prijateljskim prijekorom u oima.
Zaista, Philipe, trebalo bi da se jednom ve smiri, ree. Ti si, najzad, ve prebacio etrdesetu. ovjek s tvojim talentom...
Denny ga ispod obrva prostrijeli udnim pogledom.
Nemojte da se pravite vanim, gospodine profesore. Mogao bih vam ja jo ovih dana opet da priredim kakav dumbus.
Ree im da ga je posluila srea i da je postavljen za kirurga bolnice grofovije Hartford, s plaom od tri stotine funti godinje i opskrbom. Razumije se on ovo nijesto ne smatra stalnim, ali kako e tamo imati pune ruke posla, nada se da e biti u mogunosti da osvjei svoju kirurku vjetinu. Poslije toga vidjet e na koju e stranu.
Ne znam samo kako su mi povjerili to mjesto, dodade. Mora biti da je posrijedi opet neki sluaj zamjene linosti.
Ne, ree Andrew prilino budalasto, to ti je pribavio tvoj doktorat kirurgije. S takvom prvorazrednom diplomom ovjek moe daleko da dogura.
ta je njemu? uzviknu Denny. Pa on ne lii na onog pustahiju to je sa mnom bacio u zrak onaj kanal.
U taj as doe i Hope. On nije poznavao Dennyja, ali bilo je dovoljno pet minuta vremena pa da se njih dvojica razumiju. im su uli u trpezariju i
sjeli za sto, njih dvojica su se divno slagali i slono su zadirkivali Mansona.
Naravno, Hope, ree Philip snudeno, razmotavajui ubrus, ne nadajte se,ovdje bogzna kakvoj gozbi. Jok! Ja ve odavna poznajem ove nae prijatelje. Poznavao sam gospodina profesora jo prije nego to se ogazdio kao ljekar Zapadne etvrti. Izbacili su ga iz posljednjeg stana zato to je zamorad muio glau.
Jar obino nosim u depu malo slanine, da se pomognem, ree Hope. Tu sam naviku primio od Billy Buttonsa, prilikom posljednje ekspedicije. Ali, na alost, ponestalo mi je jaja. Mamine koke su prestale da nose.
Te su se ale nastavile i u toku veere. Dennvjevo prisustvo kao da je naroito izazivalo Hopeovu lakrdijaku prirodu, ali malopomalo, oni se upustie u ozbiljan razgovor. Denny im ispria poneto o svojim doivljajima po Junoj Americi  znao je nekoliko crnakih pria koje su od srca nasmijale Kristin a Hope ih potanko obavijesti o najnovijim pregnuima Savjeta. Whinney je najzad bio uspio da provede u djelo svoja dugo eljena ispitivanja miinog umora.
Time se ja sada bavim, ree Hope ucviljeno. Ali, hvala milostivom bogu, moja stipendija istie kroz devet mjeseci. Onda u ja poeti neto da radim. Dodijao mi je ve rad na tuim idejama. Ne mogu vie da podnesem starce koji mi stalno zanovijetaju: Koliko ste mlijene kiseline nali ovaj put, gospodine Hope? To posljednje izree tonom raskalaena oponaanja. Ja hou da radim neto za svoj raun. Oh, da barem imam svoj mali laboratorij!
I onda razgovor, kao to se Kristin i nadala, odjednom postade struan, medicinski. Poslije veere  usprkos Dennvjevom neveselom proricanju, oni
smazae par pataka  kad im se unese kava, ona ih zamoli da joj dopuste da ostane. Mada ju je Hope uvjeravao da rijei koje e sada uti nee biti nimalo pogodne za enske ui, ona je sjedila oslonjena laktovima na sto, podnimljena rukama, i sluala ih bez rijei kao da se predala zaboravu, promatrajui pri tom netremice Andrewovo lice.
U prvi mah on je izgledao krut, kao da se uzdrava. Mada se radovao to opet vidi Philipa, imao je utisak kao da njegov stari prijatelj ne haje za njegov uspjeh, omalovaava ga, pa je ak i pomalo zajedljiv prema njemu. Na kraju krajeva, on je prilino postigao, zar ne? A ta je Denny  da, ta je Denny uradio? Kad je opet Hope poeo da ga zadirkuje svojim alama, samo to im nije rekao prilino otro da prestanu ve jednom da se benave na njegov raun.
Meutim sada, kad su dola na red struna pitanja, bio je nesvjesno uvuen u razgovor. elio on to ili ne, bio je sad zahvaen tom dvojicom drugova i njegove su rijei podsjeale na ar nekadanjeg oduevljenja.
Razgovor se vodio o bolnicama, to ga je odjednom podstaklo da izloi svoje miljenje o itavom bolnikom sistemu.
Evo kako ja gledam na tu stvar.  Povue dug dim  to sada nije bila kakva jeftina cigareta, nego cigara iz kutije koju je ponosno izvadio, izazivajui avla u Dennyjevim oima.  itav na sistem je zastario. Pazite, ja ne bih nipoto htio da pomislite da ja ocrnjujem svoju vlastitu bolnicu. Ja sam ushien Victorijom i uvjeravam vas da mi tamo sjajno radimo. Ali u pitanju je sistem. Samo dobra, stara i ravnoduna britanska javnost moe da trpi takav oajan i zastario kaos, kao to su na primjer nai putevi. Victorija propada u ruevinama, bolnica svetog Ivana takoer  polovina londonskih bolnica prosto
 vapiju da se spasu od propasti! A ta mi radimo? Skupljamo dobrovoljne priloge  bakrene novie! Dobivamo po neku funtu od oglasa, koji se lijepe na fasadama naih bolnikih zgrada: Najbolje je Braunovo pivo. Zar to nije krasno! Kroz deset godina, ako nas poslui srea, poet emo sa zidanjem jednog novog krila u Victoriji, ili emo moda podii paviljon za bolniarke  uzgred da kaem, treba samo da vidite gdje te ene spavaju! Ali kakva korist krpiti staru straaru. Kakva je korist od bolnica za grudne bolesti usred jednog bunog i u maglu zavijenog grada kao to je London? To je upravo kao kad bi ovjek iao u ugljenokop da se lijei od zapaljenja plua! A isti vam je sluaj i s veinom drugih bolnica, a ni privatni sanatoriji ne stoje ruta bolje u tom pogledu. Nae su bolnice smjetene usred urnebesnog saobraaja, da im se i temelji ljuljaju od tutnjave podzemne eljeznice, pa se ak i bolesnike postelje drmaju kad god protutnji koji autobus. Kad bih ja i zdrav otiao tamo, svake bi mi veeri trebalo nekoliko grama gardenala da zaspim. Pomislite kako je onda bolesnicima koji lee u tom urnebesu, poslije kakve ozbiljne operacije, ili sa zapaljenjem modane opne, u vatri od etrdeset stupnjeva.
Pa, ima li lijeka tome?, Philip upita, izvivi jednu obrvu na svoj nov, izazivaki nain. Udrueni bolniki savjet, iji bi ti bio glavni direktor?
Okani se budalatina, Denny, odgovori mu Andrew razdraljivo. Lijek je decentralizacija. To to velim nije napabireno iz knjiga, to je rezultat svega to sam vidio i doivio otkad sam u Londonu. Zato nae velike bolnice ne bi bile smjetene u jednom zelenom pojasu van Londona, recimo u jednom krugu udaljenom petnaest milja. Uzmimo, na primjer, jedno mjesto kao to je Benham, u kojemu jo ima zelenila, svjeeg zraka, tiine, a udaljeno je svega
desetak milja. I nemojte misliti da bi tu bilo nt prijevoznih tekoa. Podzemnom eljeznicom  a ., to da ne bude i naroitih bolnikih vlakova?  jednom mirnom i pravom prugom, mogao bi se ovjek odvesti do Benhama za ravno osamnaest minuta. Uzimajui u obzir da naim i najbrim kolima za prvu pomo treba prosjeno etrdeset minuta dok dovezu bolesnika, i to kad je u pitanju hitan sluaj, meni to izgleda napredak. Mogli biste rei da bismo liili pojedine etvrti ljekarske slube ako bismo bolnice udaljili. Dispanzeri ostaju gdje su, a bolnice se sele. I kad je ve rije o tome, pitanje nadlenosti po etvrtima straan je i oajan darmar. Kad sam prvi put doao ovamo, ustanovio sam da odavde, iz Zapadne etvrti, svoje bolesnike mogu jedino da smjestim u bolnicu Istone etvrti. Dolje u Viktoriji isti vam je sluaj: bolesnici nam dolaze sa svih strana  iz Kensingtona, Ealinga, Muswell Hilla. I ne pokuava se da se povuku granice pojedinim rajonima sve se to sruuje u sredite grada. Kaem vam, ljudi, zbrka je to, esto prosto nevjerojatna. A ta se poduzima? Nita, prostonaprosto nita. Mi se i dalje premeemo na stare, otrcane naine, zveckamo limenim kutijicama s dobrovoljnim prilozima, prodajemo otkupne znake po ulicama, moljakamo, putamo studente da za bakrene novie igraju u lakrdijakim haljinama. Jedna se stvar mora priznati novim dravama na kontinentu Evrope  one stvaraju. Gospode boe, da sam na vlasti, ja bih sravnio Victoriju sa zemljom i podigao bih novu bolnicu za grudobolne u Benhamu, s direktnom saobraajnom linijom, i, tako mi boga, postotak izlijeenih bi skoio!
To je bio tek uvod. Razgovor se nastavi sa sve veim arom.
Philip se vrati na svoju staru zamisao: da je besmisleno zahtijevati od jednog ljekara ope prakse da
torbice, kao iz arobnjakog eira, izvlai e glupo tjerati ga da se bavi lijeenjem svih moguih bolesti, sve do onog sretnog trenutka kad e mu, po cijenu od pet zlatnika, pritei u pomo kakav specijalista, samo da bi mu kazao da je ve suvie kasno da bi se ta moglo poduzeti.
Hope izloi, bezobzirno i nemilice, poloaj mladog bakteriologa, pritjenjenog izmedu trgovakih spekulacija i nazadnjatva: s jedne strane ljubazne firme kemijskih proizvoda, koje e mu osigurati lijepu plau, ako se primi da za njih izrauje specijalitete, s druge strane Savjet benastih staraca.
Moete li da zamislite, siktao je Hope, brau Marks u kakvom rasklimanom automobilu, koji ima etiri nezavisna volana i bezbroj motornih sirena. To smo vam mi u S. M. U. R.
Pono je ve bila prola, a oni jo nisu prestajali, i onda su, neoekivano, ugledali pred sobom na stolu kavu i sendvie.
Oh, gospoo Manson! negodovao je Hope utivo, to je bio dokaz da je on, kako Denny ree, dobar mladi u dui. Mi smo vas sigurno strano ugnjavili. Pravo je udo kako ovjek u razgovoru ogladni. Predloit u to Whinneyju kao novo polje istraivanja: uticaj cerebralnog umora na luenje stomane kiseline. Ha, ha, ha! To je bio savren Kljusizam!
Kada se Hope oprostio, uz srdano uvjeravanje da je proveo jedno zaista prijatno vee, Denny ostade jo neko vrijeme, smatrajui to iskljuivim pravom starijeg prijateljstva. Kad je Andrew iziao da bi telefonom pozvao taksi, on je, pravdajui se, uruio Kristini kao dar jedin maleni, ali prekrasan panjolski al.
Profesor e mi za to po svoj prilici odrubiti glavu, ree on. Ali, u svakom sluaju, za vas je. Ne
recite mu nita o tome dok ja ne uhvatim magk Ne dozvoli Kristini da mu izrazi zahvalnost, jer g, nita nije dovodilo u veu nepriliku od emocija takvc vrste. udno kako svi ovi alovi potjeu iz Kine. Oni u stvari i nisu panjolski. Ja sam ovaj nabavio u angaju.
Nastade tiina. uli su Andrewove korake u predsoblju.
Denny ustade. Njegove dobre, estite oi izbjegavale su njen pogled.
Znate, ja se ne bih mnogo alostio zbog njega, nasmijeio se. Ali moramo da pokuamo, je lte, da ga vratimo na onu visinu na kojoj je bio u Drineffyju.
10.
Poetkom uskrnjeg raspusta Andrew dobi pismo od gospoe Thorton u kojem ga je molila da je posjeti u hotelu Browa, da bi pregledao njenu ker. Obavjetavala ga je ukratko da se Sybilino stopalo jo nije zalijeilo, a kako se on pokazao ljubazno zainteresiranim prilikom njihova susreta kod gospode Lawrence, ona bi eljela da uje i njegov savjet. Polaskan tim ukazivanjem potovanja njegovoj linosti, pohita odmah da obavi posjet.
Stanje koje pregledom ustanovi bilo je savreno prosto, ali je zahtijevalo to prije operaciju. On se uspravi i osmjehnuvi se snanoj, bosonogoj Sybil, koja je sjedila na ivici postelje i navlaila dugu crnu arapu, objasni gospodi Thorton:
To je eksostoza. Moglo bi se razviti u mrtvu kost, ako se odmah ne intervenira. Ja vam savjetujem hitnu pperaciju.
To mi je rekao i kolski ljekar, ree mu gospoa Thorton koja nije bila iznenaena njegovim savjetom. Mi smo stvarno na to spremne. Sybil bi mogla da se smjesti u kakav sanatofij ovdje. Ali... pa dobro! Ja imam puno povjerenje u vas, doktore. eljela bih da se vi pobrinete za sve to je potrebno. Kojega mi kirurga savjetujete?
Na to izravno pitanje Andrew se nae u neprilici. Njegov je poziv bio potpuno ljekarski, i on je poznavao mnoge ugledne ljekare, ali nije znao nijednog od londonskih kirurga. Odjednom se sjeti Ivorvja pa ree ljupko:
To bi mogao da svri gospodin Ivory  ako je slobodan.
Gospoa Thorton znala je gospodina Ivoryja po uvenju. Naravno! Nije li to onaj kirurg o kome su prolog mjeseca pisale sve novine povodom njegova leta u Kairo, kad je poao tamo da bi ukazao ljekarsku pomo nekome tko je bio obolio od sunanice. Vrlo poznat ovjek! Ona je smatrala da je Andrewov prijedlog vrlo umjestan  neka se, dakle, on primi lijeenja njezine keri. Njen jedini uslov bio je da se Sybil smjesti u sanatorij gospoice Sherrington: tolike njene prijateljice bile su tamo, pa ona nije mogla ni da pomisli da Sybil ide drugamo.
Andrew ode zatim kui i pozva Ivorvja preko telefona, kolebajui se pri tom kao ovjek koji okolia prije nego se odlui da se nekome priblii. Ali Ivoryjev ton  prijateljski, povjerljiv, oaravajui  umiri ga. Dogovorie se da e narednog dana zajedno pregledati bolesnicu, a Ivory obea da e Idu, iako zna da je sve puno ak do same mansarde, nagovoriti da napravi mjesta, ako to bude potrebno.
Sutradan prije podne, poto se Ivory u prisustvu gospoe Thorton rjeito saglasi sa svim onim to je Manson bio naao  dodavi jo da je hitna operaci
ja prijeko potrebna  Sybil bi prevezena u sanatorij gospoice Sherrington, a dva dana zatim, da bi joj se dalo vremena da se snae, operacija bi izvrena.
I Andrew je bio prisutan. Ivory je zahtijevao da i on prisustvuje operaciji, i to na najiskreniji i najljubazniji nain koji se moe zamisliti.
Operacija nije bila teka  zaista, u svojim drineffvjskim danima, Andrew bi je se bio sam poduhvatio  i Ivory ju je, iakb je izgledao nesklon hitnji, izveo vrlo spretno. U svom bijelom ogrtau on je izgledao snaan i hladnokrvan, odluna muka lika i jakih vilica. Nitko nije bolje od Charlesa Ivorvja odgovarao liku velikog kirurga kakav ivi u mati iroke javnosti. Imao je gipke i poslune ruke kojima pisci jeftinih romana uvijek obdaruju junaka operacione dvorane. Skladnost i uvjerenost njegovih pokreta djelovali su dramatino. Andrew, koji je takoer bio navukao ogrta, promatrao ga je s druge strane stola sa zavidnim uvaavanjem.
Petnaest dana zatim, kad je Sybil ostavila sanatorij, Ivory ga pozva na ruak u Sackville klub. Ruak je bio prijatan. Ivory je bio savreno askalo, lak i zabavan, znao je sve ta se zucka, i to iz prve ruke, i nekako je uvijek umio da svog sagovornika digne na svoju visinu, tako da se i ovaj osjeao kao svjetski ovjek. Visoka trpezarija Sackvillea s tavanicom ukraenom u stilu Braa Adam1 i kristalnim lusterima bila je puna slavnih linosti koja je Ivory nazivao zanimljivim. Andrew se osjeti polaskan tim doivljajem, a to je bez sumnje Ivory i elio.
Morate mi dozvoliti da vas predloim za lana na iduoj sjednici, ree kirurg. U naem klubu nai ete mnogeT svoje prijatelje  Freddija, Paula, mene... da, kad se prui zgoda, i Jackie Lawrence je
XVIII vijek.
lan. To vam je zanimljiv brak  on i njegova ena su savreno dobri prijatelji, ali svatko od njih posebno! Dajem vam asnu rije da u s osobitim zadovoljstvom nastojati da vam osiguram lanstvo. Znate li, dragi moj, da sam imao utisak kao da ste vi malo nepovjerljivi prema meni? To trai od vas vaa kotska opreznost, je 1 tako? Kao to znate, ja ne radim ni u jednoj bolnici. To je stoga to ja pretpostavljam da budem svoj gazda. Osim toga, moj dragi mladi prijatelju, ja sam i suvie zaposlen. Neki od ovih bolnikih djedaka nemaju, van slube, ni jednu privatnu operaciju mjeseno. Ja imam prosjeno deset nedjeljno! U dobar as, uskoro emo imati vijesti od Thortonovih. Vi sve to prepustite meni. To su vam krasni ljudi, neto prvoklasno. Da, kad je ve rije o njima, ne mislite li da bi Svbili trebalo izvaditi krajnike? Jeste li ih pogledali?
Ne... ne, nisam.
Oh, to je trebalo da uinite, dragi prijatelju. Oni su prosto optoeni  beskrajno septino upijanje! Ja sam bio tako slobodan  nadam se da vi nemate nita protiv toga  i kazao sam da bismo ih mogli izvaditi kad vrijeme malo otopli!
Idui kui, Andrew nije mogao a da ne pomisli kako je Ivory krasan ovjek i da zaista treba da bude zahvalan Hamsonu to ga je s njim upoznao. Vanrednim uspjehom operacije porodica Thorton bila je naroito zadovoljna. Zaista, bolje se mjerilo nije moglo poeljeti.
Tri nedjelje, dok je pio aj s Kristinom, Andrew dobi popodnevnom potom pismo od Ivorva.
Dragi moj Mansone,
Gospoa Thorton odrijeila je kesu. Sad sam upravo poslao anestetiaru njegov dib, pa
evo aljem i vama va, zahvalan to ste mi onako sjajno asistirali prilikom operacije. Sybil e vam doi na pregled kad se zavri tromjeseje. Ne zaboravite ono to sam vam govorio o krajnicima. Gospoda Thorton je ushiena. Uvijek srdano va
C. A.
U prilogu se nalazio ek na dvadeset zlatnika.
Andrew je zapanjeno gledao taj listi papira  on nije bio uinio nita da bi pomogao Ivorvju pri operaciji  ali sad ga polako obuze onaj topli osjeaj to ga je novac sad u njemu stvarao. S blaenim osmijehom on prui ek i pismo Kristini.
Bogme lijepo od Ivorvja, zar ne, Kris? Kladio bih se da e prihod ovog mjeseca dostii rekord.
Ali ja te ne razumijem. Na licu joj se ogledala zbunjenost. Da li je to tvoj raun gospodi Thorton?
Ne, ludice, moja, ree on cerei se, to je jedan mali dodatak  samo za vrijeme koje mi je ta operacija oduzela.
Hoe li da kaesfda ti gospodin Ivory ustupa jedan dio svog honorara?
On pocrvenje. Qdjednom postane ratoboran.
Ama, ne! To je apsolutno zabranjeno. Tako neto nije nam ni na kraj pameti. Zar ti ne moe da pojmi da sam ja zasluio ovaj honorar zato to sam asistirao, to sam bio tamo, isto onako kao to je drugi kolega zasluio svoj zato to je dao anesteziju. Ivory je onda sve to lijepo stavio u raun, a kladio bih se da je ovaj put i estoko zapaprio...
Ona ostavi ek na stolu, obeshrabrena i nesretna.
To izgleda velika svota.
A zato ne? zakljui on razgovor u aru uvrije
enog ponosa. Thortonovi su basnoslovno bogati. Za njih to vjerojatno ne znai ni koliko tri i pol ilinga za nekoga od naih pacijenata sa klinike.
Poto on ode, ona je jo dugo, oima punim bolnog saznanja, zurila u ek koji je leao na stolu. Nije znala da se on u poslovnom smislu zdruio s Ivoryjem. I odjednom je obuzee sve njene predanje slutnje. Vee provedeno s Dennyjem i Hopeom postojalo je moda samo u njenoj mati, sudei po tome kako je na njega djelovalo. Kako je on sada volio novac, kako ga je strano volio! Pored te nezasitne strasti za materijalnim uspjehom, njegov rad u Victoriji izgledao mu je beznaajan. Bila je primijetila da i u klinici upotrebljava sad sve vie i vie gotove, unaprijed spremljene lijekove, prepisuje ih svijetu kome nita nije, vara bolesnike i mami ih da mu opet i opet dolaze. Brian izraz ocrta se na njenom licu, sitnom i zgrenom, dok je sjedila tako s ekom Charlesa Ivoryja pred sobom. Suze su joj polako navirale na oi. Ona mora da govori s njim, oh, mora, mora.
Te veeri poslije klinike, prie mu bojaljivo. Andrevv, da li bi htio da uini neto meni za ljubav? Da se u nedjelju izvezemo s autom kuda u okolinu? Ti si mi to obeao jo kad si kupio kola. A zimus, dabome, nismo ni mogli.
On je udno pogleda.
Oh  pa dobro. Neka bude!
Kao sto se nadala, u nedjelju osvanu lijep, proljetni dan. Oko jedanaest sati on je ve obavio sve neophodne posjete i oni krenue, poto prethodno smjestie u kola i jednu izletniku koaricu i pokriva. Poto projurie preko mosta u Hammersmithu i prooe kroz Kongstonprolaz u pravcu Sunneyja, Kristin se u dui razvedri. Uskoro prooe Dorking i okrenuvi desno povezoe se putem koji je vodio u Shere. Uvijek kad god bi zajedno izili van grada, ar
prirode, ivo zelenilo polja, rumen napupljenih brijestova, zlatan prah oputenih resa, jo bljee utilo bokora jagorevine pod jednim nagibom, proimao je cijelo njeno bie, opijao je.
Nemoj voziti tako brzo, dragi, apnula mu je glasom umilnijim nego ikad posljednjih nedjelja. Ovdje je tako divno. On kao da je bio naumio da prestigne svaka kola pred sobom.
Oko jednog sata stigoe u Shere. Selo, sa svojih nekoliko koliba s crvenim krovovima i potokom koji je tiho evrdao kroz korito proarano potonicama, bilo je jo uznemireno navalom ljetnih izletnika. Odvezoe se pod umovit brijeg s druge strane sela i ostavie kola u blizini jedne staze u ugaenoj travi. Na jednoj maloj istini rairie prostira, a raspjevane ptice bile su im jedino drutvo u toj divnoj usamljenosti.
Jeli su sendvie i pili kavu iz termosboce, obasjani toplim suncem. Oko njih, pod jokovinom, rasla je jagorevina u obilju. Kristin je udjela da je to vie nabere. Andrew je leao poluzatvorenih oiju, a glava mu je poivala u njenoj blizini. Slatko spokojstvo obuze njenu sumornu, ojaenu duu. Kad bi njihov zajedniki ivot mogao uvijek da bude takav!
Njegov dremovan pogled zaustavi se askom na kolima, i on iznenada ree:
Nisu tako loa ova naa stara kolica, zar ne, Kris? Bar s obzirom na cijenu koju smo platili. Ali morat emo da kupimo jedna nova na izlobi.
Ona uzdrhta. Taj nov primjer njegove stalne razmetljivosti opet je uznemiri.
Ali ova smo kola tek nedavno nabavili. Meni se ini da su ona kakva se samd mogu poeljeti.
Hm! Spora su nekako. Jesi li primijetila kako je onaj Buick grabio ispred nas? elio bih da imam jednu brzu limuzinu.
Ali zato?
A zato ne? Naa sredstva nam to dozvoljavaju. Ide nam dobro, Kris. Nego ta! Upali cigaretu i pogleda je samozadovoljno. Ako sluajno nisi znala, moja mala uiteljice iz Drineffvja, mi se brzo bogatimo.
Ona mu ne uzvrati osmijeh. Osjeti kako joj tijelom, dotada spokojnim i toplim pod sunanim zrakama, odjednom prode jeza. Ubra rukovet trave i poe je budalasto uplitati u rese prostirke. Onda ree polako:
Dragi, zar je zaista potrebno da budemo bogati? to se mene tie, ja mislim da nije. emu taj stalan razgovor o novcu? I onda kad smo jedva ita imali bili smo  oh, bili smo zanosno sretni. Tada nismo nikad govorili o novcu. A sad mi ni o emu drugom ne govorimo.
On se opet s visine nasmija.
Poslije godina gacanja po blatu, jedenja kobasica i usoljenih haringi, pseeg poniavanja od strane kojekakvih budala u odborima, lijeenja rudarskih ena u prljavim sobicama, namjeravam bar za promjenu da uljepam malo na udes. Ima li ta protiv toga?
Nemoj, srce, d okree na alu. Ti nisi nikad tako govorio. Oh! Ne uvia li da i ti postaje rtva istog onog sistema koji si toliko osuivao, koji ti je bio tako mrzak. Njeno uznemireno lice izgledalo je jadno. Zar se ne sjea kako si govorio da je ivot borba protiv neeg nepoznatog, juri na neku planinu  kao da treba osvojiti neki grad koji se u tvojim slutnjama nalazio gore, ali ga ti nisi jo vidio...
On promrmlja smueno:
Oh, ja sam onda bio mlad i budalast. Sve su to bila romantiarska naklapanja. Pogledaj oko sebe pa e vidjeti da svak radi to isto  svatko, brate, gleda
da ujagmi to vie! A ta bi drugo i radio! To je jedino to se moe.
Ona polako udahnu. Osjeala je da joj valja progovoriti sad ili nikad.
Dragi, to nije jedino to se moe. Molim te, sasluaj me. Molim te! Ja sam tako nesretna zbog te zbog te promjene u tebi. I Denny je to primijetio. To nas udaljuje jedno od drugoga. Ti nisi vie onaj Andrew Manson za koga sam se ja udala. Oh, kad bi ti opet bio onaj isti...
Pa ta sam ja to skrivio? negodovao je on razdraeno. Bijem li te? Opijam li se? Jesam li koga ubio? Navedi mi jedan primjer mojih zloina.
Sva oajna, ona mu odgovori:
Ne radi se ni o emu odreenom, dragi. Radi se o tvom opem stavu. Uzmimo, na primjer, onaj Ivoryjev ek. Povrno uzevi to moda izgleda malenkost, ali ako se dublje zagleda, onda je to neto jadno, lakomo i neasno.
On se trgnu i prostrijeli je uvrijedenim pOgledom.
Za ime boje, zato sad opet poinje s tim! Kakvo je zlo u tome to sam primio taj novac?
Zar ti to ne uvida? Sva nagomilanost uzbudenja prolih mjeseci obrva je sada, potisnuvi sve njene razloge, i ona briznu u pla Za ime boje, dragi, nemoj se prodavati! uzviknu, oblivena suzama.
On bijesno kripnu zubima i ree joj sporim ali odsjenim glasom:
Upozoravam te posljednji put da ne pravi vie od sebe neurotinu ludu. Zar ne moe jednom da pokua da mi pomogne u emu, umjesto da me sputava i da mi para ui svakog bojeg minuta u danu!
Ja ti nisam nikad parala ui. Grcala je. Ja sam eljela i ranije da ti o tome govorim, ali, eto, nisam.
I nemoj! On se razgoropadi i poe da vie. uje li me. Nemoj! Ti pati od nekog kompleksa. Govori mi kao da sam ja najgora hulja. Ja samo elim da se probijem do uspjeha. A ako mi treba novaca, pa to je samo jedno sredstvo kojim hou da stignem do cilja. Svijet o nama sudi po onome to smo i ta imamo. Ako je ovjek kakav ubogi davo, onda mu se nareuje. E, pa meni je toga ve dosta. Ubudue hou da ja nareujem. Jesi li me sada razumjela? Dakle, upamti, ni rijei vie o tim glupostima.
Dobro, dobro, ree mu ona plaui. Neu ti vie govoriti. Ali kaem ti  jednoga dana bilo bi ti ao.
Izlet je bio upropaten, naroito za nju. Mada je bila obrisala oi i nabrala veliku kitu jagorevine, mada prevedoe jo jedan sat na sunanoj padini brijega, pa se na povratku zaustavie da popiju aj kod gospe Lavender, mada su, bilo bi se reklo, prijateljski razgovarali, sav ushit toga dana bio je mrtav. Njeno lice, dok su se vozili kroz rani suton, bilo je blijedo i ukoeno.
Njegov se gnjev postepeno pretvori u uvrijeenost ponosa. Zato da mu Kris, mimo cijelog svijeta, sad predbacuje neto! Druge ene, i to jo kako ljupke, bile su oarane njegovim brzim uspjehom!
Nekoliko dana zatim potrai ga preko telefona Frances Lawrence. Ona je bila provela zimu na Jamaici  u toku posljednja dva mjeseca bio je dobio nekoliko pisama iz hotela Mvrtle Bank  ali sada kada se vratila, zraei od sunca koje je tamo bila upila u sebe, udjela je da se opet sastane sa svojim prijateljima. Ree veselo da eli da ga vidi prije nego to ona izgubi opaljenost koe.
On joj ode na aj... Kao to je i zamiljao bila je divno preplanula. Svojim lijepim rukama i Ijupkim, sitnim licem liila je pomalo na fauna. Zadovoljstvo
to je opet vidi bio je pojaano izrazom dobrodolice koju joj je itao u oima, u onim oima koje su gledale ravnodunim pogledom drugi svijet, a koje su se njemu tako prijateljski osmjehivale.
Razgovarali su kao stari prijatelji. Ona mu je priala o svom putu, o koraljnim vrtovima, o ribama koje se vide kroz stakleno dno amca, o rajskom podneblju. Za uzvrat, on joj je priao o svom napretku. Moda su njegove rijei izraavale njegovu pravu misao, jer mu ona odgovori namjerno:
Vi ste uasno ozbiljni i dozlaboga skueni. Eto, vidite ta biva s vama kad sam ja odsutna! Vjerujte mi, to dolazi otuda to suvie radite. Pa zar vi ba morate da odravate i onu kliniku? to se mene tie, ja mislim da je ve krajnje vrijeme da uzmete kakvu sobu tu negdje u Zapadnom kraju  recimo u ulici Wimpole ili Welbeck, na primjer  i da tamo otvorite ordinaciju.
U taj as ude njen mu, visok, bezbrian, otmjen. Klimnu glavom u znak pozdrava Andrewu, koga je sada ve prilino dobro poznavao  jednom ili dvaput igrali su zajedno partiju brida u klubu Sackvville  pa je sad izvolio da primi alicu aja.
Mada se veselo branio da on nipoto ne eli da ih uznemiruje, njegov dolazak ipak prekide njihov ozbiljan razgovor, pa sad poee da raspravljaju, dosta veselo, o najnovijim pronalascima RumboldBlane.
Ali pola sata kasnije, dok se vozio u Chesborough Terrace, misao koju mu je bila naturila gospoa Lawrence vrsto je bila zaokupila Andrewa. Zato da ne uzme jednu ordinaciju u Ulici Welbeck? as je zacijelo kucnuo. Nee se odrei svoje ordinacije u Paddingtonu  klinika je bila i suvie unosna da bi je tako lako pustio. Lako bi mogao da zdrui oboje Chesborough Terrace i ordinaciju u Zapadnoj etvrti
 i da se poslui boljom adresom u svojoj prepisci, da je otisne u zaglavlju svog listovnog papira i svojih recepata.
Ta je misao svjetlucala u njemu, gonila ga a se lati jo veih osvajanja. Kako je Frances dobar drug, pomae mu kao i gospoica Everett, a beskrajno je zavodljivija, draesnija! Pa ipak, on je bio u odlinirh odnosima s njenim muem. Mogao je otvoreno da mu pogleda u oi, i nije morao da se potajno ulja oko njegove kue kao kakav podli zavodnik. Oh, prijateljstvo je divna stvar!
Ne rekavi o tome Kristini ni rijei, poe da trai u Zapadnoj etvrti podesnu odaju za ordinaciju. I kad je nakon mjesec dana nade, uini mu naroito zadovoljstvo da joj jednog dana, toboe ravnoduno, dobaci preko jutarnjih novina:
Uzgred da ti kaem  moda e te to zanimati unajmio sam sobu u Ulici Welbeck. Tamo u primati svoje pacijente.
11.
Kabinet u Ulici Welbeck broj 57a predstavljao je za Andrewa jo jedan sjajan uspjeh: Eto me, tu sam najzad! klicao je on u sebi razdragano. Odaja nije bila naroito prostrana, bila je dobro osvijetljena irokim prozorom i imala je tu dragocjenu prednost to se nalazila u prizemlju, jer pacijenti, veinom, nisu voljeli da se penju stepenicama. Osim toga, iako je on dijelio ekaonicu s jo nekolicinom kolega, ije su otmjene tablice blistale na glavnom ulazu pored njegove, kabinet je pripadao iskljuivo njemu.
Na dan 19. aprila ugovor o najmu bi potpisan, i Hamson otprati Andrewa kad je ovaj poao da primi
kljueve. Freddie se pokaza neobino korisnim u svim pripremnim poslovima, a izmeu ostalog, nae mu i jednu valjanu sestrupomonicu, prijateljicu svoje ene koja je bila u njegovoj slubi u Ulici kraljice Ane. Sestra Sharp nije bila ljepotica. Bila je sredovjena ena s jetkim izrazom zlostavljanog stvora, ali neosporno sposobna. Freddie mu ukratko, obrazloi svoj izbor:
Lijepa pomonica  to ti je napast gospodnja, dragi moj. Druba je druba, a sluba je sluba. U ovom sluaju ovjek ne moe da ima oboje. Nitko od nas ne radi ovdje iz zabave. Kao promuuran ovjek ti e to razumjeti. U stvari, meni se sve ini da emo se nas dvojica prilino lijepo uortaiti, kad smo, tono rije, komije.
Dok su Freddie i on stajali i razmatrali pitanje uredivanja kabineta, neoekivano se pojavi gospoa Lawrence. Bila je u prolazu pa je veselo navratila da vidi ta je Andrew izabrao. Umjela je na divan nain da svojim dolascima da, toboe sluajan izgled, da nikad ne izgleda nametljiva. Toga dana je u crnom kostimu i prekrasnom krznu oko vrata izgledala naroito draesna. Nije se dugo zadrala, ali njene zamisli i prijedlozi u pogledu ukraavanja sobe, imali su daleko istananiji ukus nego grube nakane njih dvojice. Kad ih je ova mlada i ivahna ena ostavila, soba im odjednom postade pusta. Freddie dobaci:
Ako itko  ti ima davolsku sreu. Ona je lijepo pare. Cerio se zavidljivo. Kako je ono rekao Gladstone 1890  da je najsigurniji nain da ovjek napravi karijeru. ..
Ne znam na ta cilja.
Ipak, kad je odaja bila ureena, morao je da se saglasi s Freddijem, kao i sa Frances, koja je dola da vidi ostvarenje svojih prijedloga, da je sve upravo kako treba  moderno, ali i u profesionalnom smislu
uzorno. U ovakvom dekoru naplatiti tri zlatnika za pregled izgledalo je savreno umjesno i opravdano.
U poetku nije imao mnogo pacijenata. Ali pomou utivih pisama koje je upuivao svakom ljekaru koji mu je slao bolesnike u bolnicu za grudobolne  pisma koja su se, naravno, odnosila na ove bolesnike i simptome njihove bolesti  bio je ispleo jednu mreu koja se prostirala po itavom Londonu i koja je poela da dovodi bolesnike pred njegova vrata. Ubrzo on postade vrlo zaposlen gospodin: jurio je u svojoj novoj brzoj limuzini izmeu Chesborough Terrace i Victorije, izmeu Victorije i Ulice Welbeck, ne raunajui jo i brojne posjete bolesnicima i prepunu kliniku, u kojoj je esto radio do deset sati u noi.
Vino uspjeha davalo mu je snage za sve, strujalo mu je ilama kao kakav ivotni napitak. Nalazio je vremena da trkne do Rogersa i narui jo tri para odijela, pa onda jednom majstoru u Ulici Jermyn, to mu ga je bio preporuio Hamson. Njegov ugled u bolnici je rastao. Istina, imab je manje vremena za svoje bolesnike u bolnici, ali uvjeravao je sebe da ono to rtvuje u vremenu nadoknauje iskustvom i umjenou. ak i prema prijateljima bio je postao pri       jek i nagao u rijei, ali zahvaljujui uvijek ljupkom      j osmijehu, to mu je ak nekako i pristajalo: Dragi      ! moj, ja moram da kidam, prosto sam pao s nogu.
Jednoga petka, pet nedjelja poto se smjestio u Ulici Welbeck, dode mu jedna starija gospoda radi pregleda grla. Imala je prost, obian laringitis, ali bi  la je to neka kooperna mala osoba i eljela je da uje miljenje jo jednog ljekara. Malo povrijeen u svom samoljublju, Andrew se askom zamisli kome da je uputi. Bilo je smijeno i pomisliti da bi jedan sir Abbey htio da trati svoje vrijeme zbog nje. Odjednom mu se lice razvedri, sjeti se Hamsona, ija je or
dinacija bila odmah iza ugla. Freddie je u posljednje vrijeme bio veoma ljubazan prema njemu. Pa mogao bi i on isto tako lijepo da drpi tri zlatnika kao i koji mu drago nezahvalan neznanac. Andrew tu gospodu sa zabiljekom uputi Freddiju.
Tri etvrt sata zatim ona se vrati, sasvim drukije raspoloena, umirena, puna izvinjenja, zadovoljna sobom, Freddijem, a najvie  doktorom Mansonom.
Oprostite, doktore, to vam opet dolazim. elim samo da vam zahvalim to ste se pomuili oko mene. Bila sam kod doktora Hamsona i on mi je, od rijei do rijei, potvrdio sve to ste vi rekli. Jo mi je rekao da nema boljeg lijeka od ovog koji ste mi vi prepisali. U junu, dodoe na red krajnici Svbile Thorton. Oni su bili do izvjesnog stepena poveani, a nedavno je u urnalu bila izraena bojazan da bi oteenost krajnika mogla imati neke veze s etiologijom reumatizma. Ivory obavi vadettje s krajnjom opreznou.
Ja pretpostavljam da radim polako kad su u pitanju ova limfna tkiva, ree on Andrewu dok je prao ruke. Dabome, mogli ste vidjeti kolege koji to odjednom iupaju, ali ja tako ne radim.
Kad je Andrew primio svoj ek od Ivoryja  opet putem pote  Freddie je bio s njim. Oni su esto navraali jedan drugome u ordinaciju. Hamson je, kao uzvrat za onaj sluaj laringitisa, spretno dobacio loptu Andrewu, uputivi mu jedan lijep sluaj eluane groznice. Doista, do sada se ve nekoliko pacijenata proetalo, sa zabiljekom u ruci, izmedu Ulice Welbeck i Ulice kraljice Ane, i obrnuto.
Zna, Mansone, primijeti Freddie drago mi je to si se oslobodio one tvoje psee, nepomirljive naravi. Pa jo i sada, vjeruj mi  zakilji mu preko njegova ramena da bi proitao ek  ti jo ne umije da iscijedi sav sok iz narane. Dri se ti mene, mome, pa e ti voe biti jo sonije.
Andrew je bio prinuen da se nasmije.
Te veeri, dok se vozio kui, bio je neobino prijatno raspoloen. Naavi se bez cigareta, zaustavi kola i jurnu u neku prodavnicu duhana u Oksfordskoj ulici. Izaavi iz nje ugleda odjednom neku enu kako zuri u izlog oblinje trgovine. Bila je to Blodwen Page.
Mada je odmah prepozna, ona se jadno razlikovala od kooperne gazdarice iz Bryngowera. Bila je smrala, zaputena, s izrazom potitenosti. On je oslovi:
Pa to ste vi, gospodo Page, ree on, priavi joj. To jest, oprostite, sada gospoa Rees, je lda? Zar me se ne sjeate? Doktor Manson. Ona primijeti njegov gizdav izgled, izgled ovjeka kome ide dobro. Uzdahnu:
Sjeam vas se, doktore. Nadam se da ste vrlo dobro. Onda se, kao uplaena od dueg zadravanja okrenu na onu stranu gdje je, nekoliko metara dalje na ploniku, nestrpljivo ekao elav dugajlija pa ree bojaljivo: A sada zbogom, doktore. Tamo me eka mu.
Andrew primijeti njenu uurbanost, vidje Reesove tanke usne koje kao da su se prijekorno micale: ta ti misli da u ja ovdje ekati do sutra dok je ona pokorno oborila glavu. askom osjeti na sebi hladan pogled direktora banke. I onda ono dvoje podoe, nestadoe u gomili.
Andrew nije mogao da potisne tu sliku iz svoje svijesti.
Stigavi u Chesborough Terrace i uavi u mali salon, zatekne Kristin gdje plete. Na zvuk njegovih kola ona se trgnu. Malo zatim ve ga je ekao aj. On joj uputi brz ispitivaki pogled. Htio je da joj ispria o svom susretu s gospoom Page, pa odjednom zaelje da se izmiri s njom, da okona sve njiho
ve razmirice. Ali kad mu prui alicu aja, prije nego to je dospio da progovori, ona ree tiho:
Po podne te je opet telefonom traila gospoa Lawrence. Nije ostavila nikakvu poruku.
Oh! On pocrvenje. A ta ima da znai to, opet?
Ovo je etvrti put u ovoj nedjelji.
Pa, ta?
Nita. Ja nisam nita rekla.
Nisi, ali kako samo izgleda. Mogu li ja da sprijeim nekoga da me ne trai preko telefona?
Ona zanijemi, oiju oborenih na svoje pletivo. Da je znao kakva je bura vitlala u tim malim grudima, on se ne bi bio razgoropadio.
Sluajui te, ovjek bi pomislio da ivim u bigamiji. Ta je ena savreno estita gospoa. Pa, njen je mu jedan od mojih najboljih prijatelja. To je krasan svijet. Ta gospoda nije takva kukumavka kao... Oh, do avola!
Ispi naglo ostatak aja i ustade. Ali, istog asa kad izide iz sobe bi mu ao. Skloni se u kliniku, upali cigaretu, i sav ojaden stade da razmilja kako stvari izmeu njega i Kristin idu sa zla na gore. Ali on nije elio da se odnosi izmeu njih pogoraju. Jaz koji je izmedu njih nastajao alostio ga je i ljutio jer je to bio jedini mraan oblak na vedrom nebu njegova uspjeha.
Kristin i on bili su idealno sretni u svom branom ivotu. Neoekivan susret s gospodom Page bio je izazvao u njegovu srcu mnoge njene uspomene na njegovu ljubav u Drineffvju. Ona nije vie bila za njega idol, kao nekad, ali  oh, boe moj!  on je jo uvijek voli. Moda ju je nedavno, jedan ili dva puta, uvrijedio. Stojei tako u svojoj klinici i razmiljajui, odjednom osjeti udnju da se izmiri s njom, da joj ugodi, da je umiri. Odjednom mu se pogled razvedri.
Pogleda na sat i vidje da ima upravo jo pola sata vremena pa e moi da stigne u Laurierovu radnju prije nego to se ona zatvori. Zaas je bio u svojim kolima, na putu da se posavjetuje s gospoicom Cramb.
im je gospodici Cramb saopio ta eli, ona mu se odmah sasvim predano stavi na raspoloenje. Upustie se u ozbiljan razgovor, a zatim se uputie u odjeljenje za krzna, gdje su doktoru Mansonu bile pokazane razne vrste koa. Gospodica Cramb ih je gladila znalakom rukom, ukazujui mu na sjaj, na srebrnaste odsjeve, na sve ono to treba zahtijevati od te vrste krzna. Jednom ili dva puta ona utivo ospori njegovo miljenje i sasvim ozbiljno mu objasni ta se smatra i ta se ne smatra kakvoom! On najzad izabere ono to mu je ona bila svesrdno preporuila. Ona se onda udalji da potrai gospodina Wincha i uskoro se vrati, da bi mu, ozarena, saopila:
Gospodin Winch kae da e vam ih dati po cijeni koju smo mi platili fabrici. Rijei na veliko ili fabrika cijena nisu jo nikada bile okruile usne jedne Laurierove prodavaice. To znai pedeset i pet funti. Vjerujte mi, doktore, da je to prava njihova vrijednost. To su prekrasna krzna, zaista prekrasna. Vaa e se gospoa ponositi njima.
Sutradan, u subotu, u jedanaest sati Andrew donese iz radnje tamnozelenu kutiju, na ijem je poklopcu bio otisnut originalan umjetniki ig kue Laurier i ue u salon.
Kristin! pozva ju. Doi askom!
Bila je gore u spavaoj sobi gdje je pomagala gospoi Bennett oko spremanja postelja, ali sie odmah, malo zadihana, iznenaena njegovim pozivom.
Pogledaj, mila! Sada je bio kucnuo as, on se ueprtlja, pa mu ponestade daha. Kupio sam ti ovo.
Ti zna  ja znam da u posljednje vrijeme sve nije ilo kako treba. Ali... ali ovo treba da ti pokae... Zamuca kao ai i prui joj kutiju.
Bila je vrlo blijeda dok ju je otvarala. Drijeei uzice, osjeti da joj prsti podrhtavaju. Onda joj se ote kratak, zadivljen uzvik:
Kakvo krasno, prekrasno krzno!
U kutiji, u mekom svilenom papiru, leala su dva krzna od srebrne lisice, dva divna krzna spojena u jedno, kao to je to bilo u modi. On ih brzo izvadi. Gladefli ih, kao to je to uinila gospoica Cramb, ree joj uzbudeno:
Svidaju li ti se, Kris? Hajde, probaj ih. Dobri polubek mi je pomogao u izboru. Apsolutno prvoklasan kvalitet. Bolji se ne moe zamisliti. Stvar koja vrijedi. Pogledaj ovaj sjaj  pa ti srebrnasti odsjevi na leima  to treba vidjeti!
Suze joj potekoe niz obraze. Okrenu mu se mahnito.
Ti me zaista voli je li, dragi? To je sve to ja elim na svijetu.
Uvjerena tako u njegovu ljubav, najzad uze da proba krzna. On nije mogao da joj se nadivi. elio je da upotpuni izmirenje pa ree nasmijano:
Sluaj, Kris. Mogli bismo to i da proslavimo malo. Ruat emo izvan kue.
Dobip, dragi, ree ona malne upitno: Samo samo danas sam spremila za ruak pastirsku patetu koju ti tako voli.
Ne, ne! Njegov osmijeh ve mjesecima nije bilo tako veseo. Nemoj biti uvijek stara pepeljuga. U jedan sat. Sastanak s lijepim crnomanjastim gospodinom u Hotelu Plaza. Nije potrebno da nosi crveni karanfil. On e te poznati po krznu.
Cijelo prijepodne bio je u vedrom raspoloenju. Ba je bio budala  da zanemaruje Kristin! Sve ene
vole da im se ukazuje panja, da se malo izvode, da se maze. Hotel Plaza upravo je odlino mjesto  cio London, ili bar najvei broj onih koji neto znae, mogu se tu vidjeti izmeu jednog ili tri sata po podne.
Kristin zakasni, stvar malo neobina, i on se pomalo vrpoljio sjedei u tijesnom predvorju, gledajui kroz staklenu pregradu kako se najbolji stolovi brzo zauzimaju. Bio je naruio ve drugi martini. Bilo je dvadeset minuta iza jednog sata kad je ona uubrano ula, zaprepaena grajom, svjetinom, poslugom i injenicom da je ve pola sata odstajala u nekom pogrenom predvorju.
Vrlo mi je ao, dragi, ree ona zadihano. Ja sam pitala: ekala sam i ekala, pa sam onda vidjela da je to predvorje restorana.
Dodijelie im rav sto, pritijenjen izmedu jednog stuba i odjeljenja za posluivanje. Dvorana je bila glupo prenatrpana, stolovi tako zbijeni da je izgledalo kao da gosti sjede jedno drugome na krilu. Konobari su promicali kao akrobati. Sparina je bila tropska. agor se dizao i padao kao klicanje na kakvoj nogometnoj utakmici.
Ele, Kris, da vidimo: ta bi ti eljela? upita je Andrew odluno.
Porui ti, dragi, odgovori ona poluglasno, smueno.
On porui, bogat, raskoan ruak: kavijar, juhu princ od Velsa, punjeno pile, paroge, jagode i bocu vina Liebfraumilch 1929.
O ovome nismo mnogo znali dok smo bili u Drineffvju? Smijao se, rijeen da bude veseo. Nema nita ljepeg nego kad se ovjek dobro poasti, je li tako, draga moja?
Ona se valjano trudila da bude na njegovoj visini. Hvalila je kavijar, junaki se ogledala s prezai
njenom juhom. Pretvarala se kao da je zanima kad joj pokaza Glena Roscoa, filmskog junaka, Mavis York, neku Amerikanku koja se proula sa svojih est mueva, kao i jo neke druge kozmopolitske veliine. Ljudi su izgledali vie istimareni i namazane kose, a svaka je ena bila plavokosa, odjevena u crno, otmjena, nalickana i nemarno ravnoduna.
Kristin osjeti odjednom laku vrtoglavicu. Poe da gubi prisebnost duha. Njeno je ponaanje obino bilo prirodno i neusiljeno, ali odskora su joj ivci bili prenapeti. Bila je postala svjesna neskladne oprenosti izmeu skupocjenog krzna na sebi i svoje jeftine haljine. Osjeti kako ene pilje u nju. Bila je svjesna da joj ondje nije mjesto, kao ni tratinici meu orhidejama u staklenoj bati.
ta ti je? upita je on odjednom. Zar se ovdje ne osjea prijatno?
Oh, prijatno mi je, naravno, odgovori ona, trudei se nemono da se nasmijei, ali usnice kao da su joj se bile sledile. Jedva je mogla da okusi, da proguta zalogaj punjenog pileta, izdano prelivenog umakom.
Pa ti ne slua ni jedne rijei od svega to ti ja govorim, prekori je on otro. Nisi ni srknula vino. ta ti je? Kad ovjek jednom izvede enu...
Mogu li da dobijem malo vode? upita ona slabim glasom. Samo to nije zaplakala. Ona nije stvorena za takvo mjesto. Kosa joj nije obojena, lice joj nije nalickano, pa, nije ni udo to sad ve i konobari zijaju u nju. Sva zbunjena uze jedan struk paroge, ali pri tom joj se otkinu vrh i, pun masnog umaka, pade joj na krzno.
Plavojka za susjednim stolom okrenu se svome prijatelju s veselim osmijehom. Andrew primijeti taj osmijeh pa die ruke od veselog razgovora. Ruak se zavri u turobnoj utnji.
Jo turobnije uputie se kui. On poe zatim uurbano svojim bolesnicima. Jaz izmeu njih bio je jo iri. Jad i emer pritiskivali su Kristinino srce. Ona poe da gubi vjeru u sebe, da se pita da li je ona doista ena kakva Andrewu treba. Te noi obavi ruke oko njegova vrata i ponovno mu zahvali na daru i izlasku.
Drago mi je to ti je prijatno, ree joj on suho i ode u svoju sobu.
12.
U to vrijeme bilo se desilo neto to je, bar privremeno, odvratilo Andrewevu panju od njegovih domaih nevolja. Bio je proitao u Tribune vijest da je gospodin Richard Stillman, uveni zdravstveni strunjak iz Portlanda, S. A. D., prispio parobrodom Imperial i odsjeo u hotelu Brooks.
Nekad bi on bio uzbueno odjurio Kristini, s novinama u ruci i uzviknuo: Gle, Kris! Doputovao je Richard Stillman. Sjea li se? Ja sam s njim bio u prepisci toliko mjeseci. Ne znam da Li e htjeti da me primi, ali tako mi boga, volio bih da se sastanem s njim.
Ali sada se bio odvikao od toga da tri Kristini. Zato se zamisli nad novinama kao zreo ovjek, sretan to sad moe da se upozna sa Stillmanom ne vie kao neki neznatan ljekarski pomonik, ve kao ugledan ljekar iz Ulice Welbeck, zapadna londonska etvrt. U pismu koje briljivo otkuca na pisaoj maini, podsjeti Amerikanca na sebe i pozva ga da ruaju zajedno u srijedu u Hotelu Plaza.
Sutradan prije podne, Stillman ga potrai preko
telefona. Njegov glas bio je odmjeren, prijateljski, pouzdan.
Radujem se to govorim s vama, doktore Mansone. Bit e mi vrlo drago da ruamo zajedno, samo nemojte da to bude u Plazi. To mi je mjesto ve postalo mrsko. Zato ne biste radije doli ovamo k meni?
Andrew zatee Stillmana u salonu njegovih odaja u Brooksu, mirnom ali otmjenom hotelu, za kojim je Plaza, sa svojim krkljancem, mnogo zaostajala. Dan je bio vreo, Andrew je cijelo prijepodne trkarao kojekuda i kad ugleda svpg domaina, bi mu u prvi mah krivo to se odazvao pozivu. Amerikanac je bio ovjek pedesetih godina, nesrazmjerno velike glave i zaturene vilice. Boja lica mu je kao u djeaka, rumena i bijela, a rijetka mu i svijetla kosa bila je oeljana s razdjeljkom na sredini. Tek kad ugleda bistar i pouzdan pogled ledenoplavih oiju svog domaina, Andrew shvati zanosnu silu koja se krila u tom slabakom tijelu.
Nadam se da vam nije neugodno to ste doli ovamo, ree Stillman odmjerenim glasom ovjeka kome su mnogi rado prilazili. Poznato mi je da svijet misli da mi Amerikanci naroito volimo Plazu, doda nasmijeivi se pri tom prostosrdano. To je sastajalite bjelosvjetskih parazita. Zastade askom. A sad, kad imam zadovoljstvo da vas vidim, dozvolite mi da vam srdano estitam na vaem sjajnom radu o udisanju silicija. Niste mi zamjerili to sam vam ukazao na serecit? ime se bavite u posljednje vrijeme?
Sioe u trpezariju, gdje se sam ef mnogobrojnih konobara zaposli oko Stillmana.
Dakle, ta biste vi? Ja u sok od narane, ree Stillman ivo, pa i ne gledajui na dug francuski je
lovnik, dodade: I dva ovja kotleta s grakom. Onda kavu.
Andrew narui ruak pa se s veim potovanjem okrenu svom prijatelju. ovjek nije mogao da bude due vremena u Stillmanovu drutvu, a da ne prizna primamljivu dra njegove linosti. Njegova historija, koju je Andrew u glavnim crtama poznavao, bila je sama po sebi jedinstvena.
Richard Stillman bio je porijeklom dijete jedne stare porodice u Massachusettsu, koja je ve kroz nekoliko narataja davala pravnike u Bostonu, ali, usprkos ovoj tradiciji, pokazivao je jaku elju da se posveti Ijekarskom pozivu, i kad mu je bilo osamnaest godina, uspio je najzad da od svog oca dobije dozvolu da zapone studije u Harvardu. Dvije godine bavio se medicinskim studijama, na tom univerzitetu, a onda mu otac naglo umre, ostavivi Richarda, njegovu majku i jedinu njegovu sestru u neoekivano siromanim prilikama.
Porodici je sada valjalo nai neki izlaz, a stari John Stillman, djed Richardov, uporno je zahtijevao da se njegov unuk okani medicinskih studija i da se prihvati prava, kao to je i nalagala porodina tradicija. Razlozi se pokazae uzaludni  starac je bio neumitan  i Richard bi primoran da se odrekne ljekarske diplome koju je elio i da poslije tri mune godine diplomira na pravnom fakultetu. Godine 1906. preuze porodinu advokatsku kancelariju u Bostonu i u toku etiri slijedee godine posveti se pravu.
Meutim, on se tim poslom bavio preko volje. Bakteriologija i naroito mikrobiologija bile su ga opinile jo u vrijeme najranijih studentskih dana. Na mansardi svoje kue u Beacon Hillu bio je uredio mali laboratorij pa uze svog pisara za pomonika, i otada je svaki slobodan asak provodio u zadovoljavanju te svoje strasti. Ta mansarda bila je u stvari za
etak Stillmanova zavoda. Richard nije bio diletant. Naprotiv, on je ne samo raspolagao velikom tehnikom umjenou ve je pokazivao i stvaralaki dar u kojem je bilo i genijalnosti. Kad je u zimu 1908. njegova sestra Mary, koju je njeno volio, umrla od suice, on se sav posveti prouavanju bacila tuberkuloze, lativi se starog djela Pierrea Louisa i njegova amerikog uenika Jamesa Jackona mladeg. Njegovo prouavanja Laennecova ivotnog djela o auskultaciji bilo ga je navelo na flzioloko izuavanje plua, pa pronade jednu novu vrstu stetoskopa i zapoe s ogranienim priborom kojim je raspolagao svoje prve pokuaje na proizvodnji krvnog seruma.
Godine 1910, u kojoj je umro stari John Stillman, Richard najzad uspije da izlijei tuberkulozu kod zamoradi. Ta su dva dogaaja utjecala na njegov daljnji razvoj. Stillmanova majka uvijek je blagonaklono pratila njegov nauni rad. Nije ga trebalo mnogo bodriti da ostavi advokaturu u Bostonu i da batinom od starca kupi jedno imanje u blizini Portlanda, u saveznoj dravi Oregon, gdje se odmah sa arom posveti svom pravom ivotnom pozivu.
Poto je ve bilo uzalud proerdao tolike dragocjene godine ivota, nije ni pokuao da stekne ljekarsku diplomu. On je teio za napretkom, za rezultatima. Uskoro proizvede serum od doratastih konja, uspje da cijepljenjem u masama imunizira stado krava u Jersevju. U isto vrijeme u lijeenju povrijedenih plua putem imobilizacije primjenjivao je osnovna zapaanja Helmholtza, Willarda Gibsa s univerziteta Yale i novijih fiziara, Bissaillona i Zinksa. Odatle prijede odmah na terapeutiku.
Odlinim rezultatima kojima je postizavao lijeenje u svom novom Zavodu uskoro se istaknu jo pobjedonosnije uspjesima postignutim u laboratoriju. Mnogi od njegovih pacijenata bili su tuberkulozni
bolesnici koji su lutali od jednog sanatorija do drugog i bili smatrani neizljeivim. Uspjesi to ih postie lijeenjem bolesnika izazvae odmah protiv njega optube, klevete, otvoreno neprijateljstvo ljekarskog tijela.
Stillman se upusti ak i u drugu, duu borbu: trebalo je da izvojuje priznanje za svoj rad. Potroi posljednji dolar za podizanje svog Zavoda, a trokovi odravanja bili su veliki. Grozio se samohvalisanja preko javnosti i odbijao svako nagovaranje da svoj rad postavi na trgovaku osnovu. esto je izgledalo kao da e, zbog novanih tekoa, zdruenih s ogorenim napadima protivnika, morati da propadne. Ali Stillman ipak s udivljenja vrijednom hrabrou prebrodi svaku nevolju, pa ak i kampanju jednog rasprostranjenog lista povedenu protiv njega.
Doba kolebanja bilo je prolo, bura prepirki se bila stiala. Malopomalo i njegovi Ijuti protivnici morali su mu i preko volje odati priznanje. Godine 1925. jedna komisija iz Washingtona posjeti Zavod i podnese izvjetaj o njegovu radu. Stillman, sada priznat, poe da dobija potpore od pojedinih osoba, iz raznih fondova, pa ak i od javnih ustanova. Novac upotrijebi za proirenje i usavrenje svog Zavoda koji je svojim ureenjem, poloajem, s oporima jersevjevih goveda i istokrvnim irskim konjima za serume, postao znamenitost drave Oregon.
Mada se Stillman nije ba jo sasvim oslobodio svojih neprijatelja  1929. na primjer, tuakanje jednog otputenog laboranta ponovo razbukta sablanjiv poar  on ipak izvojeva pravo da moe nesmetano da se posveti svom ivotnom cilju. Nepromijenjen uspjehom, on ostade onaj isti tih i skroman ovjek koji je dvadeset i pet godina ranije bio proizveo prve kulture na mansardi u Beacon Hillu.
Sada, sjedei za stolom u trpezariji hotela Brooks, on je mirno i dobroudno promatrao Andrewa.
Vrlo je prijatno u Engleskoj, ree on. Sviaju mi se vai predjeli. U nas ljeta nisu tako svjea kao ovdje.
Vjerojatno namjeravate da kod nas odrite nekoliko predavanja? upita ga Andrew.
Ne! Ja vie ne drim predavanja. Da li je to tatina ako kaem da ja putam svoje rezultate da dre predavanja mjesto mene? U stvari, ja nisam doao ovamo gotovo neprimjetno. Desilo se da je va gospodin Cranston  mislim Herbert Cranston, to proizvodi one divne male automobile  doao k meni u Ameriku otprilike pred godinu dana. On je patio od astme itavog svog ivota i ja sam  zapravo smo mi u Zavodu uspjeli da ga nekako izlijeimo. Otada mi on stalno dosauje s pozivima da doem ovamo i da postavim jednu malu kliniku koja bi se vodila na istim principima kao i ona naa u Portlandu. Pred est mjeseci pristao sam na to. Dostavili smo mu planove i zgrada je  zovemo je Bellevue  gotovo dovrena, tamo gore na Chilternsu, blizu High Wycombea. Ja u zavod otvoriti, kad sve bude gotovo, a onda u ga povjeriti Marlandu, jednome od svojih asistenata. Pravo da vam kaem, ja na tu stvar gledam kao na eksperimenat koji mnogo obeava, naroito s klimatskog i rasnog gledita. Financijska strana nije vana.
Andrew se nagnu blie.
To izgleda vrlo zanimljivo. Na ta ete obratiti glavnu panju? Volio bih da vidim va Zavod.
Morate nam doi kad sve bude gotovo. Lijeit emo astmu na na radikalan nain. To trai Cranston. Ali ja sam naroito uslovio da se napravi mjesta i za nekoliko sluajeva tuberkuloze. Velim nekoliko, jer  pri tome se smijeio  imajte na umu da
sam samo biofiziar koji zna neto malo i o priboru za disanje, ali u Americi imamo najveih tekoa u tome da odolimo poplavi te bolesti. 0 emu sam ono govorio? Ah, da. O poetnoj tuberkulozi. To e vas interesirati. Ja znam jednu novu metodu za davanje pneumotoraksa. Zaista neto novo.
Hoete li da kaete EmileWeilovu metodu? Ne, ne. Neto mnogo bolje. Bez nezgodne negativne fluktuacije. Stillmanovo lice se razvedri. Vama je poznata tekoa aparata s privrenom bocom  to jest onaj trenutak kad intrapleuralni pritisak stvorr ravnoteu s pritiskom tekuine i odliv gasa potpuno prestane. Mi smo u Zavodu pronali jednu uzgrednu komoru za pritisak  pokazat u vam to kad nam dodete  pomou koje moemo da provedemo gas i pod odredenim negativnim pritiskom, i to odmah u poetku.
A embolija uslijed gasa? upita Andrew ivo.
Mi savreno otklanjamo tu opasnost. Vidite, to vam je neznatan pronalazak: namjetanjem malog bromofornog manometra sasvim u blizini igle, ibjegavamo razrjeivanje. Jedna fluktuacija od 14 cm daje nam samo 1 cc gasa na vrhu igle. Uzgred da vam kaem, naa igla ima etverostruko podeavanje i funkcionira neto bolje nego Sangamanova.
Andrew je usprkos svojoj privatnoj praksi i svom honorarnom zvanju u Victoriji bio zadivljen.
Pa, molim vas, ree, ako je to tako, vi ete smanjiti pleuralni ok tako rei potpuno. Kako da kaem, gospodine Stillmane... izgleda mi udno, naprosto nevjerojatno da sve to potjee od vas. Oh, oprostite, loe sam se izrazio, htio sam rei... toliki ljekari upotrebljavaju dalje stari aparat...
Moj dragi doktore, odgovori Stillman, nasmijavi se pri tom, ne zaboravite da je Carson, prvi
ovjek koji je preporuivao pneumatoraks, bio samo pisac fiziolokih ogleda!
Poslije toga zaronie u tehnike probleme. Nakon due rasprave o apikolizi i frenikotomiji, razmotrie Brauerove etiri take, a zatim prijedoe na oleotoraks, na Bernonov rad u Francuskoj i na intrapleuralne injekcije u tuberkuloznom empijemu. Predstadoe tek kad je Stillman pogledao na sat i s uzvikom primijetio da je ve pola sata zakasnio na svoj sastanak s Churstonom.
Andrew ostavi hotel Brooks, uzbuen, oduevljen. Ali odmah zatim, udnim nekim preokretom, osjeti se smuen, nezadovoljan svojim vlastitim radom. Pustio sam da me taj ovjek tako obrlati, ree u sebi nemirno.
Nije bio naroito vedra duha kad stie u Chesborough Terrace, aii kad zaustavi kola pred kuom, sabra lice u izraz nemarne ravnodunosti. Njegovi odnosi s Kristinom zahtijevali su da stavi sebi na lice obrazinu, jer je osjeao da ona pred njim sada pokazuje tako pokorno i bezizrazno lice, da on mora, ma koliko u sebi bjesnio, da joj odgovori ravnom mjerom.
Izgledalo mu je kao da se ona povukla u sebe samu, uanila se u svoj unutranji ivot u koji on ne moe da prodre. itala je mnogo, pisala je pisma. Jednom ili dvaput, doavi kui, bio ju je zatekao ka ko se igra s Florrie. Poela je takoer, neupadljivo ali uredno da ide u crkvu. To ga je ljutilo vie nego ita drugo.
U Drineffvju ona je svake nedjelje odlazila u upnu crkvu u drutvu gospode Watkins, ali tada on nije u tome nalazio razloga zamjerkama. Sada, pak, kad medu njima nije bilo vie onog prisnog razumijevanja, on je u tom nastupu pobonosti vidio samo inat uperen protiv njega jadnika.
Te veeri, kad ue u salon, zatee je kako sjedi za stolom podnimljena, s naoarima kojima je odnedavna poela da se slui, knjigom ispred sebe, sitna i zanesena kao kakav ak nad svojim zadatkom. Zgrabi joj preko ramena knjigu koju je ona, suvie kasno, bila pokuala da sakrije. U zaglavlju, sa strane, proita: Evanelje po Luci.
Gospode boe! Bio je zgranut, bijesan. Zar si do toga dola? Sad srie bibliju!
Zato da ne? Ja sam je itala i prije nego to sam se s tobom upoznala.
A, je l da?
Jeste. U oima joj se ogledao jad. Moda se tvoji prijatelji iz hotela Plaza ne slau s tim, ali to je bar dobra knjievnost.
Zar zaista! E, onda dozvoli da ti kaem, ako sluajno nisi znala: ti postaje nesnosna ena, rastrojenih ivaca!
To je vrlo vjerojatno. I ja sam sama tome kriva. Ali dozvoli da i ja tebi kaem: ja volim da budem nesnosna ena rastrojenih ivaca, a iva duhom, negoli nesnosan ovjek koji stie novce, a duhom je mrtav! Odjednom prestade, ugrize se za usne i silom zadra suze. Bilo ju je stalo velikog napora da se svlada. Gledajui ga mirno, oiju punih jada, ree mu tihim, uzdranim glasom:
Andrew, ne misli li da bi bilo dobro za nas oboje da otputujem nekud na neko vrijeme? Gospoa Vaughan mi je pisala i pozvala me da provedem s njom petnaest dana ili tri nedjelje. Oni su uznajmili ljetnikovac u Newquayu za cijelo ljeto. Ne misli li da bi bilo dobro da odem?
Da! Sto mu gromova! Idi! Okrene se brzo i ostavi je.
13.
Odlaknu mu i osjeti se divno slobodan kad je Kristin otputovala u Newquay. Ali to raspoloenje potraja samo tri dana. Onda postade zamiljen, pitao se ta li ona radi, misli li na njega, i ljubomorno ga je titalo pitanje dana njenog povratka. Mada je govorio sebi da je sada slobodan ovjek, obuze ga onaj isti osjeaj usamljenosti koji ga je i u Aberalavvu ometao u radu, kad je ona bila otputovala u Bridlington, a on ostao da se sprema za ispit.
Izlazio mu je pred oi njen lik, ali to nije vie bila svjea i mlada Kristin iz vremena onih prohujalih dana, ve bljedolika, zrelija ena malo uvelih obraza i kratkovidnih oiju iza okruglih naoara. To lice nije bilo bajno, ali je imalo neki paeniki izraz koji ga je progonio.
Odlazio je iz kue esto, igrao je u klubu brid s Ivorvjem, Freddijem i Deedmanom. Usprkos neprijatnoj smuenosti koju je bio osjetio poslije prvog susreta sa Stillmanom, on se esto sastajao s njim dok se ovaj kretao izmeu hotela Brooks i gotovo zavrene klinike u Wycombeu. Pisao je Dennyju i pozvao ga da se sastanu u Londonu, ali Philip nije mogao da uzima odsustvo ovako odmah na poetku svoje nove slube. Hope je bio nepristupaan u Cambridgeu.
Na mahove je pokuavao da se udubi u svoja klinika istraivanja u bolnici. Ni to nije mogao. Bio je suvie nemiran. S istom tom prenadraenou pregleda s bankarom Wadeom stanje svojih uloga. Sve je bilo zadovoljavajue, sve je ilo kako treba. Poe da se zanosi milju da kupi jednu kuu u ulici Welbeck  trebalo je uloiti velike novce, ali to bi se pokazaio vrlo unosnim  da preproda pravo zakupa Chesborough Terracea, a da zadri samo kliniku, ko
ja je bila dograena sa strane. Jedno graevinsko drutvo bi mu u tome bilo pomoglo. Budio se u mirnim, sparnim noima, i dok bi mu u glavi bualo od raznih planova, od pretjeranog rada, istroenih ivaca, bez Kristine, ije mu je odsustvo sve tee padalo, on bi nesvjesno pruao ruku prema stoiu kraj postelje i hvatao se cigarete.
Usred svih tih nemira potrai telefonom Frances Lawrence.
Ja sam vam sam samcat. Da li bi vam bilo prijatno da veeras iziemo kuda? U Londonu je takva omarina.
Njen odmjeren glas uini mu se neobino umilnim. To bi zaista bilo lijepo. Ja sam se ve nekako nadala da ete mi se javiti. Znate li Crossways? To vam je zamak iz Elizabetina vremena. Nije bogzna ta, bojim se, ali rijeka je divna.
Slijedee veeri raisti kliniku za tri etvrt sata. Jo mnogo prije osam uze je u kola u Knightsbridgeu, pa se uputie prema Cherfsevu. Vozili su se u zapadnom pravcu, kroz ravne gradine Stainesa, u susret velianstvenom zalasku sunca.
Ona je sjedila pored njega, malo je ta govorila, ali je ispunjavala kola svojim stranim, ljupkim prisustvom. Na sebi je imala kostim od nekog laganog, ukastocrvenog tkiva i taman eir pripijen uz malu glavu. Njemu se zavrtje u glavi od njene ljupkosti i savrene otmjenosti. Jedna njena ruka, s koje je bila skinula rukavicu, bijela i tanana, poivala je u njegovoj blizini i udno svjedoila o njenoj gospodstvenosti: svaki dugi prst zavravao se grimiznim duguljastim noktima. Otmjeno.
Kao to je bila rekla, Crossways je bio divan dvorac iz doba kraljice Elizabete, usred krasnih vrtova na obali Temze, sa starodrevnim i krasno uoblienim rastinjem, s divnim jezerima pokrivenim lokvanjem,
ali ga je beastilo pretvaranje u gostionicu s modernim udobnostima i besramnim dezorkestrom. Jedan naepuren lakej pritra njihovim kolima kad su uli u dvorite puno skupocjenih automobila. Stare opeke nazirale su se divno kroz lie loze puzavice, a visoki uglasti dimnjaci mirno su se ocrtavali prema nebeskom svodu.
Uoe u restoran. Bio je pun bogata svijeta, stolovi su bili poredani oko etverouglasta slobodna prostora na blistavom parketu, a glavni konobar mogao je biti rodeni brat onom velikom veiru u Plazi. Andrew je mrzio glavne konobare, zazirao je od njih. Ali to je dolazilo otuda, otkri on odmah, to se nikad jo nije bio sreo oi u oi s njima u drutvu ene kakva je bila Frances. Jedan brz pogled, i oni su uz duboko klanjanje bili posadeni za najbolji sto u dvorani, okrueni etom dvorana, od kojih je jedan razmotao Andrevvu ubrus i pobono mu ga stavio na krilo.
Frances je eljela vrlo malo: salatu, prenicu Melba bez vina, i vodu rashlaenu u ledu. Hladnokrvni glavni konobar vidje u toj prostoj umjerenosti samo potvrdu njene gospodstvenosti. Andrew odjednom, sav uasnut, pomisli kako bi njega, da je uao s Kristinom u to svetite i usudio se da porui ovako prost ruak, glavake izbacili na drum.
Sabra se, uvi Frances kako mu kroz osmijeh govori:
Znate li vi da se mi poznajemo ve prilino odavna. A ovo je prvi put to ste me pozvali da izidemo kuda;
Je li vam zbog toga ao?
Ba tako primjetljivo ne, nadam se.
Opet ga zanese draesna prisnost njenog nasmijanog lica i on se sad osjeao duhovitiji, razgovorniji, kao ovjek koji pripada viim drutvenim redovima. To nije bila samo izvjetaenost, glupo uobraava
nje. Iz nje je zraila gospodstvenost soja, koja se, nekako bila prenijela i na njega, pa ga oplemenjivala. Primijeti kako ih gosti koji su sjedili za susjednim stolovima promatraju s interesiranjem, kako Frances ostaje savreno nemarna prema zadivljenim pogiedima mukaraca. Nije mogao da se otme misli kakav bi to bio podsticaj za njega kad bi njihovi odnosi postali trajniji.
Ona ree:
Da li bi vam to suvie laskalo ako bih vam kazala da sam odgodila ve ugovoreni izlazak u kazalite da bih dola ovamo? Nicol Watson  sjeate li ga se?  trebalo je da me povede da vidim jedan balet  i to moju omiljenu predstavu. ta velite na moj djetinjast ukus: Massine u La Boutique Fantastigue?
Sjeam se Watsona. I njegova putovanja kroz Paragvaj. Zanimljiv ovjek.
On je divan.
Ali pomislili ste da e u kazalitu biti suvie sparno?
Ona se nasmijei, umjesto da odgovori, pa onda uze cigaretu iz svoje pljosnate emajlirane kutije koja je bila ukraena divnom Boucherovom minijaturom u mekim bojama.
Da, uo sam da Watson revnosno tri za vama, zaintai on iznenadnom estinom. A ta veli va mu na to?
Ona opet ne odgovori nita, ve samo izvi obrvu kao da je htjela da ga lako ukori zbog nedostatka domiljatosti. as zatim ree:
Vi to zacijelo razumijete, zar ne? Jackie 1 ja smo najbolji prijatelji. Ali svatko od nas ima svoje line prijatelje. On je sada u Juanu. Ja ga ne pitam ta e tamo. Onda ree lako: Hoemo li da igramo  samo jednom?
Ustadoe. Ona se kretala s istom neobinom, za
vodljivom ljupkou, lagana u njegovim rukama, bezlina.
Ja nisam slavan igra, ree on kad se vratie stolu. Poe ve da se izraava kao ona  zbogom, zbogom dani kad je on groktao: Davo da ga nosi, Kris, ja ti ba nisam za te okretaljke.
Frances ne odgovori nita. On je u tome vidio jednu njenu upadljivu crtu. Neka druga ena bi mu laskala, uvjeravala bi ga kako to nije tano i najzad bi ga u tolikoj mjeri zbunila da bi se osjeao smetenjakom. Gonjen nekom iznenadnom, nagonskom radoznalou on je upita naglo:
Molim vas da mi kaete neto. Zato ste uvijek bili tako ljubazni prema meni? Zato ste me tako podupirali tokom svih ovih mjeseci?
Ona ga pogleda, lako zabavljena, ali bez uzmicanja.
Vi ste vrlo privlani za ene. A vaa je najvea dra u tome to to ne znate.
Ali ne, da govorimo ozbiljno   ree on pocrvenjevi. Ja se nadam da sam bar i nekakav ljekar.
Ona se nasmija odmahujui polako rukom da bi odagnala duhanski dim. Vi neete da budete uvjereni. Inae, ja vam to ne bih kazala. I, naravno, vi ste odlian Ijekar. Upravo smo pred nekoliko veeri govorili o vama u Ulici Creen. Le Roya je ve pomalo umorio na drutveni specijalista za dijetu, Jadni Rumbold, ne bi mu bilo prijatno da je uo Le Roya kako se razgalamio: Moramo ii da stavimo podupirae. I Jackie se slae s njim. Treba im netko mlai u odboru, netko sa vie poleta  ako smijem da upotrijebim klie  ovjek s nekom budunou. Izgleda, namjeravaju da povedu kroz medicinske listove veliku kampanju za dijetu, htjeli bi da zainteresiraju ljekare za dijetu s naunog stanovita, kako veli Le Roy. A naravno, s Rumboldom njegove kolege
tjeraju egu. Ali zato ja vama sve to priam? teta je upropastiti ovako lijepu no. A sad nemojte da se jako mrtite, kao da hoete da ubijete mene, ili konobara, ili primaa  dodue, njega bi trebalo ubiti zar nije grozan? Izgledate upravo kao onog prvog dana kad ste doli u salon za probe  vrlo dostojanstveni, gord i nervozan, ak pomalo i smijean. I onda  sirota Toppy. Znate, po ustaljenom redu trebalo bi da je ona ovdje.
Meni je vrlo drago to to nije sluaj, odgovori on gledajui u sto.
Molim vas da me ne smatrate banalnom. To ne bih bila u stanju da podnesem. Mi smo oboje, nadam se, prilino inteligentni, i mi  ili, bar to se mene tie, ja upravo ne vjerujem u tu takozvanu veliku, strasnu ljubav. Ali ja nalazim da je ivot mnogo vedriji ako ovjek ima... prijatelja... da malo skrene s utabane staze svakidanjosti. Oi joj opet bljesnue izrazom nestane veselosti. Eto, sad govorim kao da sam pod uticajem Rossettijevih stihova, a to je grozno je lda? Mai se kutije s cigaretama. Ma kako bilo, ovdje je suvie sparno, htjela bih da vidite kako je na rijeci divna mjeseina.
On plati raun i pode za njom kroz iroka staklena vrata koja je moderni vandalizam bio umetnuo u divan starinski zid. Zvuci muzike nejasno su dopirali do terase ograene balustradama. Ispred njih, izmedu redova tamne tisovine, prostirao se irok travnjak koji se sputao sve do rijeke. Kao to je rekla, bio je iziao velik mjesec koji je bacao duge sjene preko tisova i blijedo svjetlucao po poljima za gaanje iz luka, koja su bila ureena na donjem travnjaku. Tamo dolje bjelasala se srebrnasta bjelina vode...
Odetae do rijeke i sjedoe na jednu klupu. Ona skide eir pa uze da nijemo promatra tiho oticanje vode, iji se vjeni um udno stapao sa zaglunim
brujanjem jednog snanog automobila koji je u punoj brzini jurio nekud u daljinu.
Kako su udni ti noni zvuci, ree ona. Staro i novo. A tamo se automobilski farovi ukrtaju s mjeseinom. To je nae doba.
On je poljubi. Ona ostade ravnoduna. Usne su joj bile tople i suhe. Poslije jedne minute ona ree:
To je bilo vrlo zanimljivo. Ali i vrlo nespretno.
Ja umijem i bolje, ree on tiho gledajui preda se i ne miui se. Osjeao se zbunjeno, neuvjerljivo, stidio se, bio je nemiran. Razdraen, pomisli da je divno biti u takvoj noi sa enom tako ljupkom i draesnom. Po svim pravilima mjeseine i romana trebalo je da je mahnito stegne u zagrljaj. Meutim, on se osjeao kukavno, elio je da pui, a ocat koji je bio u salati poeo je da ga mui u elucu.
I na neki nerazjanjiv nain Kristinino lice pomaljalo se iz vode pred njim, lice umorno i ojadeno, s mrljom boje kojom ju je okrznula etka dok je bojila teka vrata na sklapanje kad su se uselili u Chesborough Terrace. To ga je ljutilo, muilo. A on je, eto, tu, obavezan stjecajem okolnosti. I on je ovjek, zar ne  a ne neki kandidat za Voronova? Prkosno, on opet poljubi Frances.
Ja sam mislila da vam treba, moda, jo godina dana da se odluite. Njene oi gledale su ga s izrazom mile veselosti. A sada, zar ne mislite da bi trebalo da idemo, doktore. Nije li ovaj noni zrak opasan po iste due?
On joj pomogne da ustane, ona zadra njegovu ruku u svojoj dok su se lagano upuivali kolima. On dobaci jedan iling uniformiranom uvaru, a zatim krenu s Frances za London. Za vrijeme puta Francesina utnja rjeito je govorila o njenoj srei.
Ali on nije bio sretan. Osjeao se nitkovom i budalom. Razoaran, gadio se samome sebi i zgrozi se
pri pomisli da e se sad vratiti u svoju sparnu sobu i poi u svoju usamljenu postelju u kojoj mu nije bilo mirna poinka. U srcu mu je bio led, a mozgom su mu vitlale pobrkane i nemile misli. Onda se sjeti svoje prve ljubavi prema Kristini, divnog zanosa onih prvih dana u Drineffvju. Bijesno se ote tim uspomenama.
Bili su ve pred njenom kuom, a on se jo u dui borio sa svojim jadima. Izie iz kola i otvori joj vratnice kue. Stajali su na ploniku dok je ona u torbici traila klju.
Vi ete poi gore, zar ne? Posluga je vjerojatno ve legla.
On se pokoleba i zamuca:
Vrlo je kasno, zar ne?
Ona se napravi kao da ga nije ula i poe da se uspinje stepenicama, drei u ruci klju. Dok je podlaki gmizao za njom, prividje mu se nejasno Kristinina slika: sa starom, pletenom torbicom u ruci ila je na trg po namirnice.
14.
Tri dana zatim Andrew je sjedio u svom kabinetu u Ulici Welbeck. Bilo je popodne, vladala je nesnosna omarina, a kroz otvoren prozor dopirala je sa zaarenim zrakom dosadna buka saobraaja. Bio je umoran, iscrpen, zazirao je od Kristinina povratka krajem nedjelje, pun iekivanja pa ipak razdraljiv na svako zvonjenje telefona, oajan na pomisao da ga eka jo est pacijenata po tri zlatnika i da mu valja jo odjuriti da na brzu ruku svri i s onima koji ga ekaju u klinici, da bi mogao da izvede Frances nekud na veeru.
Pogleda nestrpljivo gospodicu Sharp, sestrupomonicu, kad je ula jetkija u licu nego ikad.
Trai vas jedan ovjek, neka uasna osoba. On nije pacijent, a kae da nije ni trgovaki putnik. Nema posjetnice. Zove se Boland.
Boland? ponovi Andrew ravnoduno, ali onda mu odjednom sinu. Nije, valjda, Con Boland? Pustite ga odmah sestro! Pravo ovamo.
Ali eka vas jedan pacijent. A kroz deset minuta gospoa Roberts...
Oh, ostavite sada gospou Roberts! brecnu se on razdraen. Uinite kako sam vam rekao.
Gospodica Sharp se ljutnu na ovakav njegov ton. Bilo joj je navrh jezika da mu kae da ona nije navikla da se s njom tako razgovara, ali samo mrknu i izae gordo podignute glave. Minutu kasnije, uvede Bolanda.
Pa to si ti, Cone! ree Andrew, skoivi na noge.
Zdravo, zdravo, zdravo! zagalami Con, priavi mu jednim skokom, sa irokim, velikim osmijehom. Bio je to glavom riokosi zubar, nimalo razliit, isti onaj prljavko u preirokom plavom izlizanom odijelu i glomaznim utim cipelama, kao da je upravo iziao iz svoje drvene garae, moda neto malo stariji, ali ni za dlaku manje nakostrijeenih ridih brkova, jo uvijek neustraiv, razbaruen i govorljiv. Snano je tapao Andrewa po leima. U ime oca, Mansone! Radujem se to te opet vidim. Ti izgleda sjajno, sjajno. Poznao bih te medu milijunom ljudi. Ele, ele! Kad ovjek pomisli. Pa ovo je sve kod tebe neto prvoklasno! Pogleda svojim veselim oima jetku i kiselu Sharp koja je jo stajala ondje i motrila ga pogledom punim omalovaavanja. Ta gospoda nije htjela da me pusti unutra dok joj nisam kazao da sam i ja netko u svijetu ljekara. Tako mi boga, se
stro! Ovaj gizdavi gospodii, u ijoj ste vi slubi sada, bio je sa mnom u istom drutvancu za ljekarsku pomo, i to ne tako davno. Gore u Aberalawu. Ako ikad podete kuda na tu stranu, kucnite i na naa vrata: moja gospoda i ja bit emo oarani da vas usluimo alicom aja. Svaki prijatelj mog starog prijatelja Mansona uvijek mi je dobrodoao, kao najdrai gost.
Sestra Sharp samo ga pogleda i izie iz odaje. Ali Boland se na nju ne osvrnu. Ozaren istom, prirodnom radou, on je i dalje kliktao:
Nije neka ljepotica, eh, Mansone zar ne, dragi djeae? Ali pristojna ena, evo moje ruke. Ele, ele, ele! Pa kako si mi sada? Kako si?
Nije mu putao ruku, mlatarao je njome goredolje, smijui se sav razdragan.
Vidjeti opet Cona, u taj sumoran dan, biio je rijetko okrepljujue sredstvo. Oslobodivi se najzad njegove ruke, Andrew se baci u okretni fotelj i osjeajui se opet kao ovjek, doturi Conu cigarete. Con mu onda, zadjenuvi jedan palac pod pazuho, a drugim opipavajui vlaan kraj tek upaljene cigarete, izloi ukratko razlog svog posjeta.
Pripadalo mi je po pravu nekoliko dana odmora, moj dragi djeae, a imao sam da uredim dvijetri stvari, pa mi ena ree da skupim prnje i put za ui, to prije. Evo ta je u stvari: radio sam na jednom pronalasku, na jednoj vrsti opruge za pojaavanje labavih konica. Tamoovamo, sve svoje slobodno vrijeme bio sam posvetio toj ideji, ali, avo e ga znati, ovu moju napravu nitko nee ni da pogleda! Ima neto drugo to je mnogo vanije. Otrese pepeo s cigarete na ilim, i lice mu poprimi mnogo ozbiljniji izraz. uj me, dragi Mansone: radi se o naoj Mary. Ti se nje, jamano, sjea, a meni moe vjerovati da i ona tebe jo te kako pamti! U posljednje vri
jeme neto nam pobolijeva  neto nije u redu. Vodili smo je Llewellynu, ali od toga je bila slaba korist. Con se odjednom uzruja, i glas mu postade nervozan. Bog i dua, Mansone, imao je petlju da kae da joj je jedno plue okrznuto tuberkulozom  kao da sve to nije svreno i uredeno jo pred petnaest godina kad je njen stric Dan otiao u sanatorij. Dakle, Mansone, bi li ti htio da uini neto za mene, u ime starog drugarstva? Mi znamo da si ti velik ovjek sada, u Aberalawu se samo o tebi govori. Da li bi ti htio da pregleda nau Mary? Ti ne moe ni da zamisli koliku vjeru to dijete ima u tebe, kao i svi mi gospoa Boland i ja  kad je ve rije o tome. I zato ona i kae meni, veli: ldi i doktoru Mansonu kad ti se ukazala prilika da se sastane s njim, i, veli: Ako on hoe da pregleda dijete, mi emo je poslati kad god bude njemu zgodno. Dakle, ta ti sada veli? Ako si suvie zauzet, reci samo, i ja ti o tome neu vie ni zucnuti.
Andrewovo lice poprimi zabrinut izraz.
Ne govori tako, Cone. Zar ne vidi koliko se radujem to te opet vidim? A Mary  siroto dijete  pa ti zna da u ja uiniti sve za nju, sve.
Ne obazirui se na znaajne ulaske gospoice Sharp, on je tratio svoje dragocjeno vrijeme u askanju s Conom sve dok ona nije vie mogla da izdri.
Ceka vas pet pacijenata, doktore. I vi ste ve vie od jednog sata u zakanjenju iza zakazanog vremena. Ja ve ne znam kako da im se izvinim, ja nisam nauila da se tako postupa s bolesnicima.
Usprkos tome, on ga je jo zadravao, a onda ga isprati ak do ulinih vrata i gostoljubivo ga pozva k sebi.
Ne putam te, Cone, da odmah odjuri kui. Koliko ostaje ovdje? Trietiri dana  to je sjajno! Gdje si odsjeo? U Westlandu  to je tamo u Bayswa
teru! To nije bogzna ta! Zato ti ne bi radije preao k meni? Ima mjesta koliko hoe. Kristin e se vratiti u petak. Ona e ti se obradovati, Cone, silno e ti se obradovati. Sjetit emo se starih dana i napriat emo se do mile volje.
Sutradan Con prenese svoju robu u Chesborough Terrace. Poslije veernje klinike otioe zajedno na drugu predstavu musichalla Palladium. Bilo je prosto udo kako mu je svaka taka programa izgledala dobra u Conovu drutvu. Zubarov bezazlen smijeh zvonio je, u prvi mah zaprepaujui malo, ali onda se prenese i na neposrednu okolinu. Svijet se okretao Conu i dobroudno mu se smijeio.
U ime oca! krivio se Con na svom sjedalu. Pogledaj onog objeenjaka, na biciklu, Mansone! Pazi molim te, ta izvodi!
Za vrijeme odmora otioe u bar, Con, sa eirom na potiljku, u utim cipelama, musavih brkova od pivske pjene, izgledao je sretan i blaen.
Ne umijem ti rei, dragi moj Mansone, kakav je ovo provod za mene. Ti si, brate, olienje dobrote!
Na tu Conovu iskrenu hvalu Andrew se nekako osjeti kao osramoen licemjer.
Poslije predstave otidoe u Cadero, gdje zaloie po komad rozbifa, zalie ga pivom i onda se vratie kui. Raspirie vatru u malom salonu i onda zasjedoe da se narazgovaraju. Priali su, puili i praznili redom nove boce piva. Andrew je bio zaboravio sve sloenosti modernog i prenaprednog naina ivota. Umor od prakse, izgled da ga Le Roy uzme u svoju slubu, prilika za unapreenje u Victoriji, stanje njegovih uloga u banci, umilne drai Frances Lawrence, strah od prijekora u Kristininim dalekim oima  sve je to bilo nestalo dok je Con galamio:
Sjea li se kad smo ono objavili rat Llewellynu, pa su nas Urquhart i ostala braa ostavila na cjedilu?
I tada smo nas dvojica sjedili ovako i slistili smo ostatak piva. Inae, Urquhart ti je jo uvijek io i dobar. Mnogo te pozdravlja.
Ali je doao i slijedei dan. as kad je opet trebalo pogledati Kristini u oi bliio se neumoljivo. Andrew, razdraljivo svjestan svoje ueprtljanosti, odvue bezazlenog Cona ak na kraj perona, uvjeren da mu je on jedino spasenje. Kad je vlak zahuktano uao u stanicu, srce mu je tuklo u nemirnom oekivanju. Odjednom osjeti bol i kajanje: u gomili nepoznatog svijeta ugleda Kristin kako mu dolazi u susret s izrazom zabrinutosti na svom sitnom, majunom licu. Onda, u naporu da se pokae bezbrino srdaan, zaboravi sve:
Zdravo, Kris! Ve sam pomiljao da e tamo da vjekuje! Bogme, pogledaj ga. To je on, Con glavom! On i nitko drugi! Ni za dlaku se nije promijenio. On je kod nas u gostima, Kris  priat emo ti o svemu u kolima. Tu su pred stanicom. Jesi li se lijepo provela? Oh, izvini, molim te  zato ti nosi taj koveg?
Zanesena neoekivanou tog doeka na staninom peronu  dok je strahovala da joj nitko nee uope doi u susret  Kristin izgubi svoj umoran izgled i rumen joj polako oboji obraze. I nju su muile zebnje, ivci su joj bili prenapeti, eznula je za novim poetkom. Sad se gotovo nadala da e sve biti dobro. uurena na zadnjem sjedalu automobila, ona je ivo razgovarala s Conom i iskosa, kradomice, pogledavala Andrewa za volanom.
Oh, tako je lijepo doi svojoj kui! udahnu ona duboko preavi prag kue pa onda brzo i eljno upita: Jesi li me se zaelio, Andrew?
Ti jo pita. Svi smo te eljni: Je lte gospoo Bennett? Je li Florrie? Cone! Kog avola radi s tim kovegom?
On istra da pomogne Conu, bez potrebe se zaposli oko prtljage. I onda, prije nego to se ita moglo rei ili uiniti, morao je da pode svojim bolesnicima. Pred polazak uporno ih je uvjeravao da ga mogu oekivati na aj. Kad se najzad baci na sjedalo svojih kola, huknu:
Hvala bogu, i to je prolo! Ne izgleda bogzna kako ni poslije ovoga puta. Oh, do avola! Sigurno nije nita primijetila! A to je zasad najvanije.
Vrati se kasno, pretjerujui u usiljenoj veselosti. Con je bio ushien njegovom razdraganou.
U ime oca! Mansone, dragi moj djeae, pa ti si vedriji no ikad.
Jednom ili dva puta osjeti na sebi Kristinin pogled koji kao da ga je molio da joj dade neki znak, neku potvrdu da se oni opet razumiju. Primijeti da je zabrinuta zbog Marvne bolesti. Ona mu izloi u kratkom razgovoru da je rekla Conu da telegrafira da doe odmah, ako je mogue ve sutra. Zabrinuta je zbog nje i nada se da e se neto, ili jo bolje, sve uiniti za nju, i to bez odlaganja.
Sve je polo boljim tokom nego to se on i nadao. Mary je odgovorila telegrafski da e stii sutradan prije ruka, pa je Kris imala pune ruke posla pripremajui sve to je bilo potrebno da bi mogla da je primL Ustumaranost koja je vladala u kui bila je pokrila ak i njegovu usiljenu srdanost.
Ali kad Mary prispe, on postade odjednom opet svoj. Bilo je oevidno i na prvi pogled da je ona bolesna. Otkad ju je bio vidio bila je izrasla u vilastu dvadesetogodinju djevojku, malo povijenih ramena, s onom malne neprirodnom lijepom bojom lica koja je odmah zabrinula Andrevva.
Bila je umorna od puta, pa iako je eljela da jo malo porazgovara s njima, radosna to ih opet vidi, poslua njihove savjete i lee u postelju ve oko est
sati. Tada Andrevv pode da osluhne stanje njenih plua.
Zadrao se gore svega petnaest minuta, ali kad se vrati u salon, gdje su ga Con i Kristin ekali, njegov je izraz, prvi put, bio istinski zabrinut.
Bojim se da je to sigurno. Lijevi vrh. Llewellyn je savreno u pravu, Cone. Ali ne brini. Prvi je stadij. Tu se jo moe pomoi.
Veli, ree Con sa sumornom zebnjom, veli da se moe izlijeiti?
Da. Idem tako daleko da to ak i tvrdim. To znai da je valja stalno drati na oku, neprestano promatrati, ukazivati joj svaku njegu. Zamisli se, nabrana ela. Meni se ini, Cone, da je Aberalaw najgore mjesto za nju  kua je uvijek loa za poetnu tuberkulozu. Kako bilo da bilo, da je smjestimo u Victoriju? Ja sam u dobrim odnosima s doktorom Thoroughgoodom. Mogu je sigurno smjestiti u njegovo odjeljenje. Osim toga, i ja u paziti na nju.
Mansone, uzviknu Con uzbueno, to, to je djelo pravog prijateljstva! Kad bi ti samo znao koliku vjere u tebe ima to moje dijete! Ako itko moe da joj pomogne, to si ti.
Andrew telefonira odmah Thoroughgoodu, koji ih pet minuta zatim obavijesti da e biti primljena u Victoriju krajem nedjelje. Con se vidljivo razvedri. Kad pomisli na bolnicu za grudobolne, na Andrewovu njegu, na Thoroughgoodov nadzor, Mary je za njega, u njegovu snanom optimizmu, bila ve, tako rei, izlijeena.
Slijedea dva dana imao je mnogo posla. U subotu po podne, kad je Mary smjetena u bolnicu, a Con krenuo sa stanice u Paddingtonu, Andrew najzad stee samopouzdanje, pa je bio na visini dogadaja. Mogao je da stisne ruku Kristini i da uzvikne polazei u kliniku:
Lijepo je to smo najzad sami, Kris! Gospode, kakva je to bila nedjelja!
Sve je to izgledalo savreno u skladu. Ali bilo je dobro to nije vidio izraz njenoga lica. Ona je sjedila u sobi, sama, malo oborene glave, ruku u krilu, nepomina. Onoga dana kad se vratila, zavaravala se nadom da e sve biti dobro, ali sad su je obzimale strane slutnje: blagi boe, kad e i kako e sve ovo da se svri.
15.
Bujica njegova uspjeha sve je vie rasla i nosila ga neodoljivp svojim hunim tokom.
Njegovo druenje s Hamsonom i s Ivorvjem bilo je bliskije i unosnije nego ikad. Osim toga, Deedman ga je bio zamolio da ga zamijeni u Plazi za vrijeme njegova sedmodnevnog odsustva koje e provesti u Le Touquetu igrajui golf, a za tu uslugu podijelit e s njim svoj honorar. Obino je Hamson bivao njegov zamjenik, ali u posljednje vrijeme Andrew je sumnjao da su odnosi izmedu njih dvojice postali zategnuti.
Koliko je laskalo Andrewu kad se naao u poloaju da moe da ude pravo u spavau sobu kakve slavne filmske zvijezde, da sjedne na svilene plahte njene postelje, da sigurnom rukom opipava njeno predivno tijelo i da, ako ima vremena, popui s njom jo i cigaretu!
Ali jo vie mu je laskalo pokroviteljstvo Josepha Le Roya. U toku posljednjeg mjeseca ve dva puta je ruao s njim. Znao je da se u glavi tog ovjeka motaju krupne misli. Prilikom posljednjeg susreta Le Roy ga je bio uzeo na probu:
ino
Znate, doktore, ja vas ve odavno motrim. Naumio sam da poduzmem jednu krupnu stvar, pa e mi stoga trebati dosta umjenih medicinskih savjeta. Ne elim vie da imam posla s kojekakvim pokondirenim veliinama, koje jo vode i dvostruku igru stari Rumbold nije vie vrijedan ni svojih vlastitih kalorija  njemu emo udariti jadac, i to to prije meni ne trebaju takozvani strunjaci koji samo mlate praznu slamu i prave od mene magarca. Meni treba trezven medicinski savjetnik, i ja poinjem da mislim da biste otprilike to mogli biti vi. Vidite, mi smo naim proizvodima, postavljenim na popularnu osnovu, osvojili dosta iroku javnost, ali, iskreno govorei, ja vjerujem da je dolo vrijeme da proirimo nau akciju na jednoj vie naunoj osnovi: da razluimo mlijeko na osnovne sastojke, da ga elektrificiramo, zgusnemo, razvrstamo. Cremo s vitamonom B, Cremofax i lithecin protiv nedovoljne ishrane, rahitisa, malokrvnosti, besanice  razumijete li, doktore, ta hou da kaem? tavie, poe li nam za rukom da to organiziramo struno medicinski, mogli bismo raunati na pomo i simpatije itavog ljekarskog tijela: da, tako rei, svaki ljekar postane na trgovaki agent. E, ali to zahtijeva naune oglase, doktore, naune broure, pa stoga ja vjerujem da bi nam jedan mlad ljekar koji ima naunog duha mogao biti od velike koristi u poduzeu. Ali da se dobro razumijemo, ja vam to govorim savreno otvoreno i nauno  mi idemo za tim da podignemo valjanost naih proizvoda, a kad ovjek uzme u obzir nitavne ekstrakte koje ljekari preporuuju  kao Marrobin C i Vegetog Bonebran  mi, molim vas, onda doista pridonosimo podizanju opeg stanja zdravlja i time inimo veliku uslugu naciji.
Andrevv ne zastade da pomisli da u jednom svjeem zrnu graka vjerojatno ima vie vitamina negoli
u nekoliko kutija Cremofaxa. Bio je oaran, ali ne zbog visine honorara koji bi uivao kao lan uprave, ve na pomisao kakvo mu veliko povjerenje ukazuje Le Roy.
Frances je bila ta koja mu ree kakve bi sve koristi mogao imati od Le Roveva naroitog trgovakog poslovanja. Ah, prijatno je bilo svratiti joj na alicu aja, osjeati da ga ta draesna, umjena ena gleda naroito mekim pogledom i smijei mu se prisno i zavodljivo! Druenjem s njom on je postao snalaljiviji, smjeliji, uglaeniji. Nesvjesno se proimao njenom filozofijom. Pod njenim vodstvom uio je da njeguje povrne ljubaznosti, a dublje stvari mogle su se vezivati i maku o rep.
Sada je ve mogao da pogleda Kristini u oi bez zazora, mogao je da se vrati kui sasvim nemarno poslije jednog sata provedenog s Frances. Nije se zapitao otkud u njemu odjednom ta ogromna promjena. Ako bi kadto na to pomislio, to je bilo samo da uvjeri sebe da on nije zaljubljen u gospou Lawrence, da Kristin o tome nita ne zna i da svaki ovjek u jedno doba svog ivota dolazi u taj neizbjean orsokak. A zato bi se on razlikovao od drugih ljudi?
U naknadu za sve to, on se vladao prema Kristini s mnogo predusretljivosti, u razgovoru s njom bio je pun obzira, ak joj je izlagao neke svoje nakane. Tako je ona saznala da on namjerava idueg proljea da kupi kuu u Ulici Welbeck i da e ostaviti Chesbourough Terrace im to pitanje bude ureeno. Ona mu nije nita osporavala, nije mu bacala optube u lice i, ako je kad bila zlovoljna, on to nikad nije primjeivao, izgledala je sasvim neotporna. ivot je za njega jurio suvie brzo da bi imao vremena da malo zastane i da se zamisli. Vrtlog ga je zanosio. Bio je obuzet osjeajem snage. Osjeao se pun ivo
ta, svakim danom sve ugledniji, svoj i svoje sudbine gospodar.
I onda iz vedra neba udari grom.
Uvee 5. novembra doe mu u kabinet u Chesborough Terrace ena jednog malog zanatlije iz susjedstva.
To je bila neka gospoa Vidler, sitna enica srednjih godina, ali ivahnih, svijetlih oiju, prava Londonka, koja jo nikad u ivotu nije bila otila dalje od Margatea. Andrew je poznavao dobro gospou Vidler, lijeio je njenog sinia od neke djeje bolesti jo kad je bio jedva doao u ovu etvrt. U tim prvim danima on je i svoje cipele davao njima na popravak, jer su Vidleri, estite i vrijedne zanatlije, drali dvostruku radionicu na samom poetku Ulice Paddington. Njihova firma imala je neto bombastian naslov, Renovations Ltd: u jednoj polovini radnje popravljale se cipele, a u drugoj su se istila i glaala odijela. Sam Harry Vidler mogao se esto puta vidjeti, gojazan i bljedolik, bez ovratnika i zavrnutih rukava od koulje, s kalupom meu koljenima  ili  iako je drao i dva pomonika  kako glaa vrelom utijom ako bi posao u drugom odjeljenju bio hitan.
Gospoda Vidler govorila je sada o Harryju. Doktore, ree ona svojim ivahnim glasom, mome muu neto nije dobro. Ve nedjeljama se tako povlai. Ja sam mu govorila i govorila da doe k vama, ali on nee. Moete li sutra da dodete da ga pregledate? Ja u ga zadrati u postelji.
Andrew obea da e doi.
Slijedeeg jutra zatee Vidlera u postelji. On mu se alio na neke unutranje bolove i rastuu gojaznost, koja je u pasu bila postala naroito uoljiva u toku posljednjih mjeseci, a to je on, kao mnogi bolesnici koji su u toku cijelog ivota bili zdravi, objanjavao na nekoliko naina. Nagovijestio je da je
moda popio koju aicu vie, ili da je moda tome uzrok i njegovo zanimanje koje ga primorava da suvie sjedi.
Ali poslije pregleda Andrew je morao da opovrgne ta objanjenja. Bio je uvjeren da se radi o cisti; stanje, mada nije bilo opasno, ipak je zahtijevalo operaciju. Objasni to Vidleru i njegovoj eni i uvjeri ih, to je bolje mogao, da jedna takva prosta otekhna moe da se unutra jo vie razvije i da prouzrokuje svakojake neprilike, koje e, meutim, sve nestati kad se oteklina otkloni. Nije ni malo sumnjao u ishod operacije, pa savjetova Vidleru da odmah ode u bolnicu.
Medutim, sad se gospoda Vidler usprotivi.
Ne, gospodine doktore, ne dam ja moga Harryja u bolnicu! S mukom se trudila da se sabere u svojoj uzrujanosti. Predosjeala sam ja da e do toga doi  kako je skapavao nad poslom. Ali sad ta je  tu je, mi smo, hvala bogu, u mogunosti da podnesemo trokove lijeenja. Kao to znate, doktore, mi nismo imuni ljudi, ali smo malo odvojili za crne dane. I eto, dolo je vrijeme da se pomognemo. Ne dam ja da moj Harry moljaka, da alje pisma i pre , poruke i da eka dok doe na red kao da je kakav ubogi siromaak.
Ali, gospoo Vidler, ja mogu da uredim...
Ne! Ja hou da on ide u kakav privatan sanatorij. Ima ih ovdje u okolini dosta. A vi, molim vas,naite privatnog ljekara da izvri operaciju. Ja vam izjavljujem, doktore, da dokle god sam ja iva, Harry Vidler nei ii ni u kakvu javnu bolnicu.
Bilo mu je jasno da je ena vrsto rijeena. I sam Vidler, kad je ve iskrsla ta nevolja, bio je istog miljenja kao i njegova ena. Traio je najbolje lijeenje koje se moe imati.
Te veeri Andrew pozva Ivoryja preko telefona.
Sad se ve po navici obraao njemu, a u ovom sluaju utoliko prije to je htio da ga zamoli za tu uslugu.
Htio bih da uinite neto meni za Ijubav, Ivory. Imam jednog bolesnika kome je potrebna trbuna operacija  to je estit, vrijedan zanatlija, ali ne bogat, razumijete li? Tu za vas nema bogzna ta, bojim se. Ali vi biste me veoma obavezali ako biste ga operirali uz, recimo, treinu uobiajenog honorara.
Ivory se pokaza vrlo ljubaznim. Nita mu nije bilo drae nego da uini svom prijatelju Mansonu kakvu bilo uslugu koja je u njegovoj moi. Nekoliko asaka porazgovarali su se o bolesniku, a nakon toga Andrew telefonira gospoi Vidler:
Upravo sam govorio s gospodinom Charlesom Ivoryjem, kirurgom iz Zapadne etvrti, koji je moj naroito dobar prijatelj. On e doi sutra sa mnom da pregleda vaega mua, gospodo Vidler, u jedanaest sati. Pristajete li? On kae  sluate li?  on kae, gospodo Vidler, da e operaciju, ako se pokae da je potrebna, izvriti za trideset zlatnika. Kad se uzme u obzir da je njegov uobiajeni honorar sto zlatnika  a moda i vie  onda nismo proli tako loe.
Dobro, doktore, dobro. U glasu joj se osjeala zabrinutost, ali ona se trudila da je prikrije, da bi izgledalo kao da joj je odlaknulo. To je vrlo ljubazno od vas, velika vam hvala. Nadam se da emo nekako moi da se snademo.
Sutradan prije podne Ivory pregleda bolesnika zajedno s Andrewom, a slijedeeg dana Harry Vidler prijede u sanatorij Brunsland, na istoimenom trgu.
To je bio staromodni ali uredan sanatorij, nedaleko od Chesborough Terrace, jedan od mnogih u toj etvrti, u kome su cijene bile umjerene, a uredaj oskudan. Veini bolesnika trebala je samo ljekarska njega. To je bio svijet koji je bolovao od uzetosti, kroninih sranih oboljenja, iznurene starice kod ko
jih je najvea nevolja bila sprijeiti rane od leanja. Kao i svaka slina ustanova u Londonu, u koju je Andrew bio zavirio, i ova nije bila namijenjena svojoj svrsi. Nije bilo lifta, a operaciona dvorana nalazila se u nekadanjoj staklenoj bati. Ali gospoica Buxton, vlasnica, bila je diplomirana nudilja i vrlo vrijedna ena. Ma kakvi bili drugi nedostaci, sanatorij Brunsland je bio savreno ist  sve do najudaljenijih kutova poda pokrivenog blistavim linoleumom.
Operacija je bila uglavljena za petak. Kako Ivory nije mogao da doe ranije, utvreno je da to bude u dva sata po podne, u neobino kasan sat.
Andrew doe prvi, ali Ivory stie tano u zakazano vrijeme. Doveze se s anestetiarom pa je stajao po strani i gledao kako ofer nosi njegovu veliku torbu s instrumentima  kako kasnije nita ne bi ometalo sigurnost poteza njegove ruke. Oigledno, njegovo miljenje o tom sanatoriju nije bilo bogzna kakvo, ali njegovo je dranje ipak bilo besprijekorno ljubazno, kao uvijek. U razmaku od deset minuta on umiri gospou Vidler, osvoji gospodicu Buxton i njene sestrepomonice, i onda u ogrtau i rukavicama stade mirno bez uzrujavanja u operacionoj dvorani, koja se doimala smijeno, spreman da se dade na posao.
Bolesnik ue s odlunom veselou, zbaci sa sebe sobni haljetak, prihvaen po jednoj sestri, i pope se na uski sto. Shvativi da mu valja podnijeti tu nevolju, Vidler joj je hrabro gledao u oi. Prije nego to mu anestetiar stavi masku na lice, on se nasmijei Andrewu.
Osjeat u se bolje kad se to svri. as zatim zamuri  malne udno udahnu duboke dahove etera. Gospodica Buxton otkloni zavoje. Ukaza se povrina namazana jodom, neprirodna i sjajna oteklina. Ivory poe da operira.
Zapoe s nekom naroitom injekcijom u miie slabine.
To je za spreavanje oka, dobaci on Andrewu uozbiljenim glasom. Ja to uvijek upotrebljavam.
I onda zapoe pravi posao.
Napravi dug medijalni rez, i napreac, malne smijeno, otkri se zlo. Cista je iskoila kroz otvor kao kakva dobro naduvana gumena, vlana nogometna lopta. Ako nita drugo, Andrew je bar bio zadovoljan svojom tanom dijagnozom. Pomisli da e se Vidler mnogo bolje osjeati kad se jednom oslobodi te neugodne izrasline i, mislei ve na sHjedeeg bolesnika koji ga je ekao, pogleda kradomice na svoj sat.
Meutim, Ivory se na svoj maestralan nain igrao loptom i, ne uzrujavajui se, nastojao je da je poduhvati rukom za spojnu taku, ali svaki put promai. Pri svakom pokuaju lopta bi mu skliznula. To se ponovi bar dvadeset puta.
Andrew ga nestrpljivo pogleda i pomisli: Pa ta radi taj ovjek? U malome trbuhu nije bilo mnogo prostora da se u njeniu radi, ali ga je ipak bilo dovoljno. On je bio vidio Llewellyna, Dennvja i tuce drugih u svojoj staroj bolnici, kako vjeto rukuju u mnogo manjem otvoru. U tome i jest umjenost kirurga, da umije baratati instrumentima u tjeskobnom, munom poloaju. Odjednom mu sinu da je to prva trbuna operacija koju je Ivory obavljao za njega. Nesvjesno spusti sat u dep i prie kruto blie stolu.
Ivory se jo upinjao da poduhvati cistu, jo uvijek miran, odmjeren, hladnokrvan. Gospodica Buxton i jedna mlada sestra stajale su s povjerenjem uz njega, ne znajui bogzna ta ni o emu. Anestetiar, ovjek prosijede kose, trljao je rasijano palcem grli zaepljene boce, Atmosfera koja je vladala u toj ma
loj operacionoj dvorani sa staklenim krovom i golim zidovima bila je savreno mirna. Nije tu bilo nikakve napetosti ni uzbudljive drame: samo je Ivory malo podignuta ramena pokuavao rukavicama da poduhvati glatku gumenu loptu. Andrewa odjednom podie jeza.
Nabrana ela on je paljivo gledao. Zbog ega je strahovao? Nije tu bilo nita ega bi se ovjek mogao plaiti. Bila je to sasvim prosta operacija. Za nekoliko asaka sve e biti gotovo.
Uz jedva primjetan smijeak, kao da je zadovoljan sobom, Ivory odustade od pokuaja da nade spojnu taku ciste. Mlada nudilja pogleda ga ponizno kad zatrai no. On prihvati pruen instrument sporim pokretom. Vjerojatno nikad jo u svojoj karijeri nije vie liio na velikog kirurga iz romana. Drei no u ruci, i prije nego to je Andrew mogao da vidi o emu se radilo, napravi velik ubod u svijetli omot ciste. Sve se potom brzo odigralo.
Cista puknu, bljunuvi u zrak velik mlaz venozne krvi, a njena sadrina srui se u trbunu upljinu. asak ranije bila je to okrugla, zategnuta lopta, a sada ve kesica tkiva koja je leala u lokvi brboree krvi. Gospoica Buxton lati se pomamno posude sa tamponima. Anestetiar se naglo uspravi. Mlada sestra izgledala je kao da e onesvijestiti, Ivory ree ozbiljno;
tipaljke, molim.
Andrewa obuze uas. Vidio je da je Ivory, kad nije uspio da podvee korijen, slijepo, luaki rasjekao cistu. A to je bila hemoragina cista.
Tampone, molim, ree Ivory svojim hladnokrvnim glasom. Petljao je u toj zbrci, pokuavao je da stegne korijen, da tamponiranjem pokupi krv iz ispunjene upljine, nemoan da zaustavi krvarenje.
U uasu, Andrewu sine kao munja: Svemogui boe, pa on ne zna da operira, on uope ne zna!
Anestetiar, s prstom na arteriji, proaputa tiho, kao da se izvinjava:
Bojim se... on kanda odlazi, Ivory.
Ostavivi tipaljku, Ivory ispuni trbunu upljinu okrvavljenom gazom. Onda se dade za zaivavanje svog velikog reza. Otekline vie nije bilo. Vidlerov eludac imao je ulupljen, bljedunjav, prazan izgled: Vidler je bio mrtav.
Da svreno je, ree anesteriar na kraju.
Ivory proi posljednji bod, paljivo presijee svileni konac i okrenu se stoiu s instrumentima da bi ostavio na njemu kare. Andrew je stajao kao uzet, nemoan da se makne. Gospodica Buxton, potamnjela u licu kao zemlja, nesvjesno skloni s pokrivaa boce s vrelom vodom. Izgleda kao da se sabrala samo velikom snagom volje. Potom izae iz dvorane. Nosa, ne znajui ta se desilo, unese nosila. Jo jedna minuta, i tijelo Harryja Vidlera bi poneseno gore u njegovu sobu.
Ivory najzad prozbori:
Vrlo alosno, ree svojim sabranim glasom, skidajui ogrta. Ja mislim da se to desilo zbog oka  ne mislite li i vi tako, Gray?
Gray, anestetiar, promrmlja neto kao odgovor. On je bio zaposlen spremanjem svoga aparata.
Andrew jo uvijek nije mogao da progovori. U svojoj uzbuenosti on se odjednom sjeti gospoe Vidler koja je ekala dolje. Kao da je proitao Andrewovu misao, Ivory ree:
Ne brinite, Mansone. Ja u se ve pobrinuti za onu malu enicu. Hajdemo. Ja u joj to mjesto vas saopiti.
Nagonski, kao ovjek koji je nemoan da se odupre, Andrew se uputi za Ivoryjem niz stepenice u e 
kaonicu. Jo je bio zagluen, oslabljen osjeajem gadenja, potpuno nemoan da ma ta kae gospodi Vidler. Ivory, se, meutim, pokazao, kao ovjek koji je potpuno na visini koju prilike zahtijevaju.
Moja draga gospodo, ree on dostojanstveno i osjeajno, dodirnuvi joj ovla ramena, na alost, na alost, ne donosimo vam dobre vijesti.
Ona sklopi ruke u iznoenim konim rukavicama. Uas i preklinjanje mijeali su joj se oima.
ta?
Va jadni mu, gospodin Vidler, usprkos svemu to smo uinili za njega. ..
Ona se srui na stolicu, pepeljasto siva u licu, a ruke su joj se u rukavicama neprestano micale.
Harry! zausti ona tiho, glasom od kojega se srce kidalo. Pa onda opet, Harry!
Ja mogu samo da vas uvjerim, nastavi Ivory tuno, u ime doktora Mansona, doktora Graya, gospodice Buxton i moje, da ga nikakva sila na svijetu nije mogla spasiti. Pa ak i da je preivio operaciju. On slegnu pri tom znacajno ramenima.
Ona podie pogled prema njemu, traei da shvati smisao njegovih rijei, svjesna i u tom stranom asu njegove obazrivosti i njegove dobrote prema njoj.
To je najutjenije to ste mi mogli rei, doktore, ree ena kroz suze.
Poslat u vam sestru ovamo. Uinite sve to moete da se otmete tom udaru. I hvala vam, hvala vam na hrabrom dranju.
Ivory izade iz odaje, a Andrew se uputi za njim. U dubini predvorja, kancelarija je bila prazna, a vrata su bila otvorena. Maivi se kutije s cigaretama, Ivory ude u kancelariju, pripali cigaretu i povue dug dim. U licu je bio moda malo bljedi nego obino, ali njegova je vilica bila vrsta, ruka sigurna, ivci nimaio potreseni.
Eh, dobro, ree on hladno, i s tim smo gotovi. ao mi je, Mansone. Nisam ni slutio da je ta cista bila hemoragina. Ali, vi znate, takve se stvari deavaju i pored sve obazrivosti.
Nalazili su se u malenoj odaji, sa jednom jedinom stolicom gurnutom pod pisai sto. Andrew se spusti na ogradu kamina, prevuenu koom, i zagleda se grozniavim pogledom u aspidistru u ukastozelenoj vazi koja je ukraavala prazno ognjite. Bio je bolestan, satrven, na rubu potpunog sloma. Nije mogao da odagna privienje Harryja Vidlera, kako se bez iije pomoi upuuje operacionom stolu: Osjeat u se bolje kad se to svri  da bi deset minuta zatim leao opruen na nosilima kao izmrcvarena, iskasapljena leina. Stisnu vilice i pokri oi rukama.
Naravno, ree Ivory, gledajui u kraj svoje cigarete, on je umro na stolu. Ja sam s operacijom bio gotov prije nego to se to desilo  i stvar je onda u redu: istrazi nema mjesta.
Andrew podie glavu. On je drhtao, bio je izbezumljen od svoje vlastite slabosti u tom stranom sticaju prilika koje je Ivory bio primio tako hladnokrvno. On viknu mahnito:
Tako vam Krista, ne govorite vie! Vi znate da ste ga vi ubili. Vi niste kirurg. Vi ste najgori mesar to sam ga ikad u ivotu vidio.
Nastade tiina. Ivory ga pogleda pozelenjelim, tvrdim pogledom. Ne preporuujem vam takav nain razgovora, Mansone.
Ne svia vam se, je lda? Grevit jecaj potrese Andrewa. Ja znam da vam se ne svida! Ali to je istina. Svi sluajevi koje sam vam do sada dao bili su puka djeja igrarija. Ali ovaj  prvi ozbiljan sluaj koji smo imali  Oh, boe, morao sam odmah to znati  ni ja nisam nita bolji od vas...
Doite k sebi, vi histerina ludo. ut e vas.
Pa ta onda! Obuzet ponovo nastupom gnjeva, on se guio: Vi znate dobro kao i ja da je to istina. Vae prtljanje je bilo tako neznalako da je to bilo gotovo isto to i ubistvo!
askom je izgledalo kao da e ga Ivory jednim zamahom pesnice sruiti onesvijetena s ograde na kojoj je sjedio, to bi s obzirom na svoju teinu i snagu bio lako mogao i uiniti. Ali on se s velikim naporom uzdra. Ne rekavi nita, on se prosto okrenu i izie iz odaje. Ali njegovo otvrdlo, sleeno lice poprimi zlokoban izraz nezaboravne mrnje.
Koliko je jo ostao u toj odaji, ela naslonjena na hladan mramor kamina, Andrew nije znao. Najzad ustade sjetivi se jadno da ga ekaju poslovi koje je morao svriti. Strana nesrea bila ga je kosnula svom estinom granate koja, kad se rasprsne, unitava sve. Imao je osjeaj da je i sam bez utrobe. Pa ipak, krenu nesvjesno, poput teko ranjena vojnika koji, silom steenih, slijepih navika, vri dunost koju svijet oekuje od njega.
ekaonica je bila puna, klinika krcata do samih vrata. Teko, kao samrtnik, pogleda svoje pacijente, sakupljene, usprkos divnoj ljetnoj veeri, da se poklone njegovu gospodstvu, njegovoj linosti. Veinom su to bile ene, mnoge od njih Laurierove pomonice, svijet koji mu ve nedjeljama dolazi namamljen njegovim osmijehom, njegovim ljubaznim dranjem, njegovim uvjeravanjem da treba da istraju u uzimanju lijeka  sve stara sorta, mislio je on u svojoj duevnoj obamrlosti  sve stara pjesma!
Na taj nain poe mu nekako za rukom da mukom obavi ostatak posjeta bolesnicima i zatim se, olovna srca i s bolom u glavi, vrati kui. Stie upravo na vrijeme za kliniku i veernje preglede.
Svali se u fotelju klinike i poe, s obrazinom na licu, uobiajeni veernji obred.
Pa, kako ste? Da, ja mislim da izgledate neto malo bolje! Da, puls je mnogo pravilniji. Ovaj vam lijek pomae. Nadam se, moja draga gospoice, da vam nije suvie neprijatan?
Onda se uputi, kao obino, Kristini koja je ekala da primi praznu bocu, pa kroz hodnik prijee u kabinet, gdje produi s istim glupim pitanjima, s istim paljivim njenostima, natrag hodnikom da uzme napunjenu bocu, onda opet u kliniku. I tako je to ilo, tako se neprestano vrtio ovaj pakleni cirkus njegova vlastitog prokletstva.
No je bila sparna. On je grozno patio, ali tjerao je dalje, dijelom da bi sama sebe muio, a dijelom iz puke obamrlosti, jer nije mogao da se zaustavi. Idui tamo i ovamo, zagluen bolom, pitao se neprestano: Kuda ja idem? Za ime boje, kuda ja idem?
Najzad, kasnije nego obino, u deset manje etvrt, sve je bilo gotovo. Zakljua vanjska vrata klinike i vrati se u kabinet, gdje ga je, po ustanovljenom redu, ekala Kristin, spremna da ita imena i da mu pomogne da proknjii prihod.
Prvi put poslije toliko nedjelja, on je istinski pogleda, duboko se zagleda u njeno lice, dok je ona, oborenih oiju, promatrala spisak koji je drala u ruci. Usprkos otupljenosti u koju je bio upao, zaprepasti se kad vidje koliko se promijenila. Lice joj je bilo zgreno i tuno, usta malo oputena. Iako nije gledala u njega, oi su joj bile pune smrtne tuge.
Sjedei za stolom s velikim registrom pred sobom, osjeti straan bol. Ali njegovo tijelo, taj vanjski omot jedne due obamrlih osjeaja, nije odavald nita od unutranjih otkucaja. Prije nego to je on mogao da bilo ta ree, ona poe da ita imena.
Pisao je i pisao, ubiljeavao je u knjigu krsti za
uinjen posjet, krui za pregled u ordinaciji, zbrajajui u isti mah i ukupnu svotu.
Kad je bio gotov, ona ga upita glasom iju jetku satiru tek tada primijeti:
Dakle, koliko je danas?
On joj ne odgovori nita, a nije ni mogao da bilo ta odgovori. Ona izie. uo ju je kako odlazi gore u svoju sobu, uo ju je kako je tiho zatvorila vrata. Bio je sam: sumoran, klonuo, zamiljen. Kuda ja idem? Za ime boje, kuda ja idem? Odjednom mu se pogled zaustavi na duhankesi, punoj novca, nabubreloj od srebrnjaka koje je toga dana bio primio. Ponovo ga zahvati val pomahnitale ogorenosti. Zgrabi duhankesu i tresnu njome u kut sobe. Ona odjeknu tupo.
Zatim skoi na noge. Guio se, nestajalo mu je daha. Izide iz odaje i jurnu u malo dvorite iza kue, kao u mali bunar pomrine ispod visokih zvijezda. Tu se, nejako, nasloni na zid od opeka i poe naglo da povraa.
16.
U postelji se preturao nemirno tokom cijele noi, dok nije, najzad, oko est sati ujutro, zaspao. Probudivi se kasno, sie na doruak tek u devet, blijed i podbulih oiju i vidje da je Kristin ve dorukovala i otila nekud. U svakoj drugoj prilici to ga ne bi bilo nimalo uznemirilo. Sada, medutim, osjeti s bolom koliko su se oni jedno drugom otudili.
Kad mu gospoda Bennett unese ukusno zgotovljenu unku s jajima, nije mogao da jede, miii drijela kao da su mu bili otkazali rad. Popi kavu i onda
sasu naglo u au dobru koliinu viskija i sode, pa i to iskapi. Zatim se spremi za nevolje dana.
Mada se jo nije bio sabrao, njegovi su pokreti bili manje nesvjesni nego ranije. Jedan nejasan zraak, jedan snopi blijede svjetlosti bio je poeo da prodire kroz mutnu neizvjesnost koja ga je obavijala. Bio je svjestan da se nalazi na rubu velikog, ogromnog sloma. Bio je svjestan takoer da se, upadne li jednom u taj ponor, nikad vie nee izvui iz njega. Trudio se oprezno da sauva ravnoteu duha. Otvori vrata garae i izvue svoja kola. Od napora dlanovi mu se ovlae znojem.
Tog jutra hitao je da stigne do Victorije. Imao je ugovoreni sastanak s doktorom Thoroughgoodom da bi zajedno pregledali Mary. Tu dunost nije htio nikako da propusti. Vozio je u pravcu bolnice. U kolima se osjeao ve bolje: bilo mu je lake voziti nego ii pjeice  bio je navikao na tu vonju, pa je ve vozio automatski, refleksno.
Dovezavi se do bolnice, ostavi kola po strani i otie pravo u odjeljenje. Klimnu glavom sestri u znak pozdrava i uputi se Marynoj postelji, dohvativi uzgred i njenu tablicu. Onda sjede na ivicu postelje, prekrivene crvenim pokrivaem, svjestan radosnih osmijeha kojima ga je Mary oekivala. Kraj bolesnice se nalazila velika kita rua, ali on je gledao neprestano u njenu tablicu. Ono to proita na njoj ne svidje mu se.
Dobar dan, ree mu ona. Zar nisu prekrasne moje rue? Donijela mi ih je jue Kristin.
On je pogleda. Lice joj nije bilo onako zajapureno kao kad je dola, ali bila je malo omravjela.
Da, vrlo su lijepe, pa, kako se osjea, Mary?
   Oh!  dobro mi je. askom odvrati od njega
pogled, ali zatim ga pogleda oima punim povjere
nja. Bilo kako mu drago, to nee jo tako dugo trajati. Vi ete me uskoro izlijeiti.
Vjera koja se ogledala u njenim rijeima i jo vie u njenim oima, bolno ga se kosnu. Pomisli: desi li se njoj ta loe, to e mi zadati posljednji udarac.
U taj as ude u odjeljenje i doktor Thoroughgood da bi izvrio redovni pregled bolesnika. Primijeti Andrewa i uputi se odmah k njemu.
Zdravo, Mansone, ree mu ljubazno. Gle? ta je to s vama? Jeste li bolesni?
Andrew ustade.
Hvala na pitanju. Zdrav sam potpuno.
Doktor Thoroughgood ga udno pogleda, a zatim se okrene Marvnoj postelji.
Drago mi je to ste me pozvali da zajedno pregledamo tu bolesnicu. Donesite paravan, sestro.
Zadrae se desetak minuta pregledajui Mary, a onda ga Thoroughgood povede u udubljenje kod posljednjeg prozora gdje se, iako izloeni pogledima itavog odjeljenja, njihov razgovor nije mogao uti.
Dakle? upita on.
Andrew se prenu iz svoje utuenosti:
Ja ne znam kakvo je vae miljenje, doktore Thoroughgoode, ali meni se ini da stanje ove bolesnice ne ide nabolje.
Pa, ima jedan ili dva simptoma, ree Thoroughgood, povukavi se za usku bradicu.
Meni se ini da se bolest ak i pogorala.
Oh, ja to ne bih rekao, Mansone.
Temperatura je postala nestabilnija.
Hm... moda.
Oprostite to uzimam sebi slobodu  ja ni u jednom asu ne zaboravljam svoj poloaj u odnosu prema vama  ali meni je vrlo mnogo stalo do te bolesnice. S obzirom na njeno stanje, ne biste li vi bili za pneumotoraks? Vi se sjeate da sam ja ve naginjao
A1I
tome kad smo Mary... kad smo bolesm ovamo.
Thoroughgood pogleda Mansona isk se lik bio promijenio, crte su mu bile
Ne, Mansone. alim, ali ja ne nahi bilo umjesno u ovom sluaju. Tako sam i a tako mislim i sada.
Nastade tiina. Andrew nije mogao d ni jedne rijei. Poznavao je Thoroughgou,!., , vu nepokolebljivu tvrdoglavost. Osjci.m se nim tjelesno i duevno, nesposobnim .l,i dnln  \ jalovu prepirku. Sluao je, nepomin.i lica,  llm ughgooda koji nastavi da izlae svoje linc pojUd pitanju bolesnice. Thoroughgood zavri pu sc upun drugim bolesnicima, a Andrew ode ponovo do Mai \ da joj kae da e doi i sutradan, a potoni napusn odjeljenje. Prije nego to se izvezao iz bolnice, zamoli vratara da telefonira njegovoj kui da nec doi na ruak.
Umalo to ne odbi jedan sat. On je bio jo utuen, pun jada i nemilih misli, pa je zbog nejela osjeao laku nesvjesticu. U blizini mosta u Battersea zaustavi kola pred jednom malom jeftinom kolaarnicom. Tu porui kavu i malo vrelih prenica na maslacu. Ali popi samo kavu, dok mu e eludac prevrtao od same pomisli na prenice. Osjeti na sebi radoznao pogled djevojke koja ga je posluivala.
Ne dopada vam se? upita ona. Ako elite, donijet u vam druge.
On odreno klimnu glavom i zatrai racun. Dok je ona pisala, on uhvati sebe kako buckilasto, broji sjajnu crnu dugmad na njenoj haljini. lako je jednom, bilo je to davno, sav, zanesen gledao tri biserasta dugmeta u jednoj uionici u Drineffvju. Napolju, nad rijekom, treperio je uaren zrak. Sjeti se. kn n
bunilu, da toga dana po podne ima dva zakazana posjeta u Ulici Welbeck. Polako se odveze tamo.
Sestra Sharp pokaza se goropadna kao obino kad bi je zamolio da dode u subotu po podne, ali i ona ga upita osjea li se bolesnim. Potom ga, neto mekim glasom, jer je gajila naroito potovanje prema doktoru Hamsonu, obavijesti da ga je Freddie ve dva puta nakon ruka traio telefonom.
Kad je ona izila iz kabineta, sjede za svoj sto i zagleda se pravo preda se. Prvi mu pacijent ude u dva i po  neki mladi onovnik iz Savjeta, koji je patio od neke srane bolesti, a bio mu ga je poslao Gill. Posveti mnogo vremena pregledu tog bolesnika, trudei se naroito da pregled obavi valjano, a zatim zadri mladia dok mu ne izloi briljivo sve potankosti lijeenja. Kad je najzad bio gotov, pa se pacijent maio svoje tanke lisnice, on ree brzo:
Molim vas, nemojte mi sada plaati. ekajte dok vam poaljem raun.
Pomisli da mu taj raun nee nikada ni poslati, da je izgubio ed za novcem, da opet moe da ga prezire, i to ga je neobino hrabrilo.
Onda doe drugi pacijent. Bila je to gospodica Basden, ena etrdeset i petih godina, jedna od njegovih najvjernijih pacijentica. Zanijemi kad je ugleda. Bogata, sebina i hipohondrina, ona je bila mlada i jo sebinija dvojnica one gospoe Raeburn koju je jednom u drutvu s Hamsonom bio vidio u sanatoriju gospodice Sherrington.
Sluao ju je s dosadom, pritiskajui rukom umorno elo, dok je ona veselo avrljala o svemu to je zadesilo njen organizam od posljednjeg posjeta, pred nekoliko dana. On naglo podie glavu.
A zato vi dolazite k meni, gospoice Basden?
Ona zastade usred reenice, blaen izraz ozari joj gornji dio lica, ali usta joj se polako otromboljie.
Oh, znam, ja sam kriv!, ree on. Ja sam vatn kazao da dolazite. Ali, u stvari, vama nije nita.
Doktore Mansone! uzviknu ona, ne vjerujui svojim uima.
To je bila cijela istina. On shvati s okrutnom pronicljivou da su svi simptomi njene vajne bolesti dolazili zbog novca. Cijelog svog ivota ona nije radila ni jednog bojeg dana, tijelo joj je bilo mlitavo, buhavo, prehranjeno. Patila je od nesanice zato to se nije kretala, to nije upotrebljavala svoje miie, ak ni svoj mozak nije upotrebljavala. Nije imala druge brige nego da ree kupone i da misli na svoje dividende, da grdi sobaricu i da se stara o tome to e pojesti ona i njeno pomeransko kue. Kad bi samo htjela da izide iz te sobe i da se prihvati neeg stvarnog, da odbaci sve pilulice, sve lijekove za umirenje ivaca, za uspavljivanje, kolagoge i sve druge trice i kuine... da da neto od svog novca sirotinji... da pomogne svoje blinje i da prestane da misli samo o sebi! Ali ona to nikad, nikad nee htjeti da uini, ak je izlino traiti to od nje. Ona je duhom mrtva, a i on je isto tako, neka mu se bog smiluje!
On ree sumorno:
ao mi je, gospoice Basden, ali ja vam vie ne mogu koristiti svojim uslugama. Moda u  moda u nekud otputovati, ali ja ne sumnjam da ete ovde u okolini nai i druge Ijekare koji e biti sretni to e moi da vam ugadaju.
Ona otvori usta nekoliko puta, kao riba van vode. Onda joj lice poprimi izraz razumijevnja: bila je uvjerena, potpuno uvjerena da je on enuo pameu. Nije gubila vremena da bi se s njim oko toga prepirala: ustala je, brzo je pokupila svoje stvari i pohitala napolje.
On se spremio da poe kui i zatvori ladice stola kao ovjek koji je najzad stvorio odluku. Alijo nije
bio ustao, kad ue ivo gospoica Sharp, s osmijehom na usnama:
Doktor Hamson eli da govori s vama. Ovaj put doao je lino, umjesto da telefonira.
as zatim ue Hamson, veselo pripali cigaretu i zavali se u naslonja, a u oima mu se ogledala neka naroita svrha. Nikad jo njegove rijei nisu zvuale tako prijateljski.
Izvini, drue, to te uznemiravam ovako u subotu po podne. Ali znao sam da si ovdje, pa hajde, rekoh Muhamed e brijegu. Dakle, sluaj, Mansone. uo sam sve o jueranjoj operaciji i pravo da ti kaem, ba mi je milo. Ve je krajnje vrijeme da uvidi kako je i ta je na prijatelj Ivory. U Hamsonovu glasu osjeala se jetka zluradost. Mislim da treba da ti kaem, dragi moj, da sam se u posljednje vrijeme prilino posvaao s Ivorvjem i Deedmanom. Oni su igrali dvolinu ulogu. Nas trojica smo vodili zajedniki jedan mali posao, i jo te kako unosan, i ja sam ti sada gotovo uvjeren da su mi oteli jedan dio zarade. Osim toga, ve mi je dosta tih Ivorvjevih svinjarija! Ta svinja se bavi samo pobaajima. To nisi znao, je li? E, to ti ja kaem, i moe mi vjerovati kao evanelju. Postoje dvatri sanatorija, ni sto milja daleko odavde, gdje se nita drugo i ne radi  sve lijepo i fino, naravna stvar  tu ti je na Ivory glavni maher! Ni Deedman nije mnogo bolji: on ti je samo licemjeran torbar koji prodaje droge, samo manji prepredenjak od Ivorvja. Jednog lijepog dana, i to uskoro, dobit e i po prstima od Ministarstva zdravlja. A sada sluaj, stari drue, govorim ti za tvoje vlastito dobro. Sve to ispriao sam ti o ovim prikanima stoga to elim da vidi tko su ti ljudi i da ih se otrese pa da lijepo prie meni. Ti si u ovim stvarima jo utokljunac, jo ti ne zna da pokupi sav kajmak. Zar ti ne zna da Ivory, kad dobije sto zlatnika za jednu
operaciju, mora drugome dati pedeset  jer samo na taj nain on moe zaraditi neto, razumije? A koliko je tebi davao  ugavih petnaest ili, moda, dvadeset zlatnika. To nije poteno, Mansone! I poslije tog jueranjeg kasapljenja, ja ga, bogme, ne bih vie trpio. Ja njima, dodue, jo nita nisam rekao o svemu tome, lukavac sam i ja, dragoviu moj, ali evo, kakav je moj plan: da se nas dvojica, ti i ja, lijepo zdruimo i da napravimo mali zajedniki ortakluk. Pa, najzad, mi smo i stari drugovi, jo s univerziteta, je 1 tako? Ja te volim, oduvijek ti si mi bio drag. Od mene ti moe da naui jo mnogo kojekakvih majstorija.
Freddie zaas zastade da bi pripalio i drugu cigaretu, i onda se prijatno, iroko nasmijei, da bi mu odmah izloio i druge prednosti budueg ortakluka.
Ti prosto nee vjerovati u moje majstorluke. Da ti samo ispriam o mom najnovijem pothvatu: dajem injekcije iste vode, po tri zlatnika komad! Jednog dana doe pacijentkinja da joj dam injekciju. Meutim, bio sam zaboravio da poruim tu prokletu stvar, pa, rekoh, da je ne bih alostio i razoarao, ja ti lijepo trcnem njoj H20. Sutradan je dola da mi kae da je ovaj put reakcija bila bolja nego ikad! I tako ti mi lijepo nastavismo dalje. A zato ne? Na kraju krajeva, sve se svodi na vjeru i boicu obojene vodice. Samo imaj na umu da ja umijem da saspem i itavu farmakopeju, kad se ukae potreba za to. Dabome. Znam ja svoj posao. Vidra sam ja za te stvari, Mansone, pa kad bismo se nas dvojica istinski udruili  ti s tvojim diplomama, a ja, opet, sa svojom promuurnou  iha, gdje bi nam bio kraj! Ljudi uvijek trae da imaju miljenje i nekog drugog ljekara, razumije li? A ja sam jo bacio oko i na jednog mladog kirurga  taj je kudikamo bolji od Ivorvja!  ali njega moemo da uhvatimo za brnjicu i
kasnije. S vremenom mogli bismo da otvorimo i svoj vlastiti sanatorij, a to bi onda bio Eldorado!
Andrew ostade nepomian i krut. On se nije ljutio na Hamsona, gnuao se samo sama sebe. Nita nije moglo uvjerljivije od ovog Hamsonova prijedloga da mu prikae gdje se nalazi, ta je uradio i kuda ide. Najzad, uvidajui da mora neto da odgovori, on promrmlja:
Ne mogu da radim s tobom, Freddie. Meni je meni je sve to dotuilo. Mislim da u za neko vrijeme da dignem ruke od svega. U ovom krajiku Londona ima suvie akala. Ima dosta estitih ljudi, koji se trude da rade poteno, ali svi drugi su akali. akali su ti koji daju sve te nepotrebne injekcije, reu nekodljive krajnike i slijepa crijeva, doturaju jedan drugome pacijente kao lopte, dijele honorare, vre pobaaje, preporuuju vajne naune lijekove, a sve vrijeme jure samo za zlatnicima.
Hamson je polako crvenio.
Glete, molim vas! povika on. A ti?
Znam, Freddie, ree Andrew umorno. Nisam ni ja nita bolji. Ne elim ja nikakve razmirice ni zlovolje medu nama. Ti si bio moj najbolji prijatelj.
Jesi li poaavio, ili ta ti je?
Moe biti. Ali ja hou da pokuam da ne mislim vie na novac ni na materijalan uspjeh. Nije u tome vrijednost jednog ljekara. Kad ljekar zaraduje pet hiljada funti godinje, on nije dobar. I zato bi... zato bi ovjek zaraivao tolike novce na raun ovjeanstva koje pati?
Budalo jedna, ree Hamson ljutito i okrenuvi se izie iz odaje.
Andrew ponovo sjede za svoj sto, utuen, sam, jadan. Najzad ustade i poveze se kui. Kad se priblii Chesborough Terraceu, osjeti kako mu srce ubrzano kuca. Ve je bilo prolo est sati. Sav jad tog za
njega sumornog dana bliio se svom vrhuncu. Ruka mu silovito zadrhta kad okrene klju u bravi.
Kristin je bila u salonu. Kad vidje njeno blijedo, smirerio lice, podide ga jeza. ivo zaelje da ga ona neto upita, da bar neim pokae da je zanima kako je proveo sve te sate daleko od nje. Ali ona mu samo ree mirnim, ravnodunim glasom:
Imao si danas mnogo posla. eli li da popije alicu aja prije klinike?
On odgovori:
Veeras nema klinike.
Ona ga brzo pogleda.
Ali danas je subota  dan kada ima najvie svijeta.
Umjesto odgovora on napisa biljeku da je klinika te veeri zatvorena. Uputi se hodnikom i pribi je na vrata klinike. Srce mu je sada tako snano tuklo da je imao osjeaj da e mu prepui. Kad se hodnikom vratio u svoj kabinet, ona ga je ekala, jo bljea u licu, uznemirena.
ta je s tobom? upita ga ona udnim glasom.
On ju pogleda. Bol koja mu je razdirala srce obrva ga naglo, i on vie nije vladao sobom.
Kristin! Sve to mu je bilo u dui bilo mu se odjednom slilo u tu jednu rije. On joj se baci pred noge: kleao je pred njom i plakao.
17
Njihovo izmirenje bilo je najljepi dogaaj koji su doivjeli od dana njihove prve ljubavi. Slijedeeg jutra bila je nedjelja, on je leao pored nje, kao nekada u Aberalavvu, i govorio joj, govorio, kao nekad, otvorena srca. Napolju je vladala nedeljna tiina: sa
mo su zvuci zvona, blagi, umirajui, dopirali do njih. Ali Andrew nije bio miran.
Kako sam mogao sve to da inim? vajkao se on nemirno. Jesam li bio lud, Kris, ili ta je to bilo sa mnom? Sada, kad pomislim na sve to, prosto ne mogu da vjerujem. Da se ja zdruim s tom bagrom i to poto sam upoznao Dennvja i Hopea! Gospode! Pa mene treba izvesti na gubilite!
Ona ga je umirivala. Sve se to dogodilo tako naglo, dragi. Svatko bi pred takvom navalom morao da poklekne.
Ali asnu ti rije dajem, Kris: kad se sjetim svega, dolazi mi da izludim. I kako si ti morala uasno patiti! Gospode boe, mene bi trebalo najprije udariti na muke, pa tek onda pogubiti!
Ona se smijeila. Bilo je pravo uivanje vidjeti joj lice oslobodeno one ledene ravnodunosti, sretno, blago, puno njenog staranja za njega. Oh, boe moj! pomisli on, pa mi oboje opet ivimo.
Ima samo jedan izlaz, ree on odluno, skupivi obrve. Usprkos svojim nemirriim mislima, on se sad osjeao jak, osloboen varki koje su ga zasjenjivale, spreman da radi. Mi moramo da se istimo odavde. Ja sam ovdje suvie duboko zaronio, Kris, suvie duboko. Ovdje me sve podsjea na smicalice i lihvarstva koja sam poinio, i tko zna, mogao bih opet jednog dana da zaglibim. Praksu bismo mogli lako da prodamo i... oh, Kris, imam jednu sjajnu zamisao!
Koju, srce?
elo mu se razvedri i on se uzdrljivo, blago nasmijeio.
Koliko ve ima vremena otkad me nisi tako nazvala? A to godi. Ja znam, zasluio sam... oh, ne daj mi da opet ponem da mislim na sve to, Kris! Ova
ideja, ova zamisao pala mi je na um jutros kad sam se probudio. Ponovo sam se jedio zbog Hamsonova prijedloga da udem s njim u onaj besramni ortakluk, i onda mi odjednom sinulo u pameti: A zato da ne stvorim jednu estitu grupu? Tako neto postoji meu Ijekarima u Americi  Stillman mi to stalno tuca u glavu, ak iako on sam i nije ljekar  ali mi ovdje prosto kao da za takav sistem nemamo mnogo smisla. Razumije li, Kris, ak i u kakvom malom gradiu u unutranjosti mogla bi da se osnuje kakva klinika, s jednom manjom grupom ljekara, od kojih bi svaki radio svoj odreeni posao. Dakle, sluaj, mila moja: umjesto da se sliem s Hamsonom, Ivoryjem i Deedmanom, zato da ne sastavim s Dannyjem i Hopeom odlinu trojku? Denny bi obavljao kirurki posao  ti zna kako je on u tom poslu sposoban  ja bih bio internista, a Hope na bakteriolog! Ti uvia prednost tog plana: svatko od nas radio bi kao specijalist u svojoj oblasti, a uzajamno bismo se dopunjavali. Moda se sjea Dennyjevih prijedloga  i mojih takoer  protiv glupavog sistema cjelokupnog ljekarstva: ljekar ope prakse mora da pipa nasumce i da tetura pod teretom koji mu je navaljen na lea a to je nemogue! Jedini je odgovor na to, i to savren odgovor, stvaranje ljekarskih grupa. To bi bilo neto izmeu etatizacije ljekarske slube i usamljenog napora pojedinaca. Jedini razlog to to jo nismo imali kod nas jest taj to naa krupna gospoda vole da dre sve u svojim akama. Ali, oh! Zar to ne bi bilo divno, mila moja, kad bismo mogli da stvorimo jednu malu borbenu jedinicu, besprijekornu s naunog  a usudujem se rei  i s moralnog gledita, neku vrstu grupe koja bi pokuala da pobijedi predrasude, da obori kumire, a moda i da zapone neto to e proizvesti potpunu revoluciju itave nae ljekarske organizacije.
Glave naslonjene na uzglavlje, ona ga je pogledala radosnim oima.
Kad te tako sluam, sjeam se minulih dana. Ne umijem ti rei koliko se tome radujem. Oh, to je kao da ivot zapoinje iznova. Ja sam sretna, srce, tako sam sretna!
Ja imam jo mnogo da okajem, umovao je on sumorno. Bio sam budala. I jo gore nego to. Pritisnu rukom elo. Ne ide mi iz glave jadni Harry Vidler, i nee sve dok ne uinim neto ime u uistinu okajati svoj grijeh. Odjednom jeknu. Ja sam kriv, Kris, koliko i Ivory. Ne mogu da se otmen osjeaju da sam se suvie olako izvukao. I ne izgleda mi pravo da se tako izvuem. Ali ja u raditi kao rob, Kris. I vjerujem da e mi se Denny i Hope pridruiti. Ti zna njihove ideje: Denny prosto umire od elje da se opet baci na stvaran rad, a ako bismo Hopeu omoguili da ima kakav mali laboratorij u kom bi spremao za nas serum, a uz to bi mogao da se bavi i svojim samostalnim radom, on bi poao s nama i na kraj svijeta.
Skoi iz postelje i poe na svoj stari plahovit nain da koraa goredolje sobom, razdiran izmeu zanosa i kajanja, da premislja, pun briga, nada, planova.
Ima mnogo stvari koje treba da sredim, Kris, uzviknu, a za jednu mi se valja odmah pobrinuti. Sluaj, mila moja! Dok napiem nekoliko pisama pa im ruamo  kako bi bilo da se izveze sa mnom malo u okolinu?
Ona ga pogleda upitno.
Ali... ako si ti zauzet?
Radi se o neemu to je pree. Bogami, Kris, strano sam zabrinut zbog Mary Boland. Njeno stanje ne ide nabolje u Victoriji, a ja nisam vodio dovoljno rauna o njoj. Thoroughgood je vrlo okrutan i
ne razumije njen sluaj, bar ne onako kako ja mislim. Boe! Kad bi se Mary ita dogodilo, i to poto sam se pred Conom primio odgovornosti za nju, ja bih prosto poludio. Runo je to rei za svoju vlastitu bolnicu, ali ona se nikad nee oporaviti u Victoriji. Trebalo bi da je negdje u prirodi, na istom zraku, u kakvom dobrom sanatoriju.
Da?
Zato bih htio da se odvezemo Stillmanu. Bellevue, jedinstveno mjestance, kakvo se samo poeljeti moe. Kad bih samo mogao da ga nagovorim da primi Mary.  Oh, ne samo da bih bio zadovoljan, bio bih uvjeren da sam doista uinio neto vrijedno truda.
Ona ree odluno:
Poi emo im ti bude gotov.
Obukavi se napisa dugo pismo Dennyju i jo jedno Hopeu. Imao je svega tri tea bolesnika, pa ih posjeti, a zatim uz put preda pisma na potu. Potom, poslije lakog ruka, Kristin i on pooe u Wycombe.
Usprkos grozniavoj napregnutosti u kojoj se stalno nalazio, izlet ga osvjei. Vie nego ikad bio je sad uvjeren da je srea u stvari jedno unutranje stanje, isto duevno, nezavisno  ma ta cinici o tome mislili  od zemaljskih dobara. U toku svih tih mjeseci, kad se bio tako estoko okomio na osvajanje bogatstva i poloaja i uspijevao u materijalnom pogledu, on je zamiljao da je sretan, dok uistinu to nije bio. ivio je u nekoj vrsti bunila, neprestano udei da stee to vie. Novac, mislio je on sada ogoreno, svemu je kriv prljav novac! Najprije je govorio sebi da eli da zaradi hiljadu funti godinje. Kad je taj prihod postigao, on je svotu odmah udvostruio i postavio je kao vrhunac svojih elja. Ali kad je i to ostvario, bio je nezadovoljan. I tako je to ilo.
elio je sve vie i vie. Na kraju bi ga nezajaljiva pohlepa bila upropastila.
Pogleda kradomice Kristinu. Koliko je ona rnorala da propati zbog njega! Ali sada je potvrdu saglasnosti svoje odluke nalazio u njenom preobraenom, ozarenom licu. To lice nije vie bilo tako lijepo, jer su ivotne brige i nevolje na njemu ostavile svoje tragove, nekoliko potamnjelih bora oko oiju, poneto upale obraze koji su nekada bili tako jedri i rumeni. Ali to je lice uvijek oplemenjeno vedrinom i otvorenou. To oivljavanje kojim je sada svijetlilo bilo je tako divno i dirljivo da ga obuze duboko kajanje. Zakle se da nikad vie nee uiniti nita to bi nju moglo da oalosti.
Stigoe u Wycombe oko tri sata i odanle se povezoe jednim ogrankom puta koji je vodio preko jednog brijega pored Lacey Greena. Poloaj Bellevuea, na jednoj maloj visoravni, zatienoj sa sjeverne strane i s izgledom na obje doline, bio je velianstven.
Stillman ih primi srdano. On je bio uzdrljiv, nerazmetljiv iica, rijetko kad zanesen oduevljenjem, ali im time to im ree da je zadivljen ljepotom i valjanou njihova djela pokaza koliko mu je drag Andrewov posjet.
Belleuve je bio namjerno malen, ali je njegovo savrenstvo bilo van svake sumnje. Dva krila, okrenuta jugozapadu, sueljavala su se u jednom sredinom zdanju, u kojem su se nalazile kancelarije. Iznad ulaznog trijema i kancelarija je bila velika, bogato opremljena dvorana za lijeenje, a juna joj je strana bila sva od stakla koje ne iskljuuje ultraljubiaste sunane zrake. Sva prozorska okna bila su od istog materijala, a sistemi zagrijavanja i provjetravanja bili su posljednja rije moderne tehnike. Razgledajui zgradu, Andrew nije mogao da ne uporedi to
najmodernije savrenstvo sa starodrvenim zgradama, zidanim pred sto godina, u kojima su bile smjetene londonske bolnice, kao i s onim starim kuerinama, koje su se, jadno prepravljene i jo gore opremljene, lakrdijaki zvale sanatoriji.
Kasnije, poto im sve pokaza, Stillman ih poslui ajem. Tada mu Andrew ukratko saopi svoju molbu.
Mrsko mi je da molim za usluge, gospodine Stillmane, Kristin se nasmijei toj malne zaboravljenoj frazi  ali, da li biste htjeli da primite, meni za ljubav, jednu bolesnicu? Poetna tuberkuloza. Zahtijeva vjerovatno pneumotoraks. Ona je ki jednog mog velikog prijatelja, kolege  on je zubar  a njeno stanje, tamo gdje se sada nalazi, ne ide nabolje.
Neto slino veselosti nazre se u Stillmanovim plavim oima.
Meni ljekari dvdje ne alju bolesnike  mada u Americi ine i to. Vi zaboravljate da sam ja ovdje samo nadriljekar koji vodi neki vajni sanatorij, jedan od onih arlatana koji tjeraju svoje bolesnike da etaju bosonogi po jutarnjoj rosi, da bi im poslije dali za doruak strugane mrkve!
Andrew se na to ne nasmija.
Ja vas nisam molio za to da biste se sa mnom alili, gospodine Stillmane. Meni je vrlo mnogo stalo do te djevojke. Njeno me stanje mnogo  vrlo mnogo zabrinjava.
Ali, dragi prijatelju, bojim se da je kod mene sve puno. Usprkos neprijateljskom raspoloenju vaeg ljekarskog bratstva, spisak onih koji ekaju na red da budu primljeni dug je kao moja ruka. udno. Stillman se najzad tiho nasmijeio. Ljudi ele da ih izlijeim usprkos ljekarima.
Dakle  nita! promrmlja Andrew. Stillmanovo odbijanje teko ga razoara, A ja sam viemanje
raunao kao sigurno. Vjerujte, kad bi Mary bila ovdje u vaim rukama, oh, ja vie ne bih strahovao za nju. Pa vi imate najljepe ljeilite u Engleskoj! Ne mislite valjda da ja pokuavam da vam laskam. Ja to znam. Kad pomislim na onu staru sobetinu u Victoriji u kojoj ona sada lei i slua kako ohari grebu na sve strane...
Stillman se nagnu naprijed i dohvati s niskog stoia tanak sendvi od krastavaca. Imao je udan, njemu svojstven kooperan nain kad bi se doticao ega: kao da je tek najpaljivije oprao ruke pa strahuje da ih ne uprlja.
Tako! Vi meni, dakle, spremate neku malu ironinu komediju. Ali ne, ne  ne smijem tako da govorim, vidim da ste zabrinuti. Ali ja u vam pomoi. Mada ste i vi ljekar, primit u vau bolesnicu. Primijetivi izraz zbunjenosti na Andrewovu licu, Stillman napui usne. Vidite, ja sam irokogrud. Ne ustruavam se da imam posla i s lanovima ljekarskog tijela, kad to ustreba. Zato se ne nasmijete? to je ala. Ali svejedno, iako nemate mnogo smisla za alu, vi ste daleko slobodoumniji nego veina vae sabrae. Dakle, da vidimo... Nemam zasad nijedne slobodne postelje do slijedee nedjelje. Dovedite vau bolesnicu u drugu srijedu, i ja vam obeajem da u uiniti za nju sve to bude u mojoj moi.
Andrew porumeni u licu od uzbudenja i zahvalnosti.
Ja  ja prosto ne umijem da vam kaem koliko sam vam zahvalan.
Onda i nemojte. I nemojte da budete tako utivi. Drai ste mi kad izgledate kao da ete napraviti pusto oko sebe. Gospoo Manson, baca li on koji put tanjure na vas? Ja imam u Americi jednog velikog prijatelja, on je vlasnik esnaest listova, i svaki
put kad se naljuti, on razbije po jedan tanjur od pet centa. Tako se jednoga dana desilo...
Ispria im jednu dugu i  za Mansona  potpuno providnu priu. Ali dok su se vozili kui kroz veernju svjeinu, Andrew ree Kristini zamiljeno:
U svakom sluaju, Kris, u najmanju ruku ta je stvar ureena kako treba  pao mi je velik teret s due. Uvjeren sam da je to pravo mjesto za Mary. Ovaj Stillman je sjajan, velik ovjek. Vrlo mi je drag. Naoko ne izgleda bogzna ta, ali u dui on je sam prekaljen elik. Da mi je znati da li emo i mi  Hope, Denny i ja  ikad moi da stvorimo neto slino, neto to bi bar u minijaturi liilo na Bellevue. Eh, to je samo pusti san, zar ne. Ali ovjek nikad ne zna. Ja mislim, ako bi mi se doista Denny i Hope pridruili, pa bismo se utaborili negdje u unutranjosti, moda u blizini kakve rudarske oblasti, moda bih ja mogao da se ponovo latim svog rada na prouavanju djelovanja silicija. ta ti misli, Kris?
Umjesto odgovora ona se nagnu k njemu, i uz veliku opasnost, nasred carskog druma, snano ga zagrli i poljubi.                                         ,
18.
Sutradan ujutro Andrew ustade rano, poslije dobro prospavane noi. Osjeao se io, oran za svaki pothvat. Uputi se pravo telefonu i predade svoju praksu u ruke Fulgera i Turnera, agenata iz Ulice Adam. Gospodin Gerald Turner, ef te vrlo stare firme, odgovori mu lino i na Andrewov zahtjev doe odmah u Chesborough Terrace. Poslije briljivog pregleda knjiga, koji je trajao cijelo prijepodne, on
ga uvjeri da nee biti nikakvih tekoa da se postigne brza prodaja.
Naravno, doktore, ree gospodin Turner, lako se kuckajui olovkom po zubima. Svaki kupac morat e da se pita: zato jedan ljekar puta iz ruku ovakav rudnik zlata?  jer, dozvolite mi, doktore, ovo i jeste pravi zlatan rudnik. Ja ve odavno nisam vidio ovako Hjepe prihode, i to odmah, u gotovu. Da li da kaemo zbog slabog zdravlja?
Ne, ree Andrew osorno. Recite im istinu. Recite... uzdra se, oh, recite iz linih razloga.
Vrlo dobro, doktore, i gospodin Gerald Turner zapisa u svoju biljenicu nacrt za oglas: Ostavlja se iz isto linih pobuda, bez ikakve veze s praksom.
Andrew zakljui:
I upamtite, ja ne traim itavo bogatstvo za to traim samo dobru cijenu. Ima tu i pripitomljenih maaka, koje e se moda razbjei kad ja odem.
U vrijeme ruka Kristin mu predade dva telegrama koji su meutim bili stigli. On je bio zamolio Dennvja i Hopea da telegrafski odgovore na pisma koja im je dan prije bio uputio.
Prvi, od Dennvja, glasio je prosto:
Oaran. ekaj me sutra uvee.
Drugi se odlikovao tipinom lakoumnou:
Moram lija provesti cio svoj vijek s luacima. Bitne crte engleskih palanki: kavanice, uani, stolne crkve i svinjski sajmovi. Jesi li rekao laboratorij. Potpisan: Rasporeen poreski obaveznik.
Poslije ruka Andrew se odveze do Victorije. To nije bio as u koji je doktor Thoroughgood obilazio bolesnike, a to je upravo odgovaralo Andrewovoj
svrsi. On nije elio nikakve buke i neprijatnosti, a najmanje je elio da uznemiri svog pretpostavljenog koji se, pored sve svoje tvrdoglavosti i strasnog interesiranja za brijaekirurge minule prolosti, prema njemu uvijek Ijubazno ophodio.
Sjednuvi pored Maryne postelje, on joj tiho izloi svoju namjeru.
Na prvom mjestu kriv sam ja, ree joj uvjerljivo, pomilovavi joj ruku. Trebalo je da predvidim da to nije najbolje mjesto za tebe, Mary. Vidjet e razliku kad dode u Bellevue, veliku razliku. Ali i ovdje su bili ljubazni prema tebi, pa stoga nije potrebno da vrijeamo iju osjetljivost. Ti samo treba da kae da eli da izide u srijedu, a ukoliko bi ti bilo neugodno da to uini sama, javit u tvome ocu da ti on napie pismo, da je to njegova elja. Ima toliko bolesnika koji jedva ekaju da dou na red, tako da u tome nee biti nikakvih tekoa. Onda u te ja u srijedu povesti autom u Bellevue. Sa mnom e doi i sestra pomonica i uzet emo sve to nam treba. Nita jednostavnije... ni probitanije za tebe.
Vrati se kui s osjeanjem da je jo neto postigao, uvjeren da je poeo da raiava darmar u koji je bio upao. Te veeri na klinici ozbiljno se dade na otputanje svojih kroninih bolesnika, nemilosrdno se opratajui od svoje zavodljive pastve. U toku jednoga sata bar dvanaest puta odluno izjavi:
Ovo vam mora biti posljednji posjet. Vi dolazite ve odavna. Sad ste sasvim dobro. Ne vrijedi neprestano piti lijekove!
Bilo je udno kako se poslije toga osjeao lako. Moi kazati poteno ono to misli i rei to s uvjerenjem, bila je rasko koje se odavna bio odrekao. Uputi se zatim Kristini malne djeakim korakom.
Sad se manje osjeam kao trgovac solju za kupanje, ree joj. Onda huknu: Gospode boe, kako
mogu tako da govorim! Zaboravljam ta se sve desilo... Vidler... i ostalo!
Tada zazvoni telefon. Kristin ode da odgovori pa mu se uini da se zadrala malo due, a kad se vratila, izraz joj je opet bio neobino usiljen.
Netko te trai na telefonu.
Tko...? Najednom shvati da je to Frances Lawrence. U odaji nastade muna tiina. Onda on uurbano ree: Reci da nisam kod kue. Reci da sam iziao. Ne, ekaj! Lice mu odjednom poprimi izraz odlunosti i on se uputi prema telefonu. Govorit u sam.
Vrati se poslije pet minuta i zatee Kristin gdje sjedi s pletivom u svom uobiajenom kutu gdje je svjetlost bila dobra. Pogleda je kradomice, onda odvrati od nje pogled i prie prozoru. Stajao je tako, s rukama u depovima i gledao je udljivo na ulicu. Igle u njenom pletivu ravnomjerno su i tiho eketale, a on se osjeao neobino budalasto, kao sjetan i glupav pas koji se douljao kui podavijena repa i blatnjav, poslije kakve nedozvoljene pustolovine. Najzad, ne mogui vie da se uzdri, ree, jo uvijek okrenut leima prema njoj:
I s tim je gotovo. U pitanju je bila samo moja glupa tatina  to, i lini interes. Ja sam tebe uvijek volio. Zatim naglo uzviknu: avo neka me nosi, Kris, ali ja sam svemu kriv! Ti ljudi misle da su svi kao oni, ali ja znam da nije tako. Ja se suvie olako izvlaim  suvie olako. Ali sluaj: dok sam bio kod telefona, pozvao sam Le Roya  neka se sve svri o jednom troku! Proizvodi Cremo vie me ne zanimaju. Raskrstio sam i s njime. Kris, i, tako mi boga, vie me nee vidjeti!
Ona mu ne odgoviri nita, samo su joj igle ivo i veselo zveketale u tihoj odaji. Dugo je ostao kod tog prozora i postienim okom pratio kretanje na ulici,
gledao je kako se pojavljuju svjetlosti u ljetnom sutonu. Kad se najzad osvmu, tmina je bila osvojila odaju, ali Kristin je jo uvijek sjedila na svojoj stolici kao gotovo nevidljiva, sitna i majuna prilika, zauzeta svojim pletivom.
Te noi probudi se oznojen i jadan i okrenu se naslijepo prema njoj, jo uvijek muen strahotama svoga sna.
Gdje si, Kris? ao mi je, istinski mi je ao. Uinit u sve najbolje to mogu da ubudue budem dobar prema tebi. Zatim ree mirno, kroz polusan: Otii emo na odmor kad ovo ovdje prodamo. Boe! Moji su ivci rastrojeni  kad pomislim da sam to jednom tebi kazao! A kada se ponovo smjestimo, Kris, ma gdje to bilo, ti e imati svoj vrt. Ja znam da voli cvijee. Sjea li se, Kris, sjea li se Dolinice?
Sutradan prije podne donese joj veliku kitu krizantema. Trudio se svim svojim nekadanjim arom da posvjedoi svoju ljubav, ali ne onom upadljivom dareljivou koja je njoj bila tako mrska  a grozom se sjeti onog ruka u Plazi  ve malom, malne zaboravljenom panjom.
Kad je doao kui na aj, donese joj neke kolae koje je ona naroito voljela. Kad je potom, ne govorei nita, otiao i donio joj iz ormara na kraju hodnika jo njene sobne cipele, ona se uspravi u stolici i blago ga ukori:
Nemoj, srce, nemoj to initi jer me to boli. Kroz nedjelju dana moglo bi se desiti da stane upati sebi kosu i da me goni po itavoj kui  kao nekada.
Kris! uzviknu on, a bol mu se ogleda na licu, zar ne uvia da se sada sve promijenilo. Ja hou da popravim sve.
Dobro, dobro, dragi ree mu ona i smijeei se obrisa oi, a zatim naglo, sa estinom, kakvu on nije
mogao ni da nasluti, dodade: Nita me se ne tie sve dok smo nad dvoje zajedno. Ja ne elim da ti juri za mnom. Sve to traim od tebe to je da ne juri ni za nekom drugom enom.
Te veeri doe na veeru i Denny, kao to je bio obeao, i donese vijest od Hopea koji mu je telefonirao iz Cambridgea da je sprijeen da doe te veeri u London.
Kazao je da je sprijeen poslom, izjavi Denny, istresajui lulu. Ali ja pomalo sumnjam da je prijatelj Hope na putu da se oeni. Romantina stvar: sparivanje jednog bakteriologa!
Je li kazao to o mom prijedlogu? zapita Andrew ivo.
Da, on je oduevljen  aii to nije nimalo vano, njega moemo prosto da stavimo u dep i ponesemo sa sobom! I ja sam ushien! Denny razmota ubrus i prihvati se salate. Ja prosto ne mogu da shvatim kako je jedna tako genijalna zamisao mogla da se rodi u tvojoj budalastoj upi, naroito kad sam uvrtio sebi u glavu da si se ti sasvim odao poslovima u Zapadnoj etvrti. Priaj mi, dakle.
Andrew mu izloi. svoju zamisao, sam se sve vie oduevljavajui njom. Zatim se upustie u razmatranje praktikih pojedinosti. Odjednom shvatie koliki su napredak uinili, kad Denny ree:
Moje je miljenje da ne bismo trebali da izaberemo suvie veliki grad. Neto ispod dvadeset hiljada stanovnika  to bi bilo idealno. Ilo bi sve ko namazano. Pogledaj na kartu Zapadnog Midlanda. Nai e tu dvadesetak industrijskih gradova u kojima ima po etiripet ljekara koji se utivo meu sobom kolju, od kojih je svaki dobri, stari doktor cjelokupne medicine, koji e danas da odsijee bolesniku polovinu krajnika, a sutra da ga zaspe mist. albom. Upravo u takvoj jednoj sredini mi moemo da poka
emo ta vrijedi zadruga specijalista, kako je mi zamiljamo. Mi se neemo razmetatL Mi emo, tako rei, samo doi. Gospode boe! Da mi je da vidim tada njihova lica  doktora Browna, Jamesa i Robinsona! Morat emo da podnesemo tovare ogovaranja, klevetanja, a moda e nas ak i linovati. Ali, ozbiljno govorei, nama e trebati jedna centralna klinika kojoj bi, kao to kae, bio pridodan Hopeov laboratorij. Mogli bismo ak i da imamo nekoliko postelja, gore na spratu. Dabome, iz poetka to nee biti nista naroito, jer emo morati prije popravljati staro nego zidati novo  ali ja predosjeam da emo uhvatiti korijena. Primijetivi s kakvim sjajem u oima Kristin prati njihov razgovor, on se nasmijei. A ta vi o tome mislite, gospoo? Zanesenjatvo, je 1 da?
Da, odgovori ona malo promuklo, ali upravo zanesenjatvo vrijedi.
Tako mi boga, Kris, to si pravo rekla! To doista vrijedi. Tresnu tako snano pesnicom o sto da je sve posude zaigralo. Zamisao je valjana, ali glavno je ideal kojim je nadahnuta! To je jedno novo tumaenje Hipokratove zakletve: potpuna privrenost idealima nauke, bez empirizma, bez arlatanskih metoda, bez gotovih recepata, bez otimaine za pljakakim honorarima, bez sapunjanja hipohondara, bez... Oh, tako vam boga, dajte mi neto da popijem! Moje glasne ice ne mogu da izdre to, trebalo bi da imam bubanj.
Razgovarali su do jednog sata po ponoi. Andrewovo oduevljenje bilo je toliko da mu nije mogao odoljeti ni stoiki Denny. Njegov posljednji vlak bio je ve odavno otiao. Tu no prospava u gostinskoj sobi i, kad sutradan po doruku uurbano krenu, obea da e doi u grad narednog petka. U meuvremenu sastat e se sa Hopeom i  kao posljednji do
kaz svog oduevljenja  kupit e jednu kartu Zapadnog Mindlanda u velikim razmjerima.
Stvar napreduje, Kris, stvar napreduje! kliktao je Andrew pobjedniki, vrativi se poto je bio ispratio Dennvja do vrata. Philip je oaran. On ne govori mnogo, ali ja znam.
Tog istog dana imali su prvu ponudu za praksu. Doao im je jedan kupac, a za ovim su poeli da dolaze i drugi. Gerald Turner dolazio je lino u pratnji onih ozbiljnijih. On je bio divno slatkorjeiv, tako da nije propustio da ukae ak i na graevinske odlike garae. U ponedjeljak je dva puta dolazio doktor Noel Lowry, prije podne sam, a po podne u pratnji agenta. Poslije tog Turner je telefonirao Andrewu, umilnim, povjerljivim glasom:
Doktor Lowry se interesira, doktore, tavie, meni se ini da se on vrlo ivo interesira. Naroito mu je stalo da ne prodamo dok njegova ena ne vidi kuu. Ona je na moru s djecom, ali vraa se u srijedu.
To je bio dan u koji je Andrew bio ugovorio da e odvesti Mary u Bellevue, ali on je bio siguran da pitanje prakse moe da ostavi u Turnerovim rukama. U bolnici je sve polokao to je bio predvidio. Mary je imala da izie u dva po podne. S gospoicom Sharp je ugovorio da e ih ona pratiti u kolima.
Lila je teka kia, kad u jedan i pol krenu u Ulicu Welbeck da bi uzeo u kola gospoicu Sharp. Kad stie pred brojem 57a, ona ga je ve ekala, jetka i mrzovoljna. Otkada joj je bio rekao da e krajem mjeseca morati da se lii njenih usluga, bila je postala jo udljivija nego obino. Promrmlja neto kao odgovor na njegov pozdrav i ude u kola.
Sreom, u pogledu Mary nije bilo nikakvih tekoa. im Andrew zaustavi kola pred bolnicom, ona izie iz vratareve loe i ve se u slijedeem trenutku
nade na zadnjem sjedalu njegovih zatvorenih kola, pored gospoice Sharp, toplo umotana u pokriva i s vrelom bocom pod nogama. Nisu bili odmakli daleko, i on se ve poeo vajkati to je poveo sobom tu mrzovoljnu i sumnjiavu pomonicu. Bilo je oevidno da ona taj izlet smatra kao neto to uvelike premauje njene dunosti. Pitao se u udu kako je samo mogao da je tako dugo zadri u svojoj slubi. U tri i pol stigoe u Bellevue. Kia je sada bila prestala i sunce je bilo granulo kroz oblake dok su se vozili prilazom. Mary se nagnula naprijed, nemirna pogleda, gledajui pomalo sa zebnjom mjesto koje je trebalo da joj ulije toliko nade.
Andrew zatee Stillmana u kancelariji. elio je da odmah preglea s njim bolesnicu, jer ga je pitanje pneumotoraksa mnogo zabrinjavalo. Spomenuo je to Stillmanu, puei s njim cigaretu i pijui alicu aja.
Vrlo dobro, ree ovaj, klimnuvi glavom, kad mu Andrew izloi svoje poglede. Poi emo odmah gore.
Zatim ga povede u Marvnu sobu. Mari je sad leala u postelji blijeda nakon puta, jo uvijek sklona zebnji, i gledala je gospodicu Sharp, koja je stajala u jednom kutu sobe i guvala haljinu. Lako se trgla kad je uao Stillman.
On je pregleda s krajnjom obazrivou, a njegova metoda, mirna, tiha, savreno tana, bila je za Andrewa iznenadenje. U njegovu stavu nije bilo nita to bi podsjealo na kakvog velikog arobnjaka, nita upadljivo. Nije ak liio ni na ljekara odana svom poslu. Izgledao je vie kao poslovan ovjek koji je zauzet zapletenostima neke maine za zbrajanje koja se pokvarila. Mada se sluio i stetoskopom, on je uglavnom obavljao svoje ispitivanje prstima pipajui iznad kljune kosti upljine medu rebrima kao
da svojim tananim dodirom doista osjea stanje plunih elija koje ive i diu u pluima.
Kad je bio gotov, Mary ne ree nita, ali on izvede Andrewa napolje.
Pneumotoraks, ree. U to nema sumnje. To plue trebalo je ve davno uiniti nepominim. Ja u to odmah uiniti. Idite i recite joj to.
Dok je on otiao da pripremi aparat, Andrew se vrati u odaju i saopi Mary njihovu odluku. To je uinio to je vedrije mogao, ali je ipak bilo oito da ju je izgled na neposrednu operaciju jo vie uznemirio.
Vi ete to uiniti?! molila ga je nesigurnim glasom. Oh, ja bih mnogo vie voljela da vi to uinite.
To nije nita, Mary. Nee osjetiti ni najmanje boli, a ja u biti tu. Pomagat u mu! Ja u paziti da sve ide kako treba.
Doista, on je namjeravao da cio taj tehniki posao prepusti Stillmanu. Ali kako je ona bila toliko mnogo uznemirena, oigledno zavisna o njemu, i on se osjeao odgovornim, ode u dvoranu za lijeenje i ponudi se Stillmanu da e mu asistirati.
Nakon deset minuta bili su spremni. Kad dovedoe Mary, dadoe joj lokalnu anesteziju. Andrew stade kod manometra, a Stillman zabi spretno iglu, motrei zatim paljivo priliv steriliziranog azota u pleuru. Aparat je bio vanredno osjetljiv, a Stillman neosporan majstor u toj vjetini. Strunjaki je rukovao cjevicom gurajui je umjeno naprijed, a jednim okom pazei ivo na manometar koji je imao da posljednjim cvokotom oglasi perforaciju tjemene pleure. On je imao svoju vlastitu metodu duboke manipulacije kojom je izbjegavao kirurki emfizem.
Poslije jakog nastupa nervoze u samom poetku, Mary se polako smiri. Bila se podvrgla operaciji sa
sve veim pouzdanjem, da bi se na kraju ak i nasmijeila Andrewu potpuno osloboena. Vrativi se u svoju sobu, ree mu:
Imali ste pravo. To nije nita. Ne osjeam nikakvu neprijatnost.
Ne? On izvi jednu obrvu pa se nasmijei. Tako i treba da bude  bez ikakve buke, bez osjeanja da se neto strano dogaa. Eh, kad bi svaka operacija mogla da se tako svri! Ali kako mu drago, mi smo uinili nepominim to tvoje plue. Sad e lijepo da se odmori. A onda, kad pone opet da die  vjeruj mi!  bit e izlijeeno.
Ona zaustavi pogled na njemu, pa se zagleda u prijatnu sobu i u prostranu dolinu koja se vidjela kroz prozor.
Meni poinje ve da se svida ovdje. On se ne trudi da bude njean  gospodin Stillman, mislim ali ovjek nekako osjea njegovu njenost. Mislite li da bih sad mogla da dobijem aj?
19.
Bilo je ve blizu sedam sati kad Andrew napusti Bellevue. Bio se zadrao due nego to je mislio, razgovarajui sa Stillmanom na donjoj verandi i uivajui u svjeem zraku i tihom razgovoru. Kad se poveze, obuze ga neobian osjeaj smirenosti, mira. Stillmanova tiha narav, njegova ravnodunost prema ivotnim triarijama, korisno je utjecala na Andrewovu strastvenu prirodu. Osim toga, bio je sad bezbrian u pogledu Mary. Uporeivao je svoju preanju brzopletost, kojom ju je gurnuo u jednu zastarjelu bolnicu, sa svimto je u toku ovog popodneva uinio za nju. Imao je dosta nezgoda, morao je da
moljaka, i itava stvar nije bila sasvim pravifna. Kako sa Stillmanom nije bio utanaio pitanje trokova, shvati odmah da Con nee moi da podnese izdatke oko lijeenja u tako skupoj ustanovi kao to je bio Bellevue, pa e zato raune morati da podmiri sam. A sve to nije bilo nita uporeeno s radosnim osjeajem to je postigao cilj. Prvi put nakon toliko mjeseci osjeti da je uinio neto to je, po njegovu uvjerenju, zaista bilo vrijedno da se ueini. Ta ga je misao sokolila, oduevljavala: bio je to poetak njegova preporoda.
Vozio je polako, uivajui u tiini veeri. Sestra Sharp je opet sjedila na stranjem sjedalu kola, ali ona nije imala nita da mu kae, a on je, zauzet svojim mislima, jedva i znao za nju. Kad stigoe u London, upita je ipak kuda eli da je odveze, i, na njen odgovor, zaustavi kola pred stanicom podzemne eljeznice u Notting Hillu. Bilo mu je drago to je se oslobodio. Ona je bila valjana nudilja, ali njena narav bila je potitena i nesretna. Ona ga nikad nije marila. On odlui da joj sutradan poalje potom mjesenu plau, a onda je nee vie vidjeti.
Njegovo se raspoloenje udno izmijenilo u Ulici Paddington. Prolazei pored Vidlerova duana uvijek se alostio. Krajikom oka vidje firrnu  Renovations Ltd. Jedan od momaka sputao je roletne. Ta prosta radnja uini mu se tako simbolinom da ga podie jeza. Utuen doveze se do Chesborough Terracea i smjesti kola u garau. Zatim ue u kuu, pritisnut nekom udnom tugom.
Kristin ga radosno doeka u predsoblju. Suprotno njemu, ona je bila razdragana, oi su joj blistale dobrim vijestima koje je imala da mu saopi.
Prodano! uzviknu veselo. Praksa, kua i sve. ekali su te sve dosada, dragi  upravo su otili... Doktor i gospoa Lowry hou da kaem. On se tako
ustumarao, ree ona smijui se, to tebe nema u doba kad prima bolesnike na kliniki pregled, pa se sam dao na posao. Zadrala sam ih na veeri pa smo jo razgovarali. Gospoa Lowry kao da se ve bojala da ti se nije desila kakva automobilska nesrea. Onda sam i ja poela da brinem. Ali sad si tu, dragi, i sve je dobro. Treba da se sastane s njim sutra u jedanaest, u kancelariji gospodina Turnera, da potpie ugovor. I  oh!  on je ve poloio i kaparu kod gospodina Turnera.
On se uputi za njom u trpezariju, ali sto je ve bio raspremljen. Bilo mu je drago, naravno, to je praksa prodana, ali ipak on u tome asu nije mogao da osjeti nikakvo naroito oduevljenje.
Dobro, je, zar ne, nastavi Kristin, to je sve to tako brzo ureeno. Ja mislim da njemu nee trebati mnogo vremena da se ovdje snade. Oh, ja sam ve toliko matala dok ti nisi doao. Kad bismo samo mogli opet da provedemo mali odmor u Val Andre, prije nego to se ponovo damo na posao  tamo je bilo tako lijepo, je li, srce  i bili smo tako sretni... Odjednom prekide svoju misao i zagleda se u njega. Ali, to je tebi, dragi?
Oh, nita, nasmijei se on i sjede. Malo sam umoran, bez sumnje. Vjerojatno stoga to sam propustio da veeram.
ta! uzviknu ona zaprepateno. Pa ja sam bila uvjerena da si veerao u Bellevue prije polaska. Pogleda brzo oko sebe. A ja sam sve uklonila i dozvolila sam gospoi Bennett da ode u kino.
Ne mari nita.
Ali mari. Nije ni udo to nisi skoio od radosti kad sam ti kazala da je prodaja izvrena. Sad samo sjedi askom i ja u ti ve donijeti neto. eli H neto naroito? Mogla bih da podgrijem malo juhe da ti spremim kajganu  ili to drugo!
Nakon kratke stanke on ree:
Moe jaja, Kris. Oh, ne trudi se. Pa, kad ba hoe, dobro  i malo sira poslije toga.
Ona se vrati ubrzo nosei na posluavniku tanjur s kajganom, korijen celera u ai, kruh, biskvite, maslac i posudu sa sirom. Ona stavi posluavnik na sto, a kad se on primaknu stolu, izvadi iz ormaria bocu piva.
Dok je jeo, ona ga je njeno motrila i smijeila mu se.
Zna, dragi, esto sam nlislila: nas dvoje bismo se u Ulici Cefan, u stanu, recimo, od jedne sobice i kuhinje, savreno osjeali. Mi nismo stvoreni za raskoan ivot. Sad u ja kao ena jednog trudbenika biti opet vanredno sretna.
On je utei jeo kajganu. Hrana mu je oito prijala.
Zna, srce, nastavi ona, podnimivi se na svoj uobiajan nain, posljednjih dana vrlo sam mnogo razmiljala. Prije toga bila sam nekako klonula duhom i uvukla se u sebe. Ali otkad smo opet zajedno... oh, otkad smo ponovo svoji, gledam vedro u budunost. Stvari dobivaju svoju vrijednost tek kad ovjek mora da se za njih bori. Nema radosti kad mu one tek onako padaju s neba. Sjea li se onih dana u Aberalawu  ja sam stalno, neprestano na njih mislila, po cio dan  kad smo oboje morali toliko da propatimo? Ali ja se sad osjeam kao u te sretne dane, i ini mi se kao da sam se preporodila. To je na pravi ivot, srce, to smo mi! Oh, ja sam tako sretna!
On je pogleda.
Jesi li zaista sretna, Kris?
Ona ga odmah poljubi.
Nikad se jo u ivotu nisam osjeala tako sretnom kao u ovome asu.
Nastade stanka. On premaza maslacem jedan bi
skvit i podie poklopac posude sa sirom da bi se prihvatio. Ali, kakva li razoaranja! Mjesto njegova omiljenog liptauera, u posudi se nalazio samo komadi otvrdla, suha sira koji je gospoa Bennett upotrebljavala iao zain. im ito primijeti, Kristin uzviknu samoprijekorno.
A ja sam htjela da jo danas svratim do frau Schmidt!
Oh, svejedno, Kris!
Ali nije svejedno. Ona zgrabi brzo posudu ispred njega, prije nego to je on mogao da je dohvati. Ja tu sanjarim kao neka razmaena gimnazijalka, a tebe ostavljam bez veere, i to kad dolazi tako umoran i izgladnio! Krasna sam ena jednog trudbenika! Skoi, pogledavi brzo na zidni sat. Upravo imam dovoljno vremena da trknem preko ulice prije nego to frau Schmidt zatvori.
Ali ne trudi se, Kris...
Molim te, srce, uutka ga ona veselo. Ja to hou. Hou zato to ti voli taj sir, a ja  ja volim tebe.
Prije nego to je on mogao ita rei, ona je ve bila izila iz odaje. uo je njene hitne korake u predsoblju, uo je kako su se vrata lagano zatvorila. Njegove su se oi blago smijeile  to je sve bilo toliko nalik na nju. Premaza jo jedan biskvit i saeka da stigne uveni liptauer, saeka da se ona vrati.
U kui je vladala tiina: Florrie spava dolje, pomisli, a gospoa Bennett je u kinu. Bilo mu je drago to e i gospoa Bennett poi s njima u nov ivot. Stillman je bio sjajan danas po podne. Mary e sada ozdraviti, bit e zdrava kao drijen. Za divno udo kako se po podne razvedrilo  povratak kroz tihu svjeinu polja bio je velianstven. Hvala bogu! Kristin e opet imati svoj vrt. Njega, Dennvja i Hopea mogu
linovati ljekari u nekom neznanom gradu... ali Kristin e, kako mu drago, imati svoj vrt!
Poe rasijano da gricka jedan od biskvita premazanih maslacem. Proi e ga glad, ako ona ne pouri. Mora biti da razgovara s gospodom Schmidt. Dobra stara frau. Ona mu je prva poslala pacijente! Da je on samo poao pravim putem, umjesto to je  oh, najzad, s tim je gotovo, hvala bogu! Kristin i on su opet zajedno, sretniji nego to su ikad bili. Divno je bilo uti je kako je maloprije to kazala. On pripali cigaretu. Odjednom zvono na glavnim vratima snano zazvoni. On se zgleda, ostavi cigaretu i uputi se u predsoblje, ali prije nego to je stigao, zvono opet odjeknu. Otvori vrata.
Odmah primijeti mete i komeanje na ulici, na ploniku se skupila gomila svijeta, kroz tminu su se nazirale glave. Ali prije nego to je mogao ita da razabere u toj guvi, policajac koji je bio pozvonio stvori se pred njim. To je bio Struthers, njegov stari prijatelj saobraajac. Bio se sav ukoio, oiju izbeenih s istaknutim bjelonicama.
Doktore, izusti on zadihano kao ovjek koji je posustao od tranja. Vaa gospoa je povrijeena. Naletjela je... Oh, svemogui boe!... Istrala je iz duana i naletjela je pravo na tokove autobusa...
Neka velika, ledena ruka spusti se na njega. Prije nego to je mogao da ita izusti, potisnu ga gomila. Odjednom se predsoblje napuni jezivo svijetom, gospoda Schmidt je plakala, uao je jedan autobusni kondukter, pa jedan policajac, neznanci, svi su se gurali, potiskivali ga natrag u kabinet. I onda, kroz gomilu, dva ovjeka prenijee njegovu Kristin. Glava joj je visila oputena na tankom, bijelom vratu. U lijevoj ruci, vrpcom oko prstiju drala je jo uvijek mali smotuljak iz radnje gospoe Schmidt. Postavie
je na visok divan njegove sobe za preglede. Bila je mrtva.
20.
On doivje potpun slom. Danima je iao amotamo izbezumljen. Na mahove je dolazio k sebi i onda se sjeao gospode Bennett, Dennyja i, jednom ili dva puta, Hopea. Ali najee iao je kroz ivot u bunilu: slijepo, nesvjesno je obavljao neophodne radnje, a itavim svojim biem bio je uvuen u sebe, pritisnut morom oaja. Njegov istroen ivani sistem pojaavao je agoniju gubitka. Progonila su ga jeziva prividenja. Budio se iz sna obliven znojem, plakao je gorko i strano se kajao. Nejasno se sjeao istrage, sumorne otrcanosti istraiteljeve kancelarije, sitnih i sasvim nepotrebnih iskaza svjedoka. Zagledao bi se u gojazno lice gospode Schmidt, niz ije su punake obraze neprestano tekle suze.
Ona se smijala, sve vrijeme se smijala kad je dola u moj duan. Pourite, molim vas  govorila je ne mogu da dozvolim da moj mu tako dugo eka...
Kad je uo istraitelja kako mu izraava sauee, u svojoj velikoj tuzi znao je da je sve gotovo. Ustao je i vidio je sebe kako hoda s Dennvjem sivim ulinim plonikom.
Kako su izvrene pripreme za sahranu on nije znao  sve se svravalo na neki tajanstven nain bez njegova uea. Dok je vozio prema Kensal Greenu, misli su mu lutale tamoamo, a tako je bilo i cio niz godina zatim. Medu surim zidovima groblja sjeti se prostrane i vjetrovite visoravni iza Dolinice, po kojoj su trali planinski konjii, tresui svojim zamr
enim grivama. Ona je voljela da se eta onuda, da osjea povjetarac na svojim obrazima. A sada je, eto, sahranjuju na tom jezivom gradskom groblju...
Nou, muen svojim rastrojenim ivcima, pokuao bi da se opije do besvijesti. Ali viski je samo podjarivao njegov gnjev prema sebi samome. Hodao je goredolje, pozno u noi, i mrmljao glasno, pijano, oslovljavajui samoga sebe.
Mislio si da moe tek tako da utee! Mislio si da se moe utei od prolosti! Proklinjao je svoju sudbinu. Ali ne moe to. Zloin i kazna, zloin i kazna! Ti si kriv za njezinu smrt. I zato mora da pati. Prolazio bi onda, teturajui ulicom gologlav, razrogaenim oima zurio u zatvorene prozore Vidlerova duana. Vraao se polupijan, mrmljajui kroz gorke suze: Ne smije se huliti na boga! Kris je jednom kazala  ne smije se huliti na boga, prijatelju moj!
Oteturao bi uz stepenice, oklijevajui ulazio u njenu sobu, tihu, hladnu, pustu. Na jednom stoiu leala je njena torbica. Uzeo bi je, pritisnuo bi je na obraz, pa bi je nesigurnom rukom otvorio. Unutra je bilo neto sitnine, majuna maramica i neki raun iz duana. U srednjoj pregradi nade jednom neke papire, jednu svoju malu, izbljedjelu fotografiju, snimljenu u Drineffvju i... da, srce mu uzdrhta kad prepozna  nade u njoj one male ceduljice koje je dobio s boinim poklonima od svojih bolesnika: Sa srdanom zahvalnou... ona ih je sve, kroz sve ove godine bila sauvala kao dragocjene uspomene. Iz grudi mu se ote teak jecaj. Pade na koljena kraj postelje i ostade tamo neko vrijeme lijui vrele suze.
Denny nije pokuavao da ga otrgne od pia. Andrew je imao utisak da je njegov prijatelj danomice uz njega u kui. Ali to nije bilo zbog prakse koju je sada vodio doktor Lowry. On je stanovao drugdje,
ali je dolazio da ordinira i da uzme spisak poziva. Andrew nije znao nita o svemu to se dogaalo, niti je elio ta da zna. Lowryja je izbjegavao. ivci su mu bili potpuno rastrojeni. Na sam zvuk zvona s ulaznih vrata srce bi mu ludaki zaigralo, na um neoekivanih koraka dlanovi bi mu se ovlaili znojem. Sjedio bi tako gore u svojoj sobi, sa zguvanom maramom meu prstima, brisao bi s vremena na vrijeme vlane dlanove i zurio bi u vatru, znajui da ga, kad padne no, oekuje avet besanice.
Takvo je bilo njegovo stanje, kad mu jednog jutra doe Denny i ree mu:
Najzad sam i ja, hvala bogu, slobodan. Sad moemo na put.
Andrew nije mogao ni da pomisli na odbijanje, njegova mo otpora bila je sasvim iezla. Nije ga ak upitao ni kuda idu. U nijemoj ravnodunosti promatrao je Dennvja kako mu sprema putniku torbu. Nakon jednog sata bili su ve na putu prema eIjeznikoj stanici u Paddingtonu.
Putovali su itavo popodne kroz jugozapadne grofovije, promijenie vlak u Newportu i produie kroz Monmouth. U Abergavennyju sidoe s vlaka i Denny, poto izioe iz stanice, unajmi automobil. Poto se izvezoe iz gradia, preavi rijeku Usk, uputie se kroz arolik jesenji predjel, i Denny ree:
Ovo je jedno malo mjesto gdje sam ja nekad dolazio na ribarenje. Opatija Llantony. Ja mislim da e nam tu biti ugodno.
Kroz splet puteljaka, oivienih Hjeskama, stigde u est sati na mjesto opredjeljenja. Oko jednog etverokuta obraslog niskom travom, dizale su se ruevine opatije: sivo, glatko kamenje, nekoliko jo preostalih lukova samostana. U susjedstvu se nalazio gostinski dom, sazidan iskljuivo od odronjenog kamena. U blizini je proticao mali potoi, iji je stalan, tih u
bor umirivao ovjeka. Dim sagorjelog drveta dizao se, prav i plaviast, u miran veernji zrak.
Sutradan ujutro Denny odvue Andrewa u etnju. Jutro je bilo svjee, ali Andrew skren od neprospavane noi i omlitavljelih miia, sustao ve na prvoj uzbrdici, pa je nakon kratkog vremena htio ve da s vrati. Ali Denny je bio neumoljiv. Prvoga dana pjeaio je s Andrewom osam milja, a ve slijedeeg deset. Krajem prve nedjelje pjeaili su po dvadeset milja dnevno, pa bi se Andrew uvee kad bi se dovukao do svoje sobe, svalio odmah u postelju, mrtav umoran.
Nitko ih nije uznemirivao u opatiji. Bilo je ostalo svega nekoliko ribara, jer se sezona lova na pastrve bliila kraju. Ruavali su u trpezariji poploenoj kamenom, za dugim stolom od hrastovine, pred vatrom od panjeva. Hrana im je bila prosta i zdrava.
Za vrijeme svojih etnji nisu razgovarali. esto su hodali po cio dan i jedva bi koju rije prozborili. U poetku Andrew nije uope obraao panju na predjele kroz koje su tumarali, ali malopomalo, ljepota uma, rijeka i brda obrasla papratom, postepeno je neosjetno budila njegova zagluena ula.
Njegov oporavak nije bio naroito brz, ali ipak, ve krajem prvog mjeseca mogao je on da izdri napor njihovih dugih lutanja, da jede i spava normalno, da se svakog jutra kupa u hladnoj vodi i da bez strave gleda u budunost. Brzo je uvidio da se teko moglo nai bolje mjesto u kojem bi se oporavio nego to je ba taj usamljeni kutak, kao i bolji nain ivota od te spartanske, manastirske jednolinosti. Kad su prvi mrazevi estoko zamrzli zemlju, nagonski osjeti kako mu krv struji radosnije.
Odjednom postade razgovoran. Predmeti njihovih razgovora bili su u poetku beznaajni. Kao to atleta radi proste vjebe prije nego to pride veim
podvizima, tako je i on oprezno prilazio novom ivotu. Malopomalo Denny ga je obavjetavao o dnevnim dogaajima.
Praksa je bila prodana doktoru Lowryju, dodue ne za svotu koju je bio oznaio Turner  jer, s obzirom na okolnosti, nije bio uveden u posao, ali postignuta cijena ipak je bila sasvim blizu te svote. Hope odslui najzad u potpunosti svoj rok u Cambridgeu, pa se nalazio kod kue u Birminghamu. Denny je bio takoder slobodan. Brzo je dao ostavku na slubu prije nego to je doao u Llantony. Zakljuak se tako jasno nametao da Andrew naglo podie glavu.
Trebalo bi od nove godine da budem ve sposoban za posao.
Poee sada da vode ozbiljne razgovore i poslije nedjelje dana na njegovu licu nije vie bilo ni traga onoj sumornoj utuenosti. Izgledalo mu je udno i tuno to je ljudski um kadar da se povrati od takvog smrtnog udarca kakav je bio onaj koji je njega bio zadesio. Ali on to nije mogao da sprijei, oporavak je dolazio i protiv njegove volje. Ranije, on je posrtao sa stoikom mirnoom, obavljao je sve poslove nesvjesno. Sada je, meutim, udno udisao otri zrak, razmahivao tapom po paprati, uzimao svoju potu iz Dennvjevih ruku i psovao kad ne bi dobio Medicinski glasnik.
Uvee bi s Dennyjem razgledao geografsku kartu u velikom razmjeru. Pomou jednog godinjaka, sastavie spisak gradova, onda ga skresae i suzie izbor na osam. Dva od tih gradova bili su u staffordskoj grofoviji, tri u northamptonskoj i tri u Warwickshireu.
Jednog ponedjeljka Denny otputova na nedjelju dana. Tih sedam dana Andrew je opet osjeao staru udnju za svojim vlastitim radom, onim istinskim radom kojemu se mogao posvetiti zajedno s Hopeom i
Dennvjem. Njegovo nestrpljenje postade neodoljivo. U subotu po podne odeta ak do Abergavennvja da bi saekao posljednji vlak te nedjelje. Vraajui se, razoaran na pomisao da mu valja izdrati jo dvije noi i jedan dan u nesnosnom iekivanju, ugleda pred vratima gostinskog doma, jedan mali, mrki Fordov automobil. Pohita u dom.U trpezariji, osvijetljenoj petrolejkom, zatee Dennyja i Hopea, kako piju aj i jedu unku i jaja, a na stolu su ih ekale i konzervirane kajsije s kajmakom.
Philipov izvjetaj, podnesen jo tokom gospodskog ruka, bio je vatren uvod u uzbudljivu raspru. Napolju su kia i grad tukli o prozorska stakla. Ali njih to nije smetalo.
Dva od onih gradova koje je Denny bio posjetio  Franton i Stanborough  bili su, kako Hope ree, zreli za poboljanje zdravstvenih prilika. Oba su bila dijelom poljoprivredni gradii na koje je nedavno bila nakalemljena i neka nova industrija. U Stanboroughu je bila tek podignuta fabrika za izradu dijelova automobilskih motora, a ona u Frantonu proizvodila je velike koliine eera od eerne repe. Kue su nicale po predgraima, stanovnitvo se poveavalo. Ali u oba ova mjesta ljekarska sluba bila je traljava. Franton je imao samo jednu malu bolnicu u jednoj daari, a Stanborough ni to. Tei bolesnici slali su se u Coventry, petnaest milja daleko.
Te suhe pojedinosti bile su im dovoljne da se zalete kao hrtovi kad naiu na trag. Ali Denny je imao jo uzbudljivija obavjetenja. Pokaza im plan Stanborougha, istrgnut iz nekog midlandskog vodia, i uzgred primijeti:
alosno je to vam moram rei, ali ovo sam ukrao u jednom hotelu u Stanboroughu. To obeava dobar poetak.
Je li upita nestrpljivo nekad lakrdijaki nastrojen Hope, kakva je ovo ovdje oznaka?
To, odgovori Denny, dok su se sva trojica nadnijeli nad plan, to je trnica, tako mu bar izlazi, mada iz nekog razloga oni to tamo zovu Krug. U samom je sreditu grada, na visini je i na lijepom poloaju. Vi znate kako to izgleda: u krug svrstane kue, duani, kancelarije, polovina poslovnih ljudi su doljaci, a polovina radnici i slubenici stare trgovake firme, kue su sve prilino u georgijanskom stilu, s niskim prozorima i trijemovima. Glavni ljekar mjesta je nekakva ogromna Ijudeskara  vidio sam ga  lice mu je crveno, zadriglo, sa zaliscima, a dri u slubi jo dva asistenta i ima svoju kuu u Krugu. Denny je govorio s lakom ironijom. Upravo preko puta, s druge strane divnog granitnog vodoskoka, koji uljepava sredinu Kruga, nalaze se dvije prazne kue: prostrane odaje, podovi u dobrom stanju, lijepo proelje. Na prodaju su. Meni se ini...
I meni prihvati Hope iznebuha, i meni se ini da mi nita ne bi bilo drae od jednog malog laboratorija nasuprot tom vodoskoku.
Razgovor se vodio i dalje. Denny ih upozna i s drugim, zanimljivim pojedinostima.
Naravno, zakljui on, mi smo vjerojatno svi poaavili. Ta je zamisao ostvarljiva do savrenstva u velikim amerikim gradovima, zahvaljujui organizaciji koja je provedena do tanina i ogromnim fondovima. Ali ovdje  u Stanboroughu? A nijedan od nas nema bogzna kakvu gotovinu! Osim toga, mi emo se po svoj prilici i svaati meu sobom kao cigani, ali ja ipak nekako...
Bog neka se smiluje uvaenom kolegi sa zaliscima! ree Hope ustajui i proteui se.
Sutradan se dogovorie da Hope, kad u ponedjeljak pode kui, zaobie malo, tako da svrati i u Stan
borough, a Denny i Andrew e doi tamo u srijedu, sastat e se s njim u hotelu, i onda e se jedan od njih potajno raspitati o tim kuama kod mjesnog agenta za nekretnine.
S izgledom na poslove koji su ga ekali i koji e mu uzeti cio dan, Hope, ne dangubei, krenu sutradan rano ujutro: prije nego to su njegovi prijatelji zavrili da dorukuju, on se baci u svoj ford i odjuri blatnjavim drumom. Nebom su se jo vitlali gusti oblaci, ali snaan vjetar koji je duvao, obeavao je lijep i vedar dan. Poslije doruka Andrew pode sam u jednosatnu etnju. Godilo mu je to se opet osjeao bodar, to je imao pred sobom divan pothvat, stvaranje nove klinike. Ta zamisao znaila je mnogo za njega, ali on to shvati tek kad se priblii njenom ostvarenju.
Kad se vrati; u jedanaest sati, pota je ve bila prispjela. ekala ga je velika hrpa pisama koja su za njim upuena iz Londona. Sjede za sto da bi ih proitao, ispunjen radoznalim oekivanjem. Denny je sjedio pored vatre i itao jutarnje novine.
Prvo pismo koje je otvorio bilo je od Mary Boland. Dok je itao stranice zbijenog rukopisa, lice mu se razvedri u odmijeh. Izraavala mu je najprije svoje sauee, kao i nadu da se ve potpuno oporavio. Onda mu je ukratko izlagala svoje stanje: njoj je bolje, mnogo bolje, ve je gotovo ozdravila. Ve pet nedjelja temperatura joj je potpuno normalna. Pridigla se i podvrgava se, malopomalo, raznim vjebama. Toliko je dobila u teini da bi je on jedva prepoznao. Pozvala ga je, ako moe, da dode da je vidi. Gospodin Stillman se vratio u Ameriku na nekoliko mjeseci, a ostavio je svoga pomonika, gospodina Marlanda, da upravlja poslovima. Nije mogla dovoljno da mu se zahvali to ju je smjestio u Bellevue.
Andrew odloi pismo, jo uvijek vedar u licu i obradovan Marvnim oporavkom. Onda, sklonivi u stranu izvjestan broj trgovakih prospekata i drugih oglasnih tiskanica, mai se slijedeeg pisma, koje se nalazilo u velikom, dugom omotu slubenog izgleda. Otvorio ga i izvadio iz njega list debelog papira.
Osmijeh se s njegova lica izgubi. Buljio je u pismo s nevjericom. Zjenice su mu se bile rairile. Bio je smrtno poblijedio. Cijelu jednu minutu ostade nepokretan, buljio je, buljio neprestano u pismo.
Denny, ree tihim glasom, pogledaj ovo.
21.
Pred osam nedjelja, kad je Andrew bio odvezao gospoicu Sharp do stanice u Notting Hillu, ona se otuda odvezla podzemnom eljeznicom do Oxford Circusa, a onda se ubrzanim koracima uputila u pravcu Ulice kraljice Ane. Bila se dogovorila sa svojom prijateljicom gospodicom Trent, koja je bila sestrapomonica doktora Hamsona, da e te veeri otii u Queens kazalite, gdje je Louis Savorv, koga su obje oboavale, igrao u komadu Vojvotkinja izjavljuje. Ali kako je ve bilo osam i etvrt, a predstava je poinjala u osam i etrdeset i pet, sestri Sharp ostajalo je vrlo malo vremena da svrati do svoje prijateljice i stigne na vrijeme u kazalite. Osim toga, umjesto da mirno poveeraju neto toplo kod Cornera, morat e da se zadovolje time to e uz put prezalogajiti jedan sendvi, a moda ni to. I tako, probijajui se kroz svjetinu Ulicom kraljice Ane, gospoica Sharp se osjeala kao zlostavljana ena pa je bila vrlp jetka i mrzovoljna. Sjeajui se redom svih dogadaja tog popodneva, u njoj je sve kipjelo od uv
rijeenosti i zlopamenja. Popevi se uz stepenice broja 17c, ona uurbano zazvoni.
Sestra Trent joj otvori vrata s prijekornim izrazom na licu zbog toga to je primorana da je eka, ali prije nego to je mogla da zausti, gospoica Sharp joj stegnu ruku.
Moja draga, ree ona zadihano, izvini, izvini, molim te! Ali ta sam danas sve preivjela. Nego, priat u ti ve kasnije. Pusti me samo da skoknem unutra da ostavim kod tebe svoje stvari. Ako se ne preobuem za kazalite, nadam se da emo stii na vrijeme.
U taj as, dok su dvije nudilje stajale u hodniku, side niz stepenice Hamson, gizdav i otmjen u svom veernjem odijelu. Ugledavi ih, zastade. Freddie nije nikada htio propustiti priliku a da ne pokae ar svoje linosti. To je bio dio njegove vjetine: da ga ljudi zavole, a potom da izbije od njih sve to im zatreba.
O, gospoice Sharp! uzviknu on veselo, vadei cigaretu iz zlatne kutije. Izgledate neto umorni. I zato ste obje tako zakasnile? Nisam li uo neto od gospoice Trent da ete veeras poi u kazalite?
Da, doktore, odgovori sestra Sharp. Ali ja sam morala  morala sam da se due zadrim zbog neke bolesnice doktora Mansona.
Oh? U Freddijevu glasu nasluivala se neka upitna nota.                                   
To je, meutim, bilo dovoljno gospoici Sharp. Ogorena zbog nanesene joj nepravde, mrzei Andrewa i divei se Hamsonu, ona najednom osu:
Nisam jo nikad u ivotu doivjela tako to, doktore Hamsone. Nikad. Izvesti bolesnicu iz jedne bolnice kao to je Victorija i strpati je kriom u taj vajni Bellevue, a mene natjerati da ekam satima dok doktor Manson s nekom nekvalificiranom indi
viduom daje pneumotoraks...  Ispria sve ft zbilo toga popodneva, zadravajui s mukom     gnjeva koje su joj navirale na oi.
Kad zavri, nastade tiina. U Freddijevim OMN.I ogledao se neki udan izraz.
To je doista neprijatno, sestro, ree on najzad. Ali ja se nadam da neete zakasniti u kazalite. SIuajte, sestro Trent: uzmite taksi na moj raun. Taj izdatak moete da stavite na spisak trokova. A sada, oprostite, ja moram ii.
To se zove gospodin, ree gospoica Sharp, pratei ga zadivljenim pogledom. Hajde, draga moja, narui taksi.
Zamiljen, Freddie se odveze u klub. Otkako se ono sporijekao s Andrewom, on je gotovo po nevolji bio preao preko svog ponosa i ponovno se jo prisnije zdruio s Deedmanom i Ivorvjem. Te veeri su imali zajedniku veeru. Freddie, manje iz zlobe nego iz elje da zabavi onu dvojicu, da im se opet umili, primijeti namjerice:
ini se da Manson pravi ludorije otkako se raziao s nama. ujem da je poeo da odvodi bolesnike onome Stillmanu.
ta!, zapita Ivory odloivi viljuku.
I sarauje s njime, kako se pria, Hamson je slikovito prepriao dogadaj.
Kad zavri, Ivory ga odjednom upita oporo:
Da li je to istina?
Ali, dragi moj, odgovori Freddie uvijenim glasom, pa to mi je ispriala njegova nudilja pred nepuna pola sata.
Nastade tiina, Ivory nastavi da veera, gledajui u tanjur. Ispod njegove povrne mirnoe krio se okrutan osjeaj zluradosti. On nije mogao da zaboravi Mansonu onu njegovu posljednju primjedbu koju mu je bio uputio poslije neuspjele operacije na Vi
dleru. Iako nije bio naroito tankoutan, Ivory je bio naduveno gord, kao ovjek koji je svjestan svojih sposobnosti i ljubomorno ih krije. On je duboko u dui bio svjestan da je slab kirurg, ali nitko mu jo nije bjo rekao s tako uvredljivom estinom do koje mjere njegova nesposobnost dosie. I zbog te gorke istine on je mrzio Mansona.
Druga dvojica su nekoliko asaka razgovarali meusobno, kad on podie glavu i upita bezbojnim glasom:
Ta Mansonova nudilja... bili ste vi mogli doi do njene adrese?
Freddie prekide zapoeti razgovor i pogleda ga preko stola.
Kako da ne!
Ja mislim, nastavi Ivory hladno, da bi se u vezi s tim sluajem moralo neto poduzeti. Meu nama govorei, Freddie, meni se nije nikad mnogo svidao taj va Manson, ali to sada ne spada ovamo. Sluajno mi je, upravo pred neko vee, Gadsby govorio o tom Stillmanu  bili smo meu uzvanicima na sveanom banketu u May Flayu. O njemu  hou da kaem o tom Stillmanu i novine ve poinju da piu. Neko novinarsko krabalo sastavilo je itav spisak bolesnika koje je, toboe, izlijeio taj Stillman, toboe sve sluajevi od kojih su ljekari digli ruke, znate ve to uobiajeno naklapanje. Gadsby je vrlo ljutit zbog te larme. Meni se ini da je Churston bio njegov pacijent prije nego to je otiao tom arlatanu. Pa, molim vas lijepo! ta e se izroditi iz toga ako lanovi komore, nae kolege, podupku te odvratne uljeze! Do avola, to vie mislim o tome, sve mi se manje to svia! Ja u odmah potraiti Gadsbyja. Mome! Pogledajte da li se doktor Gadsby nalazi u Klubu. Ako nije ovdje, neka se vratar raspita telefonom da li je kod kue.
Hamson se, jednom bar, osjeti nelagodno. On nije osjeao nikakve mrnje ni zlovolje prema Mansonu, koga je uvijek, na svoj lak i sebian nain, volio. On promrmlja:
Nemojte me uvlaiti u to.
Ne budalite, Freddie, zar ete vi dopustiti tom ovjeku da se baca blatom na nas, pa da mu ovo prode tako olako?
Momak se vrati s izvjetajem da se doktor Gadsbv nalazi kod kue. Ivory mu zahvali.
Bojim se, ovo znai da od naeg brida nema nita. Osim ako Gadsbv nije sluajno zauzet.
Ali Gadsbv nije bio zauzet, i, kasnije, u toku veeri, Ivory ga posjeti. Mada ta dvojica nisu bili u pravom smislu prijatelji, bili su ipak toliko dobri poznavaoci da je Gadsbv iznio svoje malne najbolje vino i odline cigare. Znao doktor Gadsbv ta o Ivorvjevom ugledu ili ne, on je u najmanju ruku bio svjestan drutvenog poloaja jednog kirurga koji je u oima Mauricea Gadsbvja, eljnog drutvenih poasti, stajao vrlo visoko, a to je ve bilo dovoljno da bi se prema njemu ophodio prisno i drugarski.
Kad Ivory spomenu svrhu svog posjeta, Gadsby nije morao da se pretvara kao da ga stvar zanima. Nagnuo se naprijed u fotelju, prikova pegled svojih sitnih oiju na Ivoryja i saslua paljivo iitavu priu.
E, pa neka me avo nosi! uzviknu neobinom estinom, sasluavi priu. Poznajem toga Mansona: Bio je kratko vrijeme kod nas u S.U.M.R., i uvjeravam vas da nam je odlaknulo kad smo mu vidjeli leda. Pravi uljez, koji ne umije da se ponaa ni kao kakvo sluine. I vi znate sigurno da je odveo neku bolesnicu iz Victorije  to mora da je jedna o Thoro.ughgoodovih bolesnica, ali ut emo ve ta Thoroughgood ima da kae na to  da bi je predao u ruke Stillmanu?
Jo gore: on je u stvari asistirao Stillmanu pri operaciji.
Ako je to tano, ree Gadsbv oprezno, onda je za to nadlean Veliki Ijekarski savjet.
Pa, odgovori Ivory s hinjenim ustruavanjem, to je tano bilo i moje miljenje. Ali ja sam radije ustuknuo. Vidite, nekad sam dosta dobro poznavao tog ovjeka, pa bi mi stoga bilo neugodno da lino podnesem tubu.
Ja u je podnijeti, ree Gadsbv glasom koji nije dozvoljavao pogovora. Ja bih smatrao da ne vrim svoju dunost kad ne bih odmah poduzeo u tom pogledu potrebne korake. Radi se o jednoj bitnoj stvari, Ivory. Taj Stillman je napast, ne toliko za javnost koliko za na poziv. ini mi se da sam vam neko vee na banketu ispriao ta sam sve uo o njemu. On prijeti naim zakonskim odredbama, naoj nauci, naim tradicijama. On prijeti svemu onome za im mi stojimo. Na jedini lijek protiv njega je ostracizam. Prije ili poslije on mora pasti u pitanju prava prakse. Upamtite to dobro, Ivory! Hvala bogu, to pravo smo zadrali u naim rukama. Mi jedini moemo da potpisujemo smrtne presude. Ali ako  pazite dobro  ako ovaj ovjek i drugi njemu slini mogu da osiguraju sebi strunu suradnju ljekara, onda smo mi izgubljeni. Sreom, Veliki ljekarski savjet je u prolosti najstroe postupio prema zloupotrebama te vrste. Sjeate li se sluaja vidara Jarvisa, kad je pred nekoliko godina naao nekog ljekarskog arlatana koji je davao anesteziju njegovim pacijentima? Taj arlatan bio je odmah lien prava prakse. to vie mislim o tome Stillmanu, sve vie sam uvjeren da ga zbog te stvari treba primjerno kazniti... Ako mi dozvolite, ja u odmah telefonirati Thoroughgoodu. A elio bih da sutra sasluamo i tu nudilju.
Ustade, potrai Thoroughgooda preko telefona.
Sutradan, u prisustvu doktora Thoroughgooda, go spoica Sharp mu dade svoj iskaz i potpisa ga. Njc no svjedoenje bilo je tako uvjerljivo da se odm;ih stavio u vezu sa svojim advokatima g. g. Boonom i Evertonom. On je mrzio Stillmana, naravno, ali njimu je ve unaprijed godilo prijatno predosjeann koristi i hvale kojom e biti obasut kao javni branihu ljekarskog morala.
Dok se Andrew, i ne slutei opasnost koja mu c prijetila, nalazio u Llantonvju, postupak protiv njcgu iao je svojim redovnim tokom. Istina, Freddie, proitavi sa zaprepatenjem biljeku o istrazi povodnm Kristinine smrti, bio je telefonirao Ivorvju i pokusao da obustavi istragu. Ali tada je bilo ve suvie kasno. Tuba je bila predana.
Kasnije je odbor za disciplinske prijestupe razmotrio optubu, i po njegovu nareenju Andrewu je upueno pisimo kojim se poziva da u novembru pristupi Savjetu i odgovori na optube iznesene protiv njega. To pismo Andrew je sada drao u ruci, blijed od zebnje pred prijeteim slovom zakona:
Da ste vi, Andrew Manson, svjesno i hotimino, 15og avgusta pomagali nekom Richardu Stillmanu, jednom neovlatenom licu koje se bavi lijeenjem u jednoj oblasti medicine; i da ste se zdruili s njim u svojstvu Ijekara i pomagali mu da takavrad vri; i da ste, sljedstveno tome, u vezi s tim, krivi zbog beasnog djelovanja u pogledu vaeg ljekarskog zvanja.
22.
Istraga je bila odreena za 10. novembar, i Andrew je bio doao u London ve nedjelju dana ranije. Bio je sam, jer je bio zamolio Dennyja i Hopea da ga puste da se sam brani, pa odsjede s gorkom sjetom u hotelu Museum.
Mada na izgled sabran, njegovo duevno stanje bilo je oajno. Bio je razdiran izmeu turobne ogorenosti i nespokojstva koje nije dolazilo samo od njegovih sumnja u budunost ve i od ivog sjeanja na sve momente njegove ljekarske karijere u prolosti. Pred est nedjelja bio se naao u opasnosti kad ga je Kristinina smrt bila bacila u oaj, pa je bio postao nehajan i ravnoduan prema svemu. Ali sada, kad se bio oporavio i nestrpljivo udio da se posveti svom radu, taj mu novi udarac zada okrutan i estok bol. Izdadu li ga i sad probudene nade, pomisli tuna srca, onda to moe smatrati da e biti njegov kraj. Takve i druge sline bolne misli neprestano su se kovitlale u njegovu umu i povremeno ga dovodile u stanje oajne pometenosti. Nije mogao da vjeruje da se on, Andrew Manson, nalazi u tako stranom poloaju da mu valja pogledati u oi groznoj mori svakog ljekara. Zato su ga pozvali pred Savjet? Zato Jioe da ga iskljue iz lanstva, da ga lie prava lijeenja? On nije uinio nita beasno, nikakav prijestup, nikakav zloin. Samo je izlijeio Mary Boland od tuberkuloze.
Svoju odbranu predade u ruke Hoppera i druga, iz Lincoln Fielda, iju mu je advokatsku kancelariju bio Denny toplo preporuio. Na prvi pogled Thomas Hopper ga se ne dojmi naroito: to je bio omalen ovjek, rumena lica, sa zlatom oivienim naoarima i, na izgled, vrlo slubouljudan. Zbog neke nepravilnosti u krvotoku bio je podloan nastupima crvenila,
to mu je davalo samozadovoljan izgled, osobenost koja zacijelo nije ulivala mnogo povjerenja. Bilo kako mu drago, Hopper je imao svoje odredene poglede na Andrewov sluaj. Kad je Andrew u prvom izlivu povrijedenog ponosa htio da pojuri siru Robertu Abbevju, svom jedinom uticajnom prijatelju u Londonu, Hopper mu kiselo ukaza na to da je Abbey lan Savjeta. S istim takvim neodobravanjem slubouljudni mali advokat bio se protivio Andrewovu bjesomunom traenju da poalju kablogram Stillmanu i da ga zamole da se odmah vrati iz Amerike: oni su imali na raspolaganju sva svjedoanstva koja im je Stillman mogao dati, a prisustvo tog nekvalificiranog ljekara samo je moglo da bez potrebe raesti lanove Savjeta. Iz istog je razloga i Marland, koji je u to vrijeme upravljao ljeilitem Bellevue, morao ostati po strani.
Malopomalo Andrew poe uvidati da se pravna strana tog pitanja sasvim razlikuje od njegovog shvaanja. Na njegovu usijanu logiku, kojom je u Hopperovoj kancelariji dokazivao svoju nevinost, advokat nabra elo, primoran da mu kae:
Ako vas neto moram naroito zamoliti, doktore Mansone, to je da se ne izraavate takvim rijeima u srijedu za vrijeme sasluanja. Uvjeravam vas da nita ne bi bilo kobnije za nau stvar.
Andrew zastade stisnutih pesnica i pogleda izbezumljeno Hoppera.
Ali ja hou da im kaem istinu. Ja hou da im dokaem da je izljeenje te djevojke neto najbolje to sam godinama uinio. Nakon toliko mjeseci to sam jurio samo za zaradom, ja sam uistinu uinio neto valjano i za to  za to sam optuen.
Hopperove oi, iza stakla njegovih naoara, imale su izraz duboke zabrinutosti. Zbog razdraenosti krv mu jurnu u lice.
Molim vas, molim vas, doktore Mansone. Vi ne shvaate ozbiljnost naeg poloaja! Moram iskoristiti tu priliku da vam kaem otvoreno da ja smatram da su nai izgledi na uspjeh u najboljem sluaju, vrlo  vrlo mravi. Preanji sluajevi sasvim su protiv nas. Kent u 1909, Louden u 1913, Foulger u 1919. svi su oni iskljueni zbog veza s nadriljekarima. I naravno, u uvenom Hexamovu sluaju, 1921. Hexamu je oduzeto pravo lijeenja zato to je vidaru Jarvisu jednom pomogao u davanuTanestezije. Dakle, ja bih naroito elio da vas zamolim ovo: odgovarajte na pitanja samo potvrdno ili odreno, ili, ukoliko to ne biste mogli, to mogue krae. Jer ja vas sveano upozoravam da emo, upustite li se u jedno od onih raspredanja koja ste tu nedavno meni izdeklamirali, mi bez svake sumnje izgubiti proces, a vi ete biti iskljueni iz ljekarske komore isto tako sigurno kao to je istina da se ja zovem Thomas Hopper.
Andrew osjeti nejasno da mora nastojati da se savlada. Morat e, kao bolesnik poloen na stol, da mirno podnese operaciju Savjeta. Ali njemu je bilo teko da se podvrgne tom stanju. I sama pomisao da se mora odrei svakog pokuaja samoodbrane, i glupo odgovorati da ili ne, znaila je vie nego to je mogao da izdri.
U utorak uvee 9. novembra, kad je njegova grozniava zebnja zbog onoga to e mu sutranjica donijeti bila dostigla vrhunac, nae se neobjanjivo u Paddingtonu, hodao je u pravcu Vidlerove radnje, gonjen nekim nagonom. Duboko u njegovu umu leala je bolesna misao, koju jo nije mogao da odgana, da su sve nesree koje su ga posljednjih mjeseci bile zadesile samo kazna za smrt Harrvja Vidlera. Zakljuak je bio nehotian, nepriznat. Pa ipak, on je bio tu, proizlazio je iz dubokih korijena njegovih najranijih uvjerenja. Neodoljivo ga je vukla elja da
posjeti Vidlerovu udovicu, da bi, samim tim to bi je vidio, mogao da nade pomo, i nekim udnim nainom, olakanje svome jadu.
Vlana, mrkla no bila se nadvila nad zemlju, a na ulici je bilo malo svijeta. Bio ga je obuzeo udan osjeaj sumnjiavosti dok je nepoznat hodao tom etvrti u kojoj je nekad bio tako dobro znan. Njegova vlastita mrana prilika bila je postala za njega sjenkom meu drugim sablastima koje su hitale, hitale kroz kiu koja je lila. Stie do radnje upravo u vrijeme njenog zatvaranja. Zastade askom, pa onda, kad je jedna muterija izila, brzo ue.
Gospoda Vidler bila je sama. Stajala je iza tezge za ienje i glaanje i spremala jedan enski kaput, odjevena u suknju i staru bluzu, prebojenu u crno, koja je oko vrata malo zjapila. Crnina ju je inila nekako manjom. Ugledavi ga, naglo podie oi.
Pa to je doktor Manson! uzviknu, razvedrivi se u licu. Kako ste, doktore?
On odgovori suho. Vidje da ona ne zna nita o njegovim jadima. Stajao je na pragu, drvenasto krut i zurio u nju, a kia se polako cijedila s oboda njegova eira.
Udite, doktore. Pa vi ste skroz mokri: kakvo uasno vee...
On je prekide usiljenim, nestvarnim glasom:
Gospodo Vidler, ve due vremena elio sam da doem da vas vidim. esto sam se pitao ta li radite...
Pa eto, snalazim se nekako, doktore. Ne ide tako loe. Imam jednog novog pomonika u obuarskoj radionici. On je dobar radnik. Ali uite. Dozvolite mi da vas posluim alicom aja.
On odbi odmahnuvi glavom.
Ja sam samo tako... u prolazu. Onda dodade.
gotovo oajniki: Mora biti da vam je vrlo teko bez Harrvja.
Pa, da  teko je. U prvo vrijeme bilo mi je naroito teko. Ali udno je to  ona mu se ak nasmijeila  udno je kako se ovjek na sve navikne.
On ree brzo, sav zbunjen:
U neku ruku  ja sama sebe okrivljujem. Oh, to je za vas bilo dolo sve tako naglo da sam esto pomiljao da vi sigurno mene smatrate krivim...
Da vas smatram krivim! Ona odmahnu glavom. Kako moete tako ta da kaete, kad ste vi uinili sve to ste mogli, pa ak nali i najboljeg kirurga...
Ali vidite, zaintaio se on hrapavim glasom, dok ga je proimala jeza, da ste vi postupili drukije, da je Harry moda otiao u bolnicu...
Ja nisam htjela drugo, doktore. Moj Harry je imao sve to se novcem moglo platiti. A i njegova sahrana, da ste je samo vidjeli, doktore, pa vijenci... A to se tie toga, kako vi velite, da bih vas morala smatrati krivim, ja sam toliko puta u ovom duanu rekla da Harry nije mogao imati boljeg, ni ljubaznijeg ni umjenijeg ljekara nego to ste vi, doktore.
Dok je ona i dalje govorila, on uvie s bolom u dui da mu ona, i kad bi joj on otvoreno sve priznao, nikad ne bi povjerovala. Ona je ivjela u svojoj obmani da je njen Harry, tiho, neizbjeno, i pored velikog troka morao preminuti. Bilo bi okrutno otrgnuti se sad od tog stupa za koji se tako sretno bila uhvatila. Nakon kratke stanke on joj ree:
Drago mi je to sam vas opet vidio, gospoo Vidler. Kao to sam rekao  htio sam da vidim ta radite.
Rukova se s njom, poelje joj laku no i izide.
Taj susret nije ga nikako mogao ni umiriti ni utjeiti, pa je ak pojaao njegov jad. ta je on oekivao?
Oprotaj, kao to to biva u romanima. Osudu? Pomisli sav ogoren da ona sad vjerojatno ima o njemu ljepe miljenje nego to ga je ikad imala. Dok se vraao mokrim ulicama, odjednom ga obuze uvjerenje da e sutradan sigurno izgubiti spor. To je uvjerenje raslo u groznu izvjesnost.
Nedaleko od svoga hotela, u jednoj tihoj sporednoj ulici bio je proao pored otvorenih vrata neke crkve. Pod djelovanjem jednog novog nagona on se zaustavi, vrati se i ude. Crkva je bila mrana, prazna i topla, kao da se sluba tek nedavno zavrila. Nije znao kakva je to ckrva, niti ga se to ticalo. Sjede jednostavno u posljednju klupu i prikova svoj zbunjen pogled za mranu, zasvoenu apsidu. Razmiljao je kako je Kristin u dane njihove otuenosti traila utjehe u bogu. Nije nikad bio bogomoljac, niti je odlazio u crkvu, ali sad, eto ga tu, u jednoj nepoznatoj crkvi. Patnja dovodi Ijude ovamo, dovodi ih svijesti, dovodi ih na misao o bogu.
Sjedio je tako, prignut, kao ovjek koji se odmara na kraju puta. Upuivao je misli nebu: Nisuto bile misli u obliku molitve, nego misli nadahnute enjom njegove due. Boe, ne daj da me iskljue. Oh, boe, ne daj da budem iskljuen! Moda je pola sata sjedio tako u udnom razmiljanju i onda ustade i otie pravo u svoj hotel.
Sutradan, ujutro, iako je no bio prospavao u vrstom snu, probudi se jo zabrinutiji. Dok se oblaio, ruke su mu lako podrhtavale. Korio je sebe to je odsjeo u hotelu koji ga je podsjeao na nekadanje ispite. Osjeaj koji ga je sada obuzimao bio je upravo onaj kejim je bio obuzet u predispitnoj groznici, samo stostruko pojaan.
Nije mogao da ita okusi za doruak. Njegova je raspra bila zakazana za jedanaest sati i Hooper ga je bio zamolio da doe to ranije. Procijeni da mu nee
trebati vie od dvadeset minuta da stigne u Ulicu Hallam i, gradei se kao da, toboe, ita novine, vrpoljio se nemirno u hotelskom predvorju sve do deset i pol. Ali kad krenu, dugo je morao da eka u taksiju zbog neke saobraajne guve u Ulici Oxford. Upravo je izbijalo jedanaest kad stie u prostorije Velikog ljekarskog savjeta.
Uurbano ude u dvoranu Savjeta, uoivi tek nejasno njenu prostranost kao i uzdignut sto za kojim je zasjedavao Savjet pod predsjednitvom sir Jennera Hallidava. Daleko, na jednom kraju, sjedile su stranke, pozvane radi njegova sluaja, i, slino glumcima, ekale da izidu na scenu. Tu su bili Hopper, pa Mary Boland, sa svojim ocem, gospoica Sharp, doktor Thoroughgood, gospodin Boon, gospodica Myles, bolniarka iz Victorije  on preletje pogledom red stolica i onda sjede uurbano pored Hoppera.
ini mi se da sam vam rekao da doete ranije, ree mu advokat nestrpljivim glasom. Spor tek to nije zavren. Zakanjenje pred ovim Savjetom moe da bude kobno.
Andrew mu ne odgovori nita. Hopper je bio primijetio tano: predsjednik je upravo izricao presudu koja se odnosila na prethodni spor: optueni se iskljuuje iz lanstva i oduzima mu se pravo lijeenja. Andrevv nije mogao da odvoji pogled od ljekara osudenog zbog neke kukavne krivice, nekog jadnika u pohabanom odijelu koji je ostavljao utisak ovjeka koji je teko bori da sastavi kraj s krajem. Andrewa podie jeza: upade mu u oi oajan i beznadan izraz ovjeka koji je stojei sluao osudu tog uzvienog skupa svoje sabrae.
Nije imao vremena da razmilja. Zapljusnu ga prolazan val saaljenja. Odmah zatim objavljen je poetak spora protiv njega, i njegovo se srce zgri.
Optuba je proitana u cjelini. Nakon toga gospodin George Boon, advokat Savjeta, ustade i uze rije. Bio je to visok, mrav ovjek u aketu, sa irokom crnom vrpcom privezanom za cviker. Govorio je smiljeno i odreito:
Gospodine predsjednie, gospodo, spor koji je pred vama nema, ja tvrdim, nita zajednikog s makakvom teorijom medicine kako je ova definirana paragrafom XXVIII Zakona o ljekarima. Naprotiv, on nam prua vrlo jasan primjer saradnje izmeu jednog lana ljekarskog poziva i jedne nepozvane, neovlatene osobe, isti sluaj kao i onaj koji je Savjet  ako smijem primijetiti  maloprije imao razloga da sa aljenjem osudi.
U ovom sluaju injenice su ove. Bolesnica Mary Boland patila je od suice plunog vrha, pa je dana 18. jula bila primljena u odjeljenje doktora Thoroughgooda u bolnici za grudne bolesti Victorija. Tu je ostala pod staranjem doktora Thoroughgooda sve do 14. septembra, kada je, po svojoj volji, ostavila bolnicu, a pod izgovorom da eli da se vrati svojoj kui. Ja kaem pod izgovorom, jer u dan njenog otpusta iz bolnice, umjesto da se vrati kui, bolesnica je u vratarevoj loi saekala doktora Mansona, koji ju je odmah odvezao u jednu ustanovu po imenu Bellevue, a koja se, ini mi se, izdaje za ljeilite plunih poremeenja.
Stigavi u pomenuti Bellevue, bolesnica je smjetena u postelju i podvrgnuta pregledu od strane doktora Mansona uz uee vlasnika ustanove, gospodina Richarda Stillmana, jedne nekvalificirane osobe, a uz to  hm, koliko mi je poznato  jo i tudeg dravljanina. Poslije pregleda odlueno je dogovorno  naroito skreem panju Savjetu na rije dogovorno izmedu doktora Mansona i gospodina Stillmana da e nad bolesnicom izvriti operaciju da
vanja pneumotoraksa. Zatim je doktor Manson dao lokalnu anesteziju, a sama indukcija izvedena je zajedniki od strane doktora Mansona i gospodina Stillmana.
Sada, gospodo, poto sam ukratko iznio cio sluaj, predlaem, s vaim doputenjem da se sasluaju svjedoci. Doktor Fustace Thoroughgood, molim.
Doktor Thoroughgood ustade i prie stolu. Skinuvi cviker, i drei ga spretno, da bi jae podvukao bitne elemente, Boon poe ispitivati svjedoka.
Doktore Thoroughgoode, ne elim da vas dovodim u nepriliku. Nama je sasvim dobro poznat va ugled, mogao bih ak rei vaa osobita sprema kao specijaliste za plune bolesti, i ja ne sumnjam da biste mogli biti rukovoeni i osjeajem popustljivosti prema vaem mlaem kolegi, ali, doktore Thoroughgoode, nije li tano da vas je u subotu prije podne, 10. septembra, doktor Manson salijetao da zajedno pregledate bolesnicu Mary Boland?
Tano je.
A nije li isto tako tano da vas je odmah poslije toga pregleda salijetao da primijenite jedan nain lijeenja koji ste vi smatrali neumjesnim?
On je elio da dam pneumotoraks.
Tano! I vi ste, imajui u vidu interese bolesnice, to odbili.
Jesam.
Pa, je li dranje doktora Mansona, ma na koji nain, bilo neobino kad ste vi to odbili?
Pa..., Thoroughgood se kolebao.
Molim, doktore! Mi potujemo vae razumljivo ustezanje.
On nije izgledao potpuno svoj tog jutra. I kao da se nije sloio s mojom odlukom.
Hvala, doktore Thoroughgoode. Vi niste imali razloga da smatrate da je bolesnica mogla biti neza
dovoljna lijeenjem u bolnici  na samu tu pomisao jedan vodnjikav osmijeh zatitra na Boonovu suhom licu  da bi bilo zbog ega imala razloga da se potui na vas ili na osoblje?
Nikakvih pod bogom. Ona je uvijek izgledala sretna i zadovoljna.
Hvala vam, doktore Thoroughgoode. Boon se maio slijedeeg lista papira. A sada molim sestrubolniarku gospoicu Myles.
Doktor Thoroughgood sjede. Kad gospodica Myles pristupi, Boon nastavi:
Sestro Myles, 12. septembra, u ponedjeljak prije podne, sutradan poslije onog pregleda koji su obavili zajedno doktor Thoroughgood i doktor Manson, da li je doktor Manson posjetio bolesnicu?
Jeste.
Je li to bio uobiajen sat njegovih posjeta?
Nije.
Da li je pregledao, bolesnicu?
Nije. Toga jutra nije bilo paravana. On je samo sjedio i razgovarao s njom.
Tano, sestro  vodio je dug i ozbiljan razgovor, ako smijem da upotrijebim rijei vaeg slubenog iskaza. Ali recite nam, sestro, vaim vlastitim rijeima, ta se zbilo odmah poslije odlaska doktora Mansona?
Otprilike pola sata zatim, broj sedamnaest, to jest Mary Boland, rekla mi je: Sestro, promislila sam dobro i naumila sam da idem odavde. Vi ste prema meni bili vrlo ljubazni, ali ja elim da odem u iduu srijedu....
Boon je naglo prekide.
U iduu srijedu, Hvala vam, sestro. To je injenica koju sam elio da utvrdim. Dosta za sada. Sestra Myles vrati se na svoje mjesto.
Advokat JOJ utivim pokretom svog vezanog cvikera pokaza koliko je zadovoljan.
A sada nudilja gospodica Sharp, molim. Stanka. Gospoice Sharp, moete li da nam kaete neto o kretanju doktora Mansona u srijedu po podne, 14. septembra?
Mogu, ja sam bila s njim.
Ako se ne varam, sudei po vaem glasu, vi ste to inili protiv svoje volje.
Kad sam vidjela kuda idemo i tko je taj Stillman, ni ljekar ni ita, ja sam prosto bila...
Preneraena, pomae joj Boon.
Da, bila sam preneraena, ree gospoica Sharp. Ja sam uvijek imala posla samo s pravim ljekarima, specijalistima, u toku itavog svog ivota.
Tako je, dahnu Boon zadovoljno. A sada, gospoice Sharp, ima samo jo jedna stvar koju bih elio, radi Savjeta, da nam ponovo razjasnite. Da li je doktor Manson doista pomogao gospodinu Stillmanu prilikom izvoenja one operacije?
Dabome da jeste, odgovori gospoica Sharp osvetoljubivo.
Tu se Abbey nagnu naprijed i, posredovanjem predsjednika, ljubazno je upita:
Nije li tano, gospoice Sharp, da ste vi, u vrijeme dogadaja o kojem je rije, bili pod otkazom slube kod doktora Mansona?
Gospoica Sharp estoko pocrvenje, usplahiri se i promuca: Da, pretpostavljam da je tako.
Kad ona jedan minut zatim sjede, Andrew osjeti iskricu topline  ako nitko, Abbey je bar ostao njegov prijatelj.
Boon se okrenu stolu za kojim je sjedio Savjet, pomalo uznemiren zbog te upadice.
Gospodine predsjednie, gospodo, ja bih mogao i dalje da pozivam svjedoke, ali ja sam suvie
svjestan dragocjenog vremena gospode lanova Savjeta. Osim toga, ja smatram da sam iznio uvjerljive i presudne dokaze. Ne izgleda da ima i najmanje sumnje da je bolesnica, Mary Boland, u dosluhu s doktorom Mansonom i jedino na njegov nagovor, ostavila lijeenje u jednoj od najboljih londonskih bolnica, u kojoj se nalazila pod staranjem jednog veoma uglednog specijaliste, da bi se podvrgla lijeenju u sumnjivom zavodu  to ve samo po sebi sadri ozbiljnu povredu slubene dunosti  i da se tu doktor Manson promiljeno upustio u suradnju s vlasnikom ovog zavoda i zajedno s njim izveo jednu opasnu operaciju, protiv koje se ve ranije bio izrazio doktor Thoroughgood, specijalista, koji je bio i moralno odgovoran za bolesnicu. Gospodine predsjednie, gospodo, ovdje se, ja tvrdim, ne radi o jednom usamljenom primjeru, o jednoj sluajnoj omaki, kao to to moe izgledati na prvi pogled, ve je u pitanju jedna namjerna, s predumiljajem izvedena i gotovo sistematska povreda ljekarskog zakonika.
Gospodin Boon sjede zatim zadovoljan i lati se glaanja stakla svog cvikera. askom zavlada tiina. Andrew je uporno gledao u pod. S tekom mukom je bio sasluao takvo pristrano prikazivanje dogaaja. Pomisli ogoreno da postupaju s njim kao s kakvim zloglasnim zloincem.
Sad prie stolu Mansonov branilac i pripremi se da oslovi Savjet.
Kao obino, Hopper je, crven u licu izgledao ueprtljan i muio se da sredi svoje papire. Pa ipak, za divno udo, izgledao je kao da je time osvojio blagonaklonost Savjeta. Predsjednik ga oslovi:
Dakle, gospodine Hopperu?
S vaim doputenjem, gospodine predsjednie i gospodo, ja neu ni pokuavati da opovrgnem dokaze koje je iznio gospodin Boon. Ja nemam namjeru
da ponovo zalazim u injenice. Ali nain njihova tumaenja od vrlo velikog je znaenja po nas, osim toga, ima jo nekoliko taaka koje iznose na vidjelo nove elemente i cio sluaj prikazuju u mnogo povoljnijoj svjetlosti po mog klijenta.
Tako, na primjer, nije reeno da je gospoicu Boland lijeio na prvom mjestu doktor Manson, poto se ona obratila njemu 11. jula, prije nego to je vidjela doktora Thoroughgooda. Osim toga, doktor Manson se lino interesirao za nju, jer je gospodica Boland ki jednoga od njegovih prisnih prijatelja. Zato se on stalno smatrao odgovornim za stanje njenog zdravlja. Mi moramo otvoreno da priznamo da je doktor Manson pogrijeio, ali po mom miljenju, u toj njegovoj radnji nema nita beasno ni zlonamjerno.
Saznali smo za neznatno razmimoilaenje u miljenju izmeu doktora Thoroughgooda i doktora Mansona u pogledu ljekarskog postupka u ovom odreenom sluaju. Ako imamo na umu veliku zabrinutost doktora Mansona za bolesnicu, nee nam biti teko da razumijemo njegovu elju da opet uzme u svoje ruke njezino lijeenje. Naravho, on nije htio da time nanese bilo kakvu uvredu svom starijem kolegi. To i nita drugo bio je razlog okolianja koje je gospodin Boon toliko podvukao. Tu gospodin Hopper malo zastade, izvue iz depa maramicu i iskalja se. Liio je na ovjeka koji nailazi na teu preponu. A sad dolazimo na pitanje suradnje s gospodinom Stillmanom u Bellevueu. Zamiljam da lanovima Savjeta ime gospodina Stillmana nije nepoznato. Iako bez kvalifikacija, on uiva izvjestan ugled, pa se ak veli da je postigao i neka izljeenja vrlo tekih bolesnika.
Predsjednik ga ozbiljnim glasom upozori:
Gospodine Hopperu, Sta vi, kao l;iik, mozetc da znate o tim stvarima?
Potpuno priznajem, gospodine, odgovori Hopper uurbano. Ja sam samo htio da ukacm na to da, kako izgleda, gospodin Stillman nijc ovjck bc. vrijednosti. Desilo se da je on pred vic godina napisao jedno pismo doktoru Mansonu u kojcm nui estita na nekom njegovom naunom radu o plunim bolestima. Tako je njihovo poznanstvo poclo. Kasnije, kad je gospodin Stillman doao iz Amerike da bi ovdje podigao svoju kliniku, njih dvojica su se lino upoznali, ali to je poznanstvo bilo sasvim privatnog znaenja, bez ikakve veze s pozivom. I tako, premda je to bilo nesmotreno, nije nerazumljivo to je doktor Manson, traei mjesto u kojem bi mogao sam da lijei gospodicu Boland, koristio se zgodom koja mu se pruila u Bellevueu. Moj prijatelj gospodin Boon izrazio se o ljeilitu Bellevue kao o, sumnjivoj ustanovi. Smatram da bi u vezi s tim Savjet moda elio da uje svjedoke. Gospodice Boland, molim.
Kad Mary ustade, lanovi Savjeta zagledae se u nju sa ivom radoznalou. Iako je bila uzbuena i gledala netremice u Hoppera, ne osvrnuvi se ni jednom na Andrewa, izgledala je ila, potpuno zdrava.
Gospoice Boland, ree joj Hopper, elio bih da nam kaete otvoreno  jeste li bili zbog neega nezadovoljni dok ste se lijeili u Bellevueu?
Ne, naprotiv!
Andrew odmah shvati da je Mary bila unaprijed paljivo pripremljena. Ona odgovori sa smotrenom umjerenou.
Niste li kasnije osjetili kakve rave posljedice?
Naprotiv, meni je bolje.
U stvari, nain lijeenja kojemu ste se tamo podvrgli bio je onaj koji vam je doktor Manson sav
jetovao kad ste se prvi put njemu obratili... 11. jula?
Da.
Da li je to u kakvoj vezi s utvrenim injenicama? upita predsjednik branioca.
Ja sam gotov s ovim svjedokom, ree Hopper brzo. Kad Mary sjede, Hopper na svoj ponizan nain prui ruke prema stolu zasjedanja. Ja se usuujem da ustanovim, gospodo, da je nain lijeenja primijenjen u Bellevueu zapravo nain lijeenja predloen po doktoru Mansonu, mada izveden  moda nedozvoljeno  od strane drugih lica. Zato tvrdim da, u pravom smislu rijei, ne postoji djelo strune suradnje izmeu Stillmana i doktora Mansona. elio bih da ujemo doktora Mansona.
Andrew ustade, osjeajui se nelagodno zbog toga to su svi pogledi prisutnih bili sad upereni u njega. Bio je smrao u licu. U upljini eluca imao je osjeaj hladne praznine. Bio je uo Hoppera kako ga je oslovio:
Doktore Mansone, jeste li imali kakve novane koristi zbog te navodne suradnje s gospodinom Stillmanom?
Ni penija.
Jeste li imali kakvu skrivenu pobudu, kakvu nedostojnu namjeru, kad ste tako postupili?
Nisam.
Vi niste htjeli da nanesete uvredu vaem starijem kolegi, doktoru Thoroughgoodu?
Nisam. Mi smo se dobro slagali. Samo  naa se miljenja nisu u ovom sluaju podudarala.
Tako je, umijea se brzo Hopper. Vi onda moete, iskreno i poteno, da izjavite ovdje pred Savjetom da niste imali namjeru da se ogrijeite o ljekarski zakonik, niti ste slutili da bi va postupak mogao da, i u najmanju ruku, bude beastan.
To je suta istina.
Hopper odahnu i, klimnuvi glavom, otpusti Andrewa. Iako se smatrao obaveznim da uzme i njegov iskaz, on se plaio plahovitosti svog klijenta. Sada, kad je i to prolo na miru, raunao je da e, ako njegov izvod bude kratak, moda imati bar neto izgleda na uspjeh. Zato ree skrueno:
Ne elim da zadravam Savjet dalje. Ja sam pokuao da dokaem da je doktor Manson uinio samo jednu zlosretnu omaku. Ja se obraam ne samo pravdoljubivosti ve i milostivosti ovoga Savjeta, a na kraju bih htio da skrenem panju Savjetu i na zasluge moga kijenta. Njegova prolost je takva da bi svaki ovjek mogao da se ponosi njome. Mi znamo da ima sluajeva da su i veliki odlini ljudi jedan jedini put u ivotu pogrijeili, pa im je kad su bili lieni samilosnog oprotaja, cijela budunost bila upropatena. Ja se nadam da neete dozvoliti da se neto takvo desi u ovom sluaju o kojem ete sada izrei svoju presudu  ja vas molim da to ne dozvolite.
Odbrana Hopperova i ponizan ton njegova glasa vrlo su povoljno utjecali na Savjet, ali uto, tako rei odjednom skoi na noge Boon i ponovo zatrai rije od predsjednika.
S vaim doputenjem, gospodine, elio bih da postavim doktoru Mansonu jedno ili dva pitanja. Odmah se okrenuo i pokretom ruke, u kojoj je drao cviker, dade Andrewu znak da treba da ustane. Dbktore Mansone, va posljednji odgovor nije mi bio potpuno jasan. Rekli ste da niste ni slutili da bi va postupak i u najmanju ruku mogao da bude beastan. Ali ipak, vi ste znali da gospodin Stillman nema ljekarskih kvalifikacija.
Andrew pogleda Boona ispod obrva. Zbog dranja tog advokata i njegova cjepidlaenja u toku itavog pretresa, on se osjeao kao krivac koji je uinio
besramno djelo. edna malena iskra svjetlucala je polako u ledenoj praznini koju je u sebi osjeao. On ree razgovijetno:
Da, znao sam da on nije ljekar.
Jedan mali, hladan smijeak, zadovoljstva pokaza se na Boonovu licu. On ree zajedljivo:
Razumijem, razumijem. Ipak vas ni to nije sprijeilo.
ak ni to me nije sprijeilo, ponovi Andrew naglo ogoren. Rijei su mu zvuale kao odjek Boonova pitanja. Osjeao je kako gubi mo samosavlaivanja. Duboko udahnu. Gospodin Boone, ja sam vas sluao kako postavljate tolika pitanja. Hoete li mi dopustiti da vas ja neto upitam? Jeste li uli ta o Louisu Pasteuru?
Jesam, odgovori gospodin Boon, iznenaden tim pitanjem. Zar ima nekog tko nije!
Tako je! Zar ima nekog tko nije! Vama je vjerojatno nepoznata injenica, gospodine Boone, ali moda ete mi dopustiti da vam kaem da Louis Pasteur, najvee ime u svoj naunoj medicini, nije bio ljekar. Nije bio ni Ehrlich  ovjek koji je medicini dao najbolji i najsavreniji lijek u cjelokupnoj njenoj historiji. Ni Haffkinee, koji se borio protiv kuge u Indiji bolje nego to je i jedan gospodin s doktoratom to ikad uinio. Ni Menikov, koga je samo Pasteur nadmaio u njegovoj veliini. Oprostite to vas podsjeam na te osnovne istine, gospodine Boone. One e vam moda rei da svaki ovjek koji se bori protiv bolesti, a ime mu nije zapisano na slubenom spisku ljekarske komore, ne mora stoga da bude lupe ili budala!
Nastade iznenada tiina. Do sada se rasprava vukla dosadno, kao u kakvoj maloj palanakoj sudnici. Sad su, meutim, lanovi za stolom zasjedanja bili
digli glave. Abbey je naroito gledao Andrewa s nekom udnom upornou. Prode jedan asak.
Hopper, pokrivi lice rukama, huknu preneraen. Sada je, doista bio uvjeren da je spor izgubljen. Boon, iako strahovito ozlojeden, pokua da se snae.
Da, da, to su sve slavna imena. To nam je poznato. Ali, zacijelo, vi ne usporeujete Stillmana s njima?
Zato da ne? uzviknu Andrew ponosno. Oni su slavni zato to su mrtvi. Virchow se podsmjehivao Kochu za ivota  vrijeao ga! Sada mu se vie ne podsmjehavamo. Mi ruimo ljude kao to su Spahlinger i Stillman. Evo vam jo jedan primjer  Spahlinger, velik i originalan nauni mislilac. On nije ljekar. On nema doktorata medicine, ali on je uinio vie za medicinu nego hiljade ljudi s doktoratima, vie nego ljudi koji se vozikaju u automobilima i po svom efu naplauju honorare; ti ljudi Spahlingera napadaju, kleveu i optuuju, putaju ga da potroi svoj imetak na nauna istraivanja i pokuaje i onda ga ostavljaju da crkava u bijedi.
Treba li da smatramo, ree Boon podrugljivo, da se vi podjednako divite i Richardu Stillmanu?
Da! On je velik ovjek, ovjek koji je cio svoj ivot posvetio dobru ovjeanstva! I on je morao da se bori protiv zlobe, predrasuda i nerazumijevanja. Sve je to on u svojoj zemlji pobjedio, ali, kako izgleda, ne i ovdje kod nas. Ali pored toga, ja sam uvjeren, on je uinio vie za suzbijanje tuberkuloze nego ijedan ivi ovjek, u ovoj zemlji. On nije ljekar! Tano! Ali ima mnogo ljekara koji su se u toku cijelog ivota borili protiv tuberkuloze, pa ipak nisu postigli ni truna dobra.
Te rijei izazvae senzaciju u dugoj, visokoj dvorani. Mary Boland gledala je Andrewa oima punim
zadivljenosti i zebnje. Hopper je, polako tuno, sabirao svoje papire i smjetao ih u konu torbu.
Predsjednik se umijea:
Jeste li svjesni svojih rijei?
Jesam. Andrew stegnu vrsto naslon stolice, svjestan opasnosti kojoj se izvrgnuo svojom suvie smjelom nerazboritou, ali i rijeen da ostane pri svom uvjerenju. Diui ubrzano, ustreptalih ivaca, bio je obuzet udnim osjeajem nehajne smjelosti. Ako ve hoe da ga iskljue, neka im bar da razloga za to. On nastavi sav zahuktan:
Sasluao sam optubu koja je danas podignuta protiv mene i itavo sam se vrijeme pitao kakvo sam to zlo uinio. Ja ne elim da radim sa arlatanima i ne vjerujem u lane ljekarije. Zato i ne otvaram polovinu visokonaunih oglasnih broura koje se sa svakom potom sruuju u moju kutiju za pisma. Znam, govorim otrije nego to bi trebalo, ali ne mogu da se obuzdam. Mi smo dovoljno slobodoumni. Ako budemo i dalje dokazivali da sve to dolazi izvan ljekarskih krugova ne valja, a da je dobro sve to potie od njih  mi emo biti krivi smrti svakog naunog napretka u naoj zemlji i pretvorit emo se u jedno malo zatitno trgovako udruenje. Krajnje je vrijeme da svoju kuu uredimo i ja pri tom ne mislim samo na povrne stvari. Ponimo od poetka. Moramo ve jednom uvidjeti kako je jadna i nedovoljna sprema kojom raspolau mladi ljekari. Kad sam diplomirao, predstavljao sam u stvari opasnost za drutvo. Sve to sam znao svodilo se na poznavanje imena nekoliko bolesti, kao i lijekova kojim ih je, toboe, valjalo lijeiti. Ja nisam umio ni da sklopim par babikih klijeta. Sve to znam, nauio sam kasnije. Ali koliko ljekara doista naue ita osim obinih, osnovnih znanja koja steknu praksom? Oni i nemaju vremena, ubogi ljudi, jer padaju s nogu trei na sve
strane. U tome se i sastoji rana itave nae organizacije. Trebalo bi da se svrstamo u naune jedinice. Trebalo bi da postoje obavezni teajevi i poslije ispita. Trebalo bi da se uini veliki pokuaj da se nauka dovede u prvi borbeni red, da se jednom otresemo starodrevne boice s lijekom, da se svakome ljekarupraktiaru da prilika da ui, da upotpunjuje svoje znanje, da sarauje na polju naunog istraivanja. A ta da kaemo o trgovakom duhu?  o jalovim lijeenjima u kojima se samo gramzi za zlatnicima, o nepotrebnim operacijama, o hrpama i gomilama tobo naunih specijaliteta koje upotrebljavamo, a koji ne vrijede ni lule uhana  nije li ve vrijeme da se tome uini kraj ? itava naa organizacija suvie je netrpeljiva, zaluena. Kao sklop mi smo statini. Mi nikad i ne pomiljamo da izmijenimo na sistem. Govorimo da emo poduzeti neto, ali ne poduzimamo nita. Godinama ve blejimo o bijednim prilikama pod kojima rade nae nudilje, o zlohudim plaicama kojima ih plaamo. Pa? One jo uvijek tavore kao i ranije, jo uvijek primaju istu bijednu crkavicu. To je tek jedan primjer. Ali ono to hou da kaem u stvari je mnogo dublje od toga. Mi naim pionirima ne omoguujemo da rade. Doktor Hexam, koji je imao dovoljno smjelosti da asistira nepoznatom vidaru Jarvisu kao anestetiar, lien je prava prakse. Deset godina zatim kad je Jarvis ve bio izlijeio stotine bolesnika, iji su sluajevi dovodili u nepfiliku i najbolje londonske kirurge, kad mu je podarena i plemika titula, kad su ga svi najbolji ljudi proglasili genijem, onda smo tek mi ustuknuli i imenovali ga poasnim doktorom. U to vrijeme Hexam je ve bio mrtav, presvisnuo od tuge. Ja znam da sam napravio mnogo greaka, mnogo tekih greaka u svojoj praksi. Ja to priznajem i kajem se. Ali u sluaju Richarda Stillmana ja nisam pogrijeio. I ne
kajem se za ono to sam uinio zajedno s njim. Od vas traim amo da pogledate Mary Boland. Ona je bolovala od tuberkuloze plunog vrha kad je otila Stillmanu. Ona je sada izlijeena. Ako traite opravdanje za moje beasno djelo, evo ga ovdje, u ovoj odaji, pred vama.
Naglo zavri i sjede. Za podignutim stolom za kojim je zasjedavao Savjet, isticalo se Abbeyjevo lice, ozareno nekom udnom svjetlou. Boon, koji je jo bio na nogama, pogleda Mansona u nedoumici, pa onda, pomislivi da je tom naepurenom ljekaru dao dovoljno konopca da moe da se njime objesi, pokloni se predsjedniku i sjede na svoje mjesto.
Cio jedan minut u dvorani je vladala neka udna tiina, a onda predsjednik izusti uobiajene rijei:
Molim sva strana lica da se udalje.
Andrew izide s drugima. Sad je ve bio izgubio onu bezobzirnu nehajnost, a u glavi mu je i u itavom tijelu tuklo kao u kakvoj preoptereenoj maini. Atmosfera dvorane guila ga je. Nije mogao da podnese prisustvo Hoppera, Bolanda, Mary i drugih svjedoka. Naroito se osjeao grozno pred sjetnim prijekorom na licu njegova branioca. Bio je svjestan da se ponio kao budala, kao kukavna patetina budala... Uvidio je da je njegova estitost puka ludost. Da, ludo je bilo i pokuati da obrlati Savjet onako kako je on to uinio. On nije ni trebalo da bude ljekar, ve kakav nadrigovornik u Hyde Parku! Pa, uskoro nee vie ni biti ljekar! Ta oni e ga prosto zbrisati sa spiska.
elio je samo da bude sam i otie u oblaionicu gdje se nasloni na ivicu jednog umivaonika, nesvjesno se maivi cigarete. Osjeti neprijatnost dima na opaljenom jeziku i zgnjei petom cigaretu. Bilo je udno, usprkos tekim i istinitim rijeima koje je maloprije bio izrekao protiv ljekarskog poziva, kako ga
sada obuze osjeaj da bi mu teko palo ako bi ga iskljuili. Pade mu na um da bi ga moda Stillman mogao uposliti. Ali to ne bi bio rad za kojim je on eznuo. Ne! On eli da radi s Dennvjem i Hopeom, da slua svoje vlastite sklonosti, da ostvari svoju zamisao, da zarine koplje u umalost i nazadnjatvo. Ali, da bi to postigao, on mora da ostane u kolu ljekara, jer nikad, nikad, nikad u Engleskoj ne bi to mogli da urade ljudi koji se nalaze izvan ljekarskog poziva. Denny i Hope moraju sad sami da udu u trojanskog konja. Obuze ga val ogorenja. Pred njim se prostirala pusta i jalova budunost. Obuze ga sad najbolniji od svih osjeaja  osjeaj iskljuenosti saznanje da je izgubljen, uniten, da je svemu kraj.
Zau agor ljudi koji su prolazili hodnikom i savladan umorom ustade. Pridrui im se i ue s njima u dvoranu. Bio je svjestan da mu preostaje samo jedno: ne smije se poniziti. elio je iz sve due da ni jednim znakom ne oda svoju slabost i ne ponese se kukaviki. Pogleda vrsto prikovana za pod, neposredno pred sobom, nije vidio nikoga, ni jednom ne pogleda uzvieni sto, ostade miran, nepokretan. Svi sluajni umovi odjekivali su mu u uima  kripanje stolica, kaljanje, aputanje, ak i neije rasijano kuckanje olovkom.
Odjednom nastade tiina. Andrew pretrnu. Kucnuo je as, pomisli! Predsjednik uze rije. Govorio je sporo, upeatljivo.
Andrew Manson, saopavam vam da je Savjet vrlo paljivo razmotrio optubu iznesenu protiv vas, kao i iskaze svjedoka koji vas terete. Savjet je miljenja, i pored osobitih okolnosti vaeg sluaja i na osnovu vaeg uvjerljivog prikaza cijelog dogaaja, da ste vi radili u punoj vjeri i s iskrenom eljom da postupite u duhu zakona koji zahtijeva od svakog ljekara visok moral i savjesno shvaanje njegova po
ziva. Stoga vam saopavam da Savjet nije naao za umjesno da donese odluku da se vae ime brie iz naeg registra..
U prvi mah nije mogao nita da shvati. Onda ga proe odjednom drhtavica. Nisu ga iskljuili. On je slobodan, ispravan, vraen mu je ugled.
Podie nesigurno glavu i pogleda u pravcu stola. Od svih lica, neobino zamagljenih koja su gledala u njega, on najjasnije vidje lik sir Roberta Abbeya. Izraz razumijevanja u Abbeyevim oima jo ga vie uzbudi. Osjeti odjednom da ga je Abbey spasio. Nestade sad njegove pritvorne ravnodunosti. Prozbori tihim, slabim glasom  ali, mada je bio oslovio predsjednika, on se u stvari obrati Abbeyu.
Hvala vam, gospodine
Predsjednik objavi:
Suenje je zavreno.
Andrevv ustade. U isti as opkolie ga prijatelji: Con, Mary, preneraeni Hopper, ljudi koje nikada ranije nije bio vidio, a sada su mu toplo stiskali ruku. Ne znajui ni sam kako, nae se na ulici. Con ga je stalno tapao po leima. Na Andrewov uznemiren ivani sistem djelovali su umirujue autobusi koji su tutnjili, a s vremena na vrijeme obuzimao bi ga s izlivima radosti nevjerojatan zanos. Oborivi sluajno pogled, primijeti Mary kako ga gleda, oiju punih suza.
Da su vam samo uinili neto  poslije svega to ste za mene uradili  ja bih  oh, ja bih bila ubila onog starog predsjednika!
U ime oca! uzviknu Con neodoljivo. Ja ne znam ta si ti samo imala da tu brine! Onoga asa kad je stari Mason ustao da govori, jjjfeam znao da e ih sve unititi.
Andrew se nasmijei blago, uzdrljivo, radosno.
Bilo je prolo jedan kad su sve troje uli u hotel
Museum. Tu ih je, u predvorju, ekao Denny. Prie im ozbiljan i nasmijan. Hopper mu je bio telefonom javio novost. Ali on nije imao nita da primijeti. Ree samo:
Ja sam gladan. Ali ovdje se ne moe jesti. Izvolite, molim, svi sa mnom na ruak.
Ruali su u restoranu Connaught. Iako nikakva iskra uzbudenja nije bila prela Philipovim licem, iako je uglavnom razgovarao s Conom o automobilima, on doprinese mnogo da ruak proe kao svetkovina. Kasnije ree Andrewu:
Na vlak polazi u etiri. Hope je u Stanboroughu  eka nas u hotelu. One kuerke moemo kupiti jeftino. Ja moram da pokupujem jo neke stvarice, ali sastat emo se na stanici u Eustonu u etiri manje deset.
Andrew pogleda Dennvja, svjestan njegova prijateljstva, svjestan svega to mu je dugovao jo od onog prvog dana kad su se sreli u malom dispanzeru u Drineffvju. On ree odjednom:
Ali, recimo, da su rrie iskljuili?
Ali, eto, nisu. Philip odmahnu glavom. Ja u se ve postarati da se to nikad ne dogodi.
Poto Denny otie u kupovinu, Andrew otprati Cona i Mary u Paddington na eljezniku stanicu. Dok su bez rijei ekali na peronu, Andrew ponovi poziv koji im je ranije bio uputio.
Morate nam doi u Stanborough, da nas vidite.
I hoemo, uvjeri ga Con. Tamo na proljee im kolica dovedem u ispravno stanje.
Kad je njihbv vlak krenuo, ostade mu jo cio sat vremena, Ni skom ne posumnja ta jo eli da uini. Pope se u autobus. Uskoro se nae u Kensal Greenu i poe na groblje. Dugo je vremena stajao kraj Kristinina groba i razmiljao o mnogim stvarima. Bilo je vedro popodne, pa je pirkao onaj svjei povjetarac koji je ona uvijek toliko voljela. Nad njim, na jednoj ogoljeloj grani cvrkutao je veselo jedan vrabac.
Kad se najzad okrenu i poe, hitajui iz straha da ne zakasni, na nebu pred njim, u gomili svijetlih oblaka, ocrtavali su se bedemi neke citadele.

